Hrvatsko narodno kazalište (HNK) u Zagrebu u petak je premijerno izvelo predstavu “Glumica”, francuskog redatelja, koreografa i pisca Pascala Ramberta, koji je svoj tekst posvećen slavljenju kazališta postavio kao emocionalnu melodramu punu sentimentalne nostalgije u predstavi koja promišlja smisao života kroz teatar oslanjajući se na intenzivnu glumačku dijalošku razmjenu.
Tekst “Actrice” Rambert je napisao 2015. inspiriran glumcima Moskovskoga hudožestvenog akademskog teatra i fasciniran važnošću institucije glumca u ruskim kazalištima. U Rusiji Rambertova predstava još uvijek nije zaživjela, ali su njezini likovi – koji svi imaju ruska imena – u dirljivoj kazališnoj reminiscenciji života kroz kazalište, na pozornici središnjeg hrvatskog nacionalnog teatra oživjeli duh ruske umjetničke i društvene sredine.
Hrvatska produkcija vizualno se oslanja na onu koju je Rambert postavio u pariškome Theatre des Bouffes, gdje je “Glumica” 2017. praizvedena u istome temeljnome ozračju: pozornica je pokrivena desecima buketa prekrasnoga cvijeća u čijem se epicentru nalazi samotan bolnički krevet.
U njemu leži slavna kazališna glumica Eugenija (Alma Prica), koja boluje od neimenovane smrtne bolesti. Od samoga je početka jasno kako je riječ o divi ruskoga teatra koju svi obožavaju, što je dijelom simbolizirano cvijećem koje u tom okruženju služi kao putokaz prema smrti, i istodobno kao podsjetnik na silnim buketima ovjenčane dane slave.
Dok se uz njezino uzglavlje izmjenjuju bliske osobe iz privatnoga i profesionalnog života, od otuđene sestre Ksenije (Nina Violić), preko Ksenijina supruga a Eugenijina bivšeg ljubavnika Igora (Livio Badurina), supruga Pavela (Bojan Navojec), majke i oca (Vlasta Ramljak i Siniša Popović), do 18-godišnje kćeri (Luca Anić) i 10-godišnjega sina (Leonardo Bajić), te kolega glumaca (Dušan Gojić, Franjo Kuhar, Silvio Vovk, Tesa Litvan), Eugenijina bolesnička soba polako postaje bojno polje skrivenih emocija, potisnutih strahova i međusobnih razračunavanja svih protagonista te tužne procesije ujedinjene u očekivanju ultimativnoga kraja.
Neki u potrazi za oprostom, neki za iskupljenjem, a neki naprosto za pomirenjem s onime što su njihovi životi dijelili sa životom koji se privodi kraju, oni se, posredno, postupno mire s neizbježnom tragedijom smrti.
Eugenijina bolest širi prostor nelagode svih koji je okružuju – suočeni s licem smrti, umjesto da se okreću prema umirućoj i njezinoj agoniji, oni se okreću prema sebi, sve histeričnije zagledani u vlastitu nutrinu, odakle sve glasnije vrišti njihovo malo ‘ja’ koje vapi za milošću prihvaćanja i potvrde.
U toj paradi stereotipa koji se izmjenjuju – supruga glumca i alkoholičara, 18-godišnje kćeri kojoj je imperativ života sebičnost mladosti, 10-godišnjega sina koji se bori s demonima dok nitko na njega ne obraća pažnju, oca koji se ne može pomiriti s pogrešnim redoslijedom smrtnosti, otuđene sestre koja je odabrala konkretnu karijeru u beskrupuloznom poslovnom svijetu čiji je jedini bog kretanje kapitala – Eugenija proživljava i igra svoju posljednju ulogu, onu glumice koja umire.
Svi oni zajedno čine kompliciranu mrežu odnosa koja se postupno raspliće u prvome redu riječima, kroz bujice izgovorenoga teksta pisanog u nekom obliku poezije bez uskličnika, upitnika, zareza ili točke, u lirskim monolozima i melodramskim dijalozima, kojima je osnovni ton neki oblik raščišćavanja računa, pomirenja i nuđenja ili traženja oprosta.
Eugenija sve to prima s distance – u njezinu umiranju nema teatralnosti, dapače, teško je povjerovati da umire, iako je jasno da bolesnika kojega više ni liječnici ne posjećuju ne čeka nikakvo čudotvorno ozdravljenje. Smrt paluca u njezinoj glavi poput jezika stotina demona, njezino je stanje ledeni krajolik koji završava crnim rupama odsutnosti u kojima će njezino tijelo nestati u hladnoći ništavila.
Ta jednostavna istina potencirana je monološkim poemama bolničarke Ivane (Iva Mihalić), koja bez milosti i sentimenta pita: Nije valjda da si vjerovala u milosrđe i oprost? Toga nema, ni za koga – nema povlaštenih pred smrću.
Život ne ostavlja mjesta sentimentalnosti, čovjek je u njemu sam, i smrtan. Pa opet, Eugenija si ne može pomoći da ne zamjera svijetu što se ponaša kao da je bacila kipuću vodu na mravinjak – miris smrti uvijek izaziva paniku.
Uloga umiruće dive ujedno je i uloga bilo koje žene koja je radila, izgradila karijeru, koja je majka, ljubavnica, sestra, a koju, suočenu s fantazmagorijskim projekcijama vlastite smrti, Rambert postavlja u kontekst propitivanja odgovornosti prema bližnjima nasuprot odgovornosti prema vlastitim željama i odnosa prema samoj sebi.
Tekst teži obuhvatiti čitav dijapazon problematika – alkoholizam, siromaštvo, zatočenost unutar određenog političkog sistema pa time i unutar zadanog sustava vrijednosti. Sve se to prepliće s raspravom o glumi i glumcu: Što je to glumac? “Ništa – glumac je želja gledatelja – ništa više”, kaže autor.
Rasprava o kazalištu kao smislu života još je jedna razina predstave – o kazalištu kao mjestu prikazivanja istine i života, kao umjetnosti koja ima dužnost prema gledateljima, dužnost ispunjenja njihovih očekivanja i istodobno dužnost neprekidno se obnavljati, pritom u svemu novome zadržavajući nešto staro.
Rambert neskriveno postavlja i pitanje vjere, kroz tužnu sliku čovjeka na samrti koji se okreće vjeri u potrazi za utjehom. On vjeru relativizira – kao što to pojašnjava lik svećenika (Damir Markovina); vjera nije nužno istovjetna religiji, a iako dopušta svojoj heroini posrnuće u iznenada obnovljenu religioznost, Rambert ipak svoju predstavu završava u nekoj vrsti apsurdnoga igrokaza u maniri primitivnog plemenskog plesa, u čijem je središtu “kraljica koja je ostala bez kraljevstva”, kojoj taj konačni čin ultimativne ljubavi njezinih bližnjih skida s lica osmijeh s kojim je tvrdoglavo odlučila umrijeti, svodeći ju na tužnu ljušturu tjelesnosti, majku, sestru, suprugu, konačno spremnu “na još jedan, posljednji izlazak na pozornicu, ali na drugi način”.
Tekst se nastavlja ispod oglasa