Postoje filmovi koji filmski kritičari vole i cijene, a manje se ili se uopće ne sviđaju prosječnom gledatelju (kao i obrnuto). Novi film američkoga redatelja i scenarista Jamesa Graya, »Ad Astra«, jedan je od tih filmova koji se, sudeći prema recenzijama i komentarima, mnogo više sviđa filmskim kritičarima nego gledateljima. Najčešći prigovor gledatelja i pojedinih filmskih kritičara jest to da je film predug, prespor i jednostavno – dosadan. Film jest relativno dug (123 minute), ali sve ostalo je stvar ukusa, strpljenja i percepcije (ili njihova nedostatka) jer, ako ništa drugo, film je vizualna poslastica za znalce i »šmekere«, a to će posebno znati cijeniti ljubitelji znanstvene fantastike (čijemu žanru pripada) budući da su svemir, letjelice i nastambe u svemiru i sve drugo vezano uz svemirsku tehnologiju prikazani možda i najbolje u povijesti kinematografije. Naravno, za to je (uz stručnjake za specijalne efekte, dizajnere setova i maketare) ponajviše zaslužan direktor fotografije Hoyte Van Hoytema – Švicarac koji je svoje umijeće već potvrdio u filmovima kao što su »Ona« (2013.), »Interstellar« (2014.) i »Dunkirk« (2017.), zahvaljujući kojemu je bio nominiran za Oscara.
Međutim, kad je riječ o filmu »Ad Astra«, treba naglasiti da to nije samo znanstvenofantastični film i avantura, nego i ozbiljna i promišljena psihološka drama u kojoj se, među ostalim, analizira odnos otca i sina i to kakve posljedice na sina ostavlja hladan i distanciran otac, piše Jeronim Ban za Glas koncila.
Također, put u udaljene dijelove svemira metafora je za duboku introspekciju i katarzu koju prolazi sin u potrazi za (doslovno i figurativno, tj. fizički i interpersonalno) izgubljenim otcem. Sve to i još mnogo više dio je priče koja se događa u bliskoj budućnosti kada astronaut Roy McBride (Brad Pitt) kreće na prevažnu misiju prema rubu Sunčeva sustava kako bi otklonio uzrok električnim izbojima koji ugrožavaju opstanak ljudi, i to ne samo na zemlji, nego i na Mjesecu i Marsu gdje već postoje ljudske kolonije. Roy će na tom putu otkriti istinu o svom nestalom otcu Cliffordu McBrideu (Tommy Lee Jones) i njegovoj pionirskoj ekspediciji kojoj je cilj pronalazak i kontakt s inteligentnim bićima u svemiru. Na tom putu Roy će morati donijeti neke teške odluke i učiniti stvari koje, vjerojatno, ni u kojim drugim okolnostima, s manjim ulozima, ne bi učinio, ali za velike stvari morat će podnijeti velike žrtve.
Film je nastao po originalnom scenariju Jamesa Graya i Ethana Grossa. Uz glavne zvijezde Brada Pitta i Tommyja Leea Jonesa u filmu još glume Ruth Negga, Liv Tyler i Donald Sutherland. Pitt je za mnoge bio i ostao ljepotan koji, kako ti ljudi misle, uloge dobiva ponajviše zbog svoga izgleda, ali i sada je pokazao da može dati mnogo više od lijepoga lica i zvjezdanoga statusa. Dapače, u zahtjevnoj ulozi Roya McBridea prikazao je izvanrednu suptilnost i odmjerenost, što nije bilo ni lako ni jednostavno budući da je velik dio filma u kadru samo on uz naraciju svojih unutarnjih monologa. Ti unutarnji monolozi ponekad možda prelaze granicu i ulaze u objašnjavanje očitoga, ali to se može protumačiti i kao kompliment za redatelja koji je u nekim scenama maestralno minimalistički prikazao međuljudske odnose i stanje svijesti i posebno narušene bračne i obiteljske odnose, za što bi većini scenarista i redatelja trebalo mnogo više vremena. Posebno su dojmljive kratke i jezgrovite scene nabijene emocijama u kojima postaje bolno jasna distanca između Roya i njegove supruge Eve (Liv Tyler), kao i ponovno otvorene rane na duši sina koji se već bio oprostio od svoga otca, a sada ga ponovno nalazi (fizički), ali opet ne može doprijeti do njega (emocionalno).