(VIDEO) 20. listopada 1944. Srbija u II. svjetskom ratu – Beograd je osvojilo sedam njemačkih vojnika, a oslobodila Crvena Armija!

Foto: German Federal Archives www.commons.wikimedia.org

Na jednak način kao što je Beograd sramotno pao 1941. godine, bez obrane i borbe srpskog vojnika za svoj glavni grad (doslovno sedam njemačkih vojnika je s čamcem ušlo u Beograd), jednako tako je Beograd bio i oslobođen gotovo bez udjela srpskog vojnika. Otpora Nijemcima u Srbiji od studenog 1941. godine do kraja rata jednostavno – nije bilo.

Nije to slučajno. Bio je to dio taktike koju je zagovarala srbijanska elita kroz Apel srpskom narodu za suradnju s nacistima, s ciljem da se sačuva biološki potencijal Srba sa što manje žrtava u Srbiji, i da se težište rata prebaci u NDH čiji je teritorij se poklapao s namjerama širenja Velike Srbije.

Apel srpskom narodu 1941. – čak 545 vodećih ljudi Srbije pozvalo na neotpor i podršku nacistima u Srbiji!

Sedam njemačkih vojnika osvojilo Beograd! 

 

Na današnji dan 20. listopada 1944. snage Trećeg ukrajinskog fronta vojske SSSR-a, tzv. Crvene Armije, ušle su u glavni grad Srbije Beograd. Ove jedinice Crvene Armije bile su sastavljene pretežito od Ukrajinaca, što je malo poznato. Pripadnici partizanskih jedinica Jugoslavenske narodne armije kojima je zapovijedao Peko Dapčević bile su tek pomoćne snage moćne Crvene armije.

Beograd je oslobodila Staljinova Crvena Armija iz smjera Rumunjske, uz neznatnu pomoć partizana koji su za tu priliku došli iz teritorija NDH i Crne Gore na teritorij Srbije.

De facto, oslobođenje Beograda djelo je Crvene Armije. Ono što se događalo nakon toga ostala je zlokobna tajna o kojoj se šuti do danas, osobito stoga jer je Crvena armija imala status “antifašističke” bratske vojske.

Sama operacija oslobođenja Beograda počela je 20. rujna 1944. i trajala do 22. listopada 1944. kada su njemačke postrojbe i jedinice vojske nacističke kolaboracionističke Srbije protjerane do crta gdje nisu mogle artiljerijom dostići grad. Na tim linijama Nijemci su uspostavili poznati krvavi „Srijemski front”.

Nakon relativno mirne tri godine u ratnoj Srbiji bez otpora, a tokom koje su se pripadnici “antifašističkog” četničkog i partizanskog pokreta toliko aktivno borili protiv njemačkog okupatora da su ovi najnormalnije vladali Srbijom sa “jednom nepotpunom malo većom bojnom” – partizanski Glavni štab i Crvena armija SSSR-a su odlučili da je došao trenutak da se Srbija i Beograd oslobode.

Narodnooslobodilačka partizanska vojska je nagrnula preko granice s teritorija NDH u Srbiju. Granica NDH i Srbije je bila na rijeci Drini, pa je do prebacivanja velikih dijelova partizanske vojske došlo relativno lako jer su kontrolirali dijelove NDH prema Srbiji. Naime, većina četnika i partizana iz Srbije i Crne Gore stigla je na teritorij NDH još krajem 1941. nakon pada Užičke Republike s ciljem rušenja tek uspostavljene države, te etničkim čišćenjem Hrvata i muslimana. Te srpske partizanske jedinice prebačene su sada u Srbiju i bile su popunjene velikim dijelom srpskim komunistima koji su željno čekali da oslobode sela i gradove u Srbiji. No, bila je to tek manjina snaga prema Crvenoj Armiji koja se probijala iz pravca Bugarske i Rumunjske, uz veliku pomoć vojske Bugarske koja je ušla u južnu Srbiju spriječiti odstupnicu Nijemcima s teritorija Grčke.

 

Crvena Armija krenula u smjeru Budimpešte i Beča, a Zagreb i Hrvate ostavila Titu kao najvejrnijem poslušniku SSSR-a i boljševičkim koljačima

Najveći dio ratnih operacija bez kojih Beograd ne bi bio oslobođen odradila je Crvena Armija, u koji je ušla iz smjera Rumunjske.

Ne zaboravima i ovo, u to vrijeme je partizanski pokret na području Srbije i NDH (kao i drugih dijelova raspale Jugoslavije) bio čista ekpozitura SSSR-a sa snažnim boljševičkim vodstvom, koje je vršilo i agitprop i nasilje nad ljudima koje je htjela vrbovati. Godine 1943., a osobito 1944. ulaskom četnika, partizanski pokret je snažno narastao.

Josip Broz Tito je pokazivao bezuvjetnu odanost Staljinu, te je praktički bio agent NKVD-a još iz vremena dok je bio u Moskvi i Španjolskom građanskom ratu. U svijetu Tito je bio smatran najvjernijim Staljinovim sljedbenikom. Tako je obnova Jugoslavije praktički značilo da je ta država postala druga uspješno provedena boljševička revolucija i diktatura u svijetu, iza SSSR-a.

Tako je bilo sve do 1948. godine.

Zbog toga je Beograd i kasnije Jugoslavija bila jedino mjesto u Europi iz kojeg je SSSR dragovoljno povukao svoju vojsku i prepustio je Titovim boljševicima. Ponajviše iz tog razloga Crvena Armija nije krenula u smjeru Zagreba, već Budimpešte i Beča. Dolazak Titovih partizana, a ne Crvene Armije, značio je nevjerojatne masovne pokolje Hrvata na području Hrvatske i Slovenije. Takve masovne pokolje koji imaju oblik genocida Crvena Armija nije radila u zemljama u koje je oslobodila (kasnije i okupirala) kao Rumunjska, Bugarska, Mađarska, Slovačka, Poljska, Češka…

Crvena Armija je radila zločine, a ponajviše nad zarobljenim njemačkim vojnicima i civilima. Bilo je masovnih zločina i drugdje, ali ne takvog obima kao Bleiburški pokolj.

Stoga se opravdano postavlja pitanje: što bi bilo da je Staljin odlučio krenuti prema Zagrebu, tada glavnom gradu NDH, te da to nije prepustio isključivo Titu i partizanima iz Srbije, u čijoj je vojsci već tada bio veliki broj krvožednih i rehabilitiranih četnika i velikosrba tipa Đoko Jovanić koji su izvršili brutalni genocid nad hrvatskim narodom?

 

Crvena Armija iz smjera Rumunjske napreduje prema Beogradu (sprski jezik u filmu)

Podržite nas! Kako bismo Vas mogli nastaviti informirati o najvažnijim događajima i temama koje se ne mogu čitati u drugim medijima, potrebna nam je Vaša pomoć. Molimo Vas podržite Narod.hr s 50, 100, 200 ili više kuna. Svaka Vaša pomoć nam je značajna! Hvala Vam! Upute kako to možete učiniti možete pronaći OVDJE

 

Izvor: narod.hr