„Naše stanje nije sjajno, ali radostan sam što još ima vjere i žilavosti u narodu, što ima spremnih na žrtvu. Također često ponavljam kako moji svećenici nisu sveci, ali su heroji. Trebalo je doći na zgarište bez kuće, bez crkve, bez naroda i početi od nule. I tu im odajem priznanje za sve te žrtve”, rekao je vrhbosanski nadbiskup kardinal Vinko Puljić u velikom intervjuu za Hrvatsku katoličku mrežu u povodu „Tjedna solidarnosti s Crkvom i ljudima u Bosni i Hercegovini“, koji se ove godine održava u tjednu od 9. do 15. ožujka.
Život kardinala Vinka Puljića u proteklih 30-ak godina bio je, kako sam svjedoči, intenzivan. Vrbosanski nadbiskup prisjetio se razdoblja prija rata i nakon rata, opkoljenog Sarajeva, opustošene nadbiskupije, ali i ostalih izazova s kojima se suočavao u svojoj biskupskoj službi.
„Vrlo često sam se osjećao kao Job kad su mi javljali da su stradala djeca, stradalo stado. Tu sam shvatio da se moji snovi, koje sam imao kad sam postao nadbiskup, ruše. Nestaje župa za župom”, rekao je nadbiskup Puljić osvrnuvši se na ratno razdoblje.
Kardinal svjedoči kako je bilo vrlo hrabro tada poći na teren.
„Polazili smo na teren hrabriti svećenike, hrabriti narod. Sve oči u Sarajevu bile su uprte u mene: što ću kazati i kako ću se postaviti. Tada sam zapravo bio jedini vjerski poglavar u Sarajevu. Mitropolit je otišao u Beograd i umro, predsjednik židovske zajednice je otišao u Svetu zemlju, glavni reis-ul-ulema otišao je u Makedoniju. Narod je jako pazio jesam li ja kod kuće.” Prisjeća se i kako su mu ljudi znali reći: „Ako ti odeš iz Sarajeva, znat ćemo da je kraj i da Sarajeva više nema.”
„Rekao sam da mi je molitva bila najjače uporište”
Emocije su bile bolne, istaknuo je vrhbosanski nadbiskup kazavši kako je više od 50 posto biskupije bilo uništeno, narod protjeran, crkve srušene, nema perspektive. Ljudi su ga znali pitati što ga je držalo.
„Rekao sam da mi je molitva bila najjače uporište. Tada sam imao jedno 30-ak mladih koji su dolazili tjedno k meni u kapelicu zajedno moliti. Molitva s njima, a i osobna molitva, bila je moja snaga.”
Kardinal Puljić je opisao i nekoliko detalja iz ratnog razdoblja.
„Prva tri mjeseca bili smo u podrumu. Kad je kiša obilno padala, a krov je bio loš, voda je došla u podrum. Više nismo mogli biti u podrumu. Skrivali smo se po raznim kutovima kuće kako bismo se očuvali od granatiranja. Ostali smo bez prozora. Nije bilo struje, vatre, vode. Tada smo tražili kako doći do vode. Tajnik i ja uzeli smo motor iz jednog fiće koji je raznijela granata. Od njega smo dobili agregat koji smo postavili u podrum. Onda je bilo problema kako doći do benzina. Tada je litra stajala 30 njemačkih maraka. Svaki dan smo na sat vremena uključili taj agregat kako bismo čuli neke vijesti. U međuvremenu sam od Svetoga Oca dobio satelitski telefon za koji nam je trebala struja. S tim telefonom sam komunicirao jer su svi ostali bili blokirani. Tako sam izvještavao Svetu Stolicu i pojedine institucije o stanju koje smo proživljavali. Kako nismo imali vode, probali smo naći naftu i mašinu. Bušili smo zemlju i došli smo do devetog metra i do vode. Narod je nasrnuo na vodu i bila je opasnost da narod strada. Dolazak po vodu stoga nije bio u isto vrijeme. Jedan dan smo išli po vodu prijepodne, a drugi poslijepodne.”
Bilo je puno sličnih zgoda koje je kardinal proživio i, kako kaže, teško ih je sve opisati.
Veliku ulogu u životu kardinala Vinka Puljića imao je papa Ivan Pavao II. koji ga je „prisilio” da bude biskup. „On me je posvetio i znao je gdje me stavlja. Izrazio je time veliku blizinu i veliko razumijevanje. Nikad neću zaboraviti jedno njegovo pismo u vrijeme rata. U njemu je pisalo: ‘Kad sam ti stavljao biskupski križ, nisam znao da će biti tako težak’. On je pokazao jedno očinsko srce, jedno veliko razumijevanje prema svim ljudima, ne samo prema meni. Tada je posebno pismo uputio ženama koje su bile zloupotrebljavane. U tom pismu se s njima solidarizirao. Na jednoj večeri sam Sveti Otac me iznenadio informacijama kojima raspolaže. Cijelo vrijeme je iskazivao očinsku blizinu, brigu i ljubav. Pogotovo 1994. kad je htio doći pa mu nisu dali. Teško je to protumačiti. Vijest da Papa ne može doći došla je na Malu Gospu. Cijelo Sarajevo je plakalo što Papa ne može doći”, svjedoči vrhbosanski nadbiskup.
Tjedan solidarnosti s Crkvom i ljudima u Bosni i Hercegovini značajan je doprinos Hrvatskoga Caritasa sunarodnjacima, ali i drugima koji su u potrebi. Kardinal se osvrnuo na dosadašnju suradnju s Hrvatskim Caritasom. „Ono što je možda politika napravila u Hrvatskoj (mijenjale su se stranke, pritisak Europe na Hrvatsku) jest to da se Hrvatska udaljila od Bosne i Hercegovine, pogotovo od nas Hrvata u Bosni i Hercegovini. Zato je ova akcija vraćanje povjerenja, bez obzira što smo u dvjema državama. Mi smo jedan narod i jedna Crkva. Knjiga Mudrosti kaže: ‘Nemoj se stidjeti onoga tko je tvoje krvi’. Trebamo shvatiti da mi jedni druge trebamo. Sam taj Tjedan solidarnosti i ta gesta akcije Caritasa u Hrvatskoj prema ljudima u Bosni i Hercegovini zapravo je jače od novca, od sredstava. Jasno, sredstva su potrebna i bez njih ne možemo. Premošćujemo, naime, jednu krizu koja je bila i stvaramo jedno nove ozračje povjerenja. I na neki način uvažavamo da smo braća i po kulturi i po nacionalnosti. Nitko nije dovoljan sam sebi. Mi jedni druge trebamo. Važno je shvatiti da opstanak Hrvata u Bosni i Hercegovini nije važan samo za nas, nego i za Hrvate u Hrvatskoj.”