U Vukovaru su JNA i srpski četnici počinili genocid nad Hrvatima – ljudi su poubijani, silovani, odvedeni u logore, a grad srušen i etnički očišćen samo i isključivo od Hrvata. Dio ih je ubijen, dio odveden u logore, a dio otjeran samo zato jer su se rodili kao Hrvati.
To je genocid.
A to danas svi političari u Srbiji negiraju, te čak drsko prozivaju Hrvatsku kao nacističku zemlju. To je učinio čak javno predsjednik Vučić, besprizorni ratni huškač iz Gline, koji je to izrekao 2018. u prisutnosti Milorada Pupovca.
Sjetimo se danas na ovaj dan početka opsade Vukovara da je Pupovčev stranački kolega iz SDSS-a i gradonačelnik okupiranog, porušenog i etnički u genocidu očišćenog Vukovara Vojislav Stanimirović dao podići u Vukovaru, ni manje ni više nego spomenik Draži Mihajloviću. General Mihajlović, ministar u vladi Jugoslavije u Londonu, je zločinac bez premca u Europi, glavni ideolog i provoditelj ideje genocida nad Hrvatima po memorandumu svoje desne ruke Stevana Moljevića.
Vojislav Stanimirović je, valjda kao nagradu za spomenik Draži u Vukovaru, dobio zastupničko mjesto u Hrvatskom saboru, čak i mjesto predsjednika jednog od saborskih odbora.
Najvećeg zločinca Europe i ubojicu dojenčadi, djece i žena Dražu Mihajlovića rehabilitirala je Srbija u premijerskom mandatu Aleksandra Vučića, koji ovih dana ponovno drži moralne prodike hrvatskom narodu. Istom onom narodu protiv kojeg je siktao nevjerojatnu mržnju u Glini prije 24 godine.
A hrvatske vlasti šute bez pogovora.
I na Vučićeve ispade i na potpunu i bezrezervnu rehabilitaciju genocidnog zločinca i psihopate Draže Mihajlovića, čiji su sljedbenici klali i u Domovinskom ratu od Vukovara do Konavala.
Na drugoj strani, te iste hrvatske vlasti i danas, i godinama već, istjeruju nevidljive tzv. fašističke demone iz ploča u Jasenovcu, grba HOS-a, hrvatske zastave ili pjesama ratnog junaka Marka Perkovića Thompsona. Jer je Miloradu Pupovcu zasmetala komemorativna ploča ubijenim i masakriranim vojnicima HOS-a, istinskih boraca protiv srbijanskog fašizma Slobodana Miloševića, Vojislava Šešelja i njegove desne ruke Aleksandra Vučića. Pa su izmjestili imena naših mučenika i junaka koje su četnici strašno mučili prije smrti u Jasenovcu, naše mladosti i pravih antifašista, boraca protiv najgoreg velikosrpskog genocidnog fašizma.
Svjedočimo ovih dana da ponovno Milorad Pupovac i Aleksandar Vučić govore o događanjima od prije 30 godina koji su potakli Srbe na pobunu. Predsjednik Srbije izjavljuje da razumije Srbe koji su se prije 30 godina podigli na pobunu, a čiji je rezultat bio genocid u Vukovaru!
Kakve strašne riječi prvog čovjeka Srbije. Podiže sjećanja kad su četnici klali, silovali, palili i mrzili Hrvate, ‘u paketu iste tzv. pobune’ koju predsjednik Srbije razumije.
Zna li predsjednik Srbije Vučić što zaziva? Zna, jer je bio u to vrijeme ‘pobune Srba’ bio desna ruka psihopata vojvode Vojislava Šešelja, jednog od najgorih ratnih zločinaca nakon završetka II. svjetskog rata uopće.
Dan prije Vučićevih ispada , i Milorad Pupovac se obara, ali na komemorativne događaje i sjećanja stradanja hrvatskog naroda iz Domovinskog rata!
Kao i pobjeda iz Domovinskog rata.
Evo što je Pupovac doslovno rekao:” Komemorativne prakse ratnih događaja, bilo da obilježavaju stradanja ili pobjede, najčešće u sebi nose poruke međuetničke netolerancije. Nismo uspjeli stvoriti komemorativne prakse koje neće poticati na rat i nepoštivanje srpske zajednice. Komemorativnim praksama na različite načine nastavljamo rat, a neki time žele protjerati i ovo malo Srba što je ostalo u Hrvatskoj.”
Misli li Pupovac ovdje na komemoraciju genocida nad Hrvatima u Vukovaru? Misli li da se tom komrmoracijom genocida nad Hrvatima Vukovara želi istjerati Srbe iz Vukovara i Hrvatske?
Kakav nonsens i inverzija!
Ili misli li Pupovac, uvijek dosljedan, ali nikada jasan do kraja, na obilježavanje blistave vojne pobjede poznate kao Oluja nad fašističkom i genocidnom tvorevinom SAO Krajinom iz koje je protjerano i pobijeno 95% Hrvata i gdje je četiri godine okupacije život Hrvata vrijedio manje od života psa?
To su dva središnja komemorativna događanja i spomen na Domovinski rat: stradanje Vukovara i pobjeda u Oluji.
Kako god, u pitanju je nevjerojatna teza, na koju se nije čuo odgovor premijera Plenkovića i predsjednice Grabar-Kitarović.
Pitamo se, zaboravljaju li i Pupovac i Vučić da je rezultat svega bio masakr i genocid u Vukovaru, ali nad – Hrvatima. Logori, mučenja, silovanja muškaraca i žena, ubijanja, klanja….hrvatski narod je uvjerenja da komemorativne prakse, pravosudne odluke i medijska šutnja pokazuju da ni nakon 30 godina nema pravde za žrtve velikosrpske agresije i ‘pobune Srba’ u Vukovaru i Hrvatskoj.
Čak bi ratni huškač iz Gline, a danas predsjednik Srbije Vučić, koji javno proziva Hrvatsku nacističkom zemljom, naredio hrvatskim vlastima i javnosti da ne smiju koristiti termin “velikosrpska agresija”!
Jer, kako kaže Vučić, njemu to ništa ne znači.
Stvarno se čovjek nakon svega zapita: je li Hrvatska u kandžama moralnih ucjena koje dolaze iz Srbije, pa i iz same Hrvatske?
Zašto šute premijer i predsjednica kada narod od njih očekuje, prvo od njih, reakciju na ove strašne Vučićeve riječi koje bude sjećanja na događanja i genocid 1991. u Vukovaru i Hrvatskoj?
Hrvatska javnost i Hrvati se više ne plaše moralnih ucjena i zastršivanja, ali želi i javnu riječ svojeg političkog vodstva!
I to jasnu i nedvosmislenu.
Bitka za Vukovar – kako su Hrvati pokazali zube srbijanskog fašizmu?
Sam grad Vukovar je bio jedan od najljepših gradova ne samo u Hrvatskoj, već i u cijelom Podunavlju. Taj prekrasni grad sustavno rušen dan za danom, dok nakon njegovog pada u studenom 1991. slike nisu odavale prizore kao u Hirošimi. To je učinjeno ne atomskom bombom, već mržnjom topova, aviona, tenkova i „ljudi“ koji su polako ubijali grad na Dunavu.
Današnji dan, 25. kolovoza 1991., smatra se početkom bitke za Vukovar. Borbe u gradu i oko grada, sa poginulima i ranjenima, vodile su se od svibnja 1991., ali tog dana grad je napadnut iz svih smjerova svim raspoloživim naoružanjem JNA, uključujući zrakoplove.
Tako je počela bila 87-dnevna opsada Vukovara od strane Jugoslavenske narodne armije, uz pomoć srpskih paravojnih snaga i dobrovoljaca iz Srbije, četnika.
Prema specijaliziranom elektroničkom portalu o Domovinskom ratu “Domovinski rat On Line”, ukupan broj stradalih boraca na hrvatskoj strani, i gardista i policajaca, procjenjuje se na oko 2500.
Oko 7.000 osoba, civila i vojnika, završilo je nakon pada grada u logorima u Srbiji. Poginulo je preko 1.000 civila, od čega 86 djece, od kojih je najmlađe imalo 6 mjeseci (Ivan Kljajić), koji je poginuo od krhotina srpske granate dok ga je otac Pavle Kljajić držao u rukama. Otac koji je bio ranjen, uskoro je izdahnuo nakon svog 6-mjesčnog sina.
Ranjeno je 2500 osoba od čega su 570 ostali trajni invalidi. Bez jednog ili oba roditelja ostalo je 858 djece. Još uvijek se traži gotovo 500 nestalih Vukovaraca.
Prema istom specijaliziranom elektroničkom portalu, ukupan broj stradalih vojnika JNA i četničkih snaga na širem području Vukovara procjenjuje se do 8000 poginulih, do 15.000 ranjenih te između 400-600 uništenih tenkova, oklopnih i transportnih vozila (JNA priznaje 110) , te oko 20 uništenih zrakoplova i helikoptera (JNA priznaje dva).
U hrvatsku i svjetsku vojnu povijest Vukovar je ušao kao jedinstven primjer obrane grada maloborojnih i gotovo golorukih branitelja u odnosu na ogromnu količinu neprijateljske sile.
Procjene su bile da će grad pasti za 3-7 dana, ali junaci Vukovara izdržali su puna 3 mjeseca. Tako je ovaj grad postao simbolom herojstva, otpora i volje hrvatskog naroda te ostao u kolektivnoj memoriji našeg naroda kao mitsko mjesto u kojoj je hrvatski vojnik pokazao svu svoju hrabrost i snagu.
Na drugoj strani, vojna akcija Oluja postala je simbolom pobjede, snage i moći hrvatskog vojnika.
Dva simbola, dva hrasta, dva stupa temelj a, izrasla iz Domovinskog rata – Vukovar i Oluja – za jedan narod i njegove junake.
Tekst se nastavlja ispod oglasa
