Znamo dobro tko je bio znameniti hrvatski slikar Ljubo Babić, no za jednu njegovu sliku do sada se nije znalo jer se čuvala u privatnoj kolekciji, a riječ je o jednoj od najranijih, ako ne i najranijoj Babićevoj slici. Uskoro bi se trebala naći u Gradskom muzeju Varaždin koji je pokazao interes za njezin otkup, piše Jurica Majnarić za HKV.
Gimnazijski prijatelji
Slika prikazuje Romana Majnarića, kojega je Ljubo Babić portretirao 1908. godine. Naime, Babić i Majnarić bili su gimnazijski prijatelji. Zajedno su 1907. – 1908. godine pohađali zagrebačku donjogradsku gimnaziju. Zajedno su sjedili u klupi u razredu. Poznati učenik iz te generacije bio je i Miroslav Krleža.
Roman je poslije bio u I. svjetskom ratu, a zanimljivo je da je čitav rat, dakle četiri godine nosio Babićevu sliku sa sobom. Rat je preživio, a sačuvana je i ta vrijedna slika.
Tko je bio Roman Majnarić?
Roman Majnarić rođen je 7. kolovoza 1889. godine u Ravnoj Gori u Gorskom kotaru od oca Nikole i majke Marije, rođ. Prettner. Otac mu bijaše načelnik mjesta, a majka učiteljica, koja nakon muževe smrti ostaje sama i svu djecu uspijeva školovati. Tako i srednji sin Roman završava donjogradsku zagrebačku gimnaziju, maturira 1908. te odlazi na studij veterine u Budimpeštu, gdje početkom 1913. dobiva i diplomu.
Stariji brat Nikola postaje u međuvremenu profesor gimnazije u Zagrebu, a zatim i sveučilišni profesor klasičnih jezika, dok mu mlađi brat Marijan postaje s vremenom ugledni šumarski savjetnik, prvo u rodnom Gorskom kotaru, a poslije u Zagrebu. Nakon Budimpešte, mladi se veterinar Roman uspijeva zaposliti na bečkom sveučilištu, gdje godinu dana radi zajedno s poslije znamenitim stručnjakom Manningerom na poslijediplomskom studiju bakteriologije, kao asistent na fakultetu.
Sudjelovanje u Prvom svjetskom ratu
Roman Majnarić došao je u Varaždin prije Prvog svjetskog rata i prvo je živio u centru u Bakačevoj ulici a 1923. godine je od gospođe Flore Bliss kupio kuću u centru na današnjem Trgu bana Jelačića. Kupoprodajni ugovor se nalazi sada u državnom arhivu Varaždin.
Flora Bliss Hoffmann je baka profesora filozofije gospodina Branka Despota iz Zagreba. Kuća na Trgu bana Jelačiće je sagrađena 1830 godine. U njoj je još antikni namještaj i mnoge slike koje ljudima koji dođu daju dojam da se nalaze u maloj galeriji, tj. kao da su se vratili u prošlost.
Od 1914. do 1918. sudjelovao je u I. svjetskom ratu na bojištima na Soči i u Galiciji. Doživio je ranjavanje, odlikovanja, direktan susret s carem Karlom, kojem u lice iskreno opisuje žalosno stanje i pesimizam, što ga gotovo košta života pred vojnim sudom.
Hrvatski veterinarski stručnjak
Nakon završetka rata dolazi u Varaždin, gdje mu je četiri godine čuvao mjesto veterinara tadašnji znameniti gradski načelnik dr. Pero Magdić (također iz Gorskog kotara), no prije nastupa službe, pridružuje se kao vrsni konjanik i rodoljub, legendarnom pukovniku Dragutinu Perku, te s njegovim četama na konjima pomaže osloboditi Međimurje od ostataka mađarona i vojske na strani Mađarske. U novoj Kraljevini SHS radi kao veterinarski savjetnik kod gradskog poglavarstva u Varaždinu.
Dana 25. ožujka 1923. oženio se Gretom Samidom iz Mozirja u Sloveniji. Godine 1926. preselio se u Varaždin i kupio kuću na Trgu bana Jelačića od gospođe Flore Hoffman Bliss. Veći dio života proveo je u Varaždinu kao viši veterinarski savjetnik Poglavarstva. Imao je dvojicu sinova: Juricu i Nikolu. Bio je član Kraljevske uniformirane i naoružane građanske čete u Varaždinu godine 1933.
Između dvaju ratova vrlo se aktivno bavi unaprjeđivanjem i modernizacijom veterinarske službe u gradu i okolici, pa mu se kao posebna zasluga može pripisati izvanredno pedantno vođen nadzor nad klaonicom, koju je modernizirao (mehanizacija, elektrifikacija, aparatura za stvaranje pare, dispozicija otpadaka i dr.) kao i poseban nadzor nad rukovanjem, transportom, uskladištavanjem, obradom te prodajom mesa i mesnih prerađevina, nad izradom i kvalitetom kobasičarskih proizvoda, adekvatnim rashladnim uređajima. Kao jedan od prvih u državi, nabavlja tada od firme „Reichert“ trihinoskop, pomoću kojega obavlja svakodnevno ispitivanje uzoraka svinjskoga mesa, pa godinama nema ni jednog slučaja trihineloze u gradu! Tim su se aparatom služili mnogobrojni studenti veterine, koji su niz godina dolazili prije Drugoga svjetskog rata na ljetnu praksu u Varaždin. U međuvremenu, 1933. godine Roman Majnarić se vraća bakteriologiji, pa sustavnim i dužim studijem ostvaruje i doktorat veterine, što mu uspijeva obranom disertacije: „Prilog upoznavanju uzročnika furunukuloze kod riba“, 1933. u Zagrebu.
Velike zasluge na području veterine
Kao gradski veterinarski savjetnik aktivno se bavio i problemima preventive zaraznih bolesti stoke, što mu je dobro uspijevalo zahvaljujući unaprijed solidno planiranim i izvedenim masovnim cijepljenjima protiv oboljenja svinja, ali i sustavno provođenim maleinizacijama, poslije i cijepljenjima peradi. Tome se pridružuje i velik angažman oko organizacije i stručno provođenih tjednih, mjesečnih i godišnjih sajmova stoke u Varaždinu. Dr. Majnarić bio je jedan od pionira umjetne inseminacije, osobito nakon završetka rata, kada je premješten iz grada Varaždina na rad u veterinarsku stanicu Jalžabet, a nakon nekoliko godina u Čakovec. To je doba intenzivnog bavljenja sa svakodnevnom praksom i masovnim akcijama cijepljenja, preventive i naravno inseminacije na punktovima. Uz sve to rado se bavio objavljivanjem zanimljivosti iz prakse. Posebno su ga zanimale teratološke i atavističke deformacije kod mladunčadi različitih vrsta životinja. O tome je davao svoje kraće izvještaje, uz slike, u aktualnoj veterinarskoj periodici.
Godine 1953. na jesen odlazi u mirovinu, a dvadeset godina poslije toga, na Novu godinu 1973., umire u svojem Varaždinu.
