U emisiji Crveno i Crno HR na Trećem programu HTV-a, 24. siječnja, Jure Vujić ugostio je prof. Sanju Nikčević, povodom izlaska njene zadnje knjige “Mit o Krleži” koja se bavi sa dekonstrukcijom svih klišeja,i predrasuda o liku i djelu M. Krleže.
Uvodno je Jure Vujić istaknuo kako lik i djelo Miroslave Krleže, kao neosporne i relevantne književne pojave hrvatske književnosti 20. stoljeća, još i danas izaziva sukobe u kulturnom i medijskom prostoru između onih kojih ga nekritički stavljaju na pijedestal intelektualne i književne veličine, dok ga drugi prozivaju što je kao „dvorski pisac“ usko kolaborirao s totalitarnim komunističkim režimom i nije kritički progovorio o problemima komunističkog društva.
Takvi prijepori oko lika i djela Krleže postavljaju otvaraju aktualno pitanje društvene uloge i značenja intelektualaca koje se ne može reducirati na neutralni profesionalizam, na društveni akademski status ili puki formalizam, pogotovo u kontekstu uloge intelektualca u nepravednim totalitarnim sustavima, koja zahtijevaju od njega neminovno veći moralno-etički iskorak, društveni i politički angažman.
Prof. Nikčević je istaknula kako je njezina podjela između „krležodula“ (koji misle da je Miroslav Krleža najveći pisac na svijetu), i „krležoklastima“ (misle da je Miroslav Krleža i dalje najveća nepogoda hrvatske književnosti, često zbog njegovog titoističkog kolaboracionističkog stava ) zapravo nastoji ukazati koliko je mitologizacija Krleže zasjenila prostor i odvratila pažnju na druge talentirane hrvatske pisce i dramaturge.
Vujić je ukazao na neodvojivost Krležinog statusa „režimskog intelektualca“ i uloge književnika, te da je na žalost zakazao u ulozi „ intelektualca“ ukazavši na totalitarnu prirodu tadašnje Jugoslavije koja kršila osnovna nacionalna i ljudska prava kao što su to imali hrabrost drugi pisci i intelektualci u drugim bivšim komunističkim zemljama, poput Milana Kundere, Vaclava Havela, Jan Patočke, Česlava Milosza, Zdeněk Mlynářa, poznati u široj javnosti kao disidenti i pisci. Vujić je istaknuo tragičnu sudbinu pisaca „nacionalne i konzervativne struje“ poput Knut Hamsuna u Norveškoj, u Francuskoj Robert Brasillacha , Drieu La Rochelle, Georges Suareza, Célinea, Chardonnea, Gionoa, Montherlanta , pjesnika Ezra Pounda koji su optuženi, osuđeni a neki i pogubljeni zbog tzv.„kolaboracionizma“; dok se lijeve intelektualce poput Sartrea, Gidea, često amnestira zbog njihove otvorene potpore komunističkoj ideologiji i tadašnjem Sovjetskom savezu.
Vujić je napomenuo kako se u Europi poslije 1945. pod krinkom denacifikacije, proveo svojevrsni „kulturocid“ kada su sustavno sa sveučilišta, škola, nacionalnih biblioteka uklonjene „ politički nepodobne“ knjige, naslovi i autori kršćansko-konzervativnog i nacionalnog opredjeljenja.
