Partizanski poslijeratni zločini u Crnom potoku kod Našica u lipnju 1945. godine počinile su jedinice Korpusa narodne odbrane Jugoslavije (KNOJ) i jedinice Jugoslavenske armije iz 17. krajiške brigade. Na ovaj su šumski predjel dovođeni su žicom vezani i iznemogli civili i vojnici, sudionici Križnoga puta, kao i civili iz našičkog područja. Procjenjuje se da je na Crnom potoku ubijeno između 1600 i 5000 osoba.
Svjedočanstva govore o mnogo raspadajućih ljudskih tjelesa jer su žrtve bile pokrivene samo granjem s malo zemlje te da su divlje šumske životinje raznosile dijelove lešina. Područje je bilo prepuno osobnih predmeta žrtava kao što su sličice, molitvenici, dokumenti.
Svjedočanstva također otkrivaju da se Crni potok za kišnih dana pretvarao u krvavi potok. Tajnu ovoga najtežega zločina u povijesti našičkog kraja komunistička vlast pokušala je očuvati strogom zabranom pristupa na to područje i tek nakon promjene vlasti početkom devedesetih godina izgrađeno je spomen obilježje. O komunističkim zločinima u našičkom kraju Đuro Mikašek napisao je knjigu “Našička spomenica žrtvama komunizma”.
Navodimo dijelove govora gospodina Željka Tomića, predsjednika našičkog ogranka Udruge Hrvatski domobran.
“Prošlo je 70 godina od tragičnih lipanjskih noći 1945. godine, kada je ovdje nakon strašnog križnog puta od Bleiburga, svoju golgotu i smrt mržnjom osvetnika našlo mnoštvo hrvatskih mladića i muževa. Njih je pratila vojska zvana Narodnooslobodilačka, koja nije poštivala međunarodne norme, nije poštivala ljudsko dostojanstvo ni pravo na život.
Ta tzv. Narodnooslobodilačka vojska, dovodila je ovdje u nekoliko navrata po više stotina zarobljenika te ih masakrirala. Zločin je sustavno zataškavan. Sve se je odvijalo pred vojnim vlastima kotara Našice kao i zapovjedništvom partizanskih zapovjednika, mnogi Našičani sigurno znaju koji su to ljudi bili.
Tada je ova predivna šuma odjekivala pucnjima pušaka i strojnica, odjekivala je beznadnim jaucima ranjenih i umirućih. Oni su bili dotučeni, sjekirama i kundacima, vilama i noževima, od lokalnog srpskog stanovništva. Spomenuti alat civilnih pomoćnika ubijanja pronađen je na ovom mjestu, a koji su to civilni pomoćnici bili, dobro je znano svima nama.
Unatoč tome što su Zoljančani potajice gledali dovođenje kolona, slušali pucnjeve i jauke, egzekutori su vjerovali u tajnost svoga zlodjela. Zadah smrti i straha širio se našim krajem. Ali tajna nije sačuvana. Bujice su pretvarale Crni potok u krvavi, crveni potok. Uz dotadašnji šapat o prolazećim kolonama smrti, potok je pokazivao jasan trag onoga što se tu zbivalo. U strahu i tajnosti, ljudi su dolazili na ovo mjesto i vidjeli nekoliko ogromnih grobišta, prekrivenih granjem i zemljom koja je disala od mnoštva ljudskih tijela u raspadanju.
Njih je prekrila tama Crnog potoka i ove prekrasne šume. Nitko ne zna koliko je ovdje ljudi poubijano, ali temeljem vjerodostojnih svjedočenja, brojka prelazi 1600 osoba, a možda i po nekim naznakama i do 5000 osoba. Nedavno je otkriveno još jedno grobište u selu Velika Londžica. Čovjek čisti radilište te na dvadeset-trideset centimetara dubine izvali veći broj ljudskih kostiju. Kako to da su sva grobišta bila zaklonjena ili šumom ili pravoslavnim selima.
Prolazile su godine i desetljeća, a da se o ovom zlodjelu nije smjelo javno govoriti. Šutnja je u bivšoj nam državi trajala 45 godina s time da su hrvatski emigranti u inozemnim publikacijama svjedočili o tom zlodjelu. Mnogi su pisali o tim zlodjelima ali ja ću nabrojiti samo neke i to najistaknutije: Antun Čulić, prof. Branko Kranjčev i Đuro Mikašek.”