Skoro obilježavanje 30. obljetnice međunarodnog priznanja Republike Hrvatske bila je tema HKR-ovih Argumenata u srijedu, 12. siječnja. Gosti emisije bili su novinarka Višnja Starešina, bivši ministar zdravstva prof. dr. Andrija Hebrang i povjesničar dr. sc. Domagoj Knežević. Emisiju je uredio i vodio Davor Dijanović, prenosi ika.hkm.
Trideseta obljetnica međunarodnog priznanja Republike Hrvatske obilježit će se u subotu 15. siječnja. Toga dana Hrvatsku su priznale države Europske zajednice, odnosno Europske unije.
O čemu su ovisili pregovori o međunarodnom priznanju Republike Hrvatske te o vojnoj situaciji na terenu govorio je prof. dr. Andrija Hebrang, bivši ministar zdravstva.
“Dogodio se veliki prodor srpskih snaga u zapadnoj Slavoniji prema sjeveru s ciljem da se Hrvatska presječe na pola, što bi bio kraj rata i nikakvih priznanja ne bi ni bilo. Tuđman me pozvao da pođem u istočnu Slavoniju gdje je Hrvatska imala službenog predstavnika. Tuđman je dao zapovijed da se aktivira velika vojna oslobodilačka akcija “Orkan ’91” koja je zapravo prva pobjednička oslobodilačka akcija u novijoj povijesti. Ključ svega je bio spriječiti dolazak srpskih trupa do granice s Mađarskom. Cijela situacija završila je vrlo povoljno za Hrvatsku i to je bio preduvjet da se prizna Republika Hrvatska”, istaknuo je prof. dr. Hebrang.
Prof. dr. Hebrang rekao je da je još jedan uvjet za međunarodno priznanje Republike Hrvatske bilo uklanjanje preostalih štabova JNA iz KBC Dubrava, što je uspješno učinjeno.
Pokušaji sprječavanja osamostaljenja Republike Hrvatske
Dr. sc. Domagoj Knežević dao je kratku rekonstrukciju slijeda povijesnih događaja koji su prethodili samom činu međunarodnog priznanja Republike Hrvatske.
“Prvi ključni datum bio je 30. svibnja 1990. godine i konstituiranje demokratskog sabora kao izraza demokratskih težnji hrvatskoga naroda koji je 45 godina živio u jednoj tvorevini. Drugi ključni datum bilo je donošenje božićnog Ustava kada je Hrvatska zaista postala demokratska država. U taj Ustav su bile ugrađene sve one težnje hrvatskog naroda i sve to je rezultiralo položajem hrvatske delegacije. Treći po meni ključni datum je 19. svibnja 1991. godine kada se održao referendum o hrvatskoj samostalnosti od kojega nema većeg demokratskog standarda. Nadalje, 25. lipnja 1991. godine kada se obilježava povijesna odluka Sabora o pokretanju postupka razdruživanja od ostalih jugoslavenskih republika”, naglasio je dr. sc. Knežević.
Dr. sc. Knežević govorio je o pokušajima sprječavanja osamostaljenja Republike Hrvatske i rekao da je tada došlo do prvih diferencijacija između vodstva Srbije i JNA koja je pokušavala sačuvati svoju komunističku državu.
“Vojska je tri puta pokušala legalno izvesti državni udar, pa su prvi put odustali nakon što je Srbija intervenirala zato što su dolazili izbori u Srbiji. Treći put je gospodin Bogićević, sredinom ožujka 1991. spriječio legalan izlazak vojske na ulice i rušenje hrvatske demokratske vlasti”, rekao je dr. sc. Knežević.
Sve velike europske sile nisu željele stvaranje hrvatske samostalne države
Tadašnja Europska zajednica i sve velike europske sile nisu željele stvaranje hrvatske samostalne države, a te procese intenzivno je pratila novinarka Višnja Starešina koja je u emisiji govorila o tadašnjem međunarodnom geopolitičkom kontekstu u kojem se stvarala hrvatska država.
“Međunarodna zajednica nije otvoreno poticala osamostaljenje Hrvatske i raspad Jugoslavije. Međutim, važno je znati da je u tom trenutku bio jedan od rijetkih trenutaka kada je stvaranje hrvatske države bilo moguće. To je bio pad komunizma, raspad sovjetskog bloka. Vrijeme kada je pitanje slobode naroda u europskom političkom prostoru bilo jako važno. Kako zbog hrvatske dekompozicije drugih komunističkih država tako i zbog raspada sovjetskog imperija. Hrvatska je u tom trenutku bila moguća”, istaknula je Starešina.
Starešina je napomenula da ne bismo trebali zaboraviti da je duhovni vođa na čelu cijelog procesa oslobađanja porobljene istočne Europe bio papa Ivan Pavao II. “Hrvatska je bila vrlo dobro zahvaljujući mons. Nikoli Eteroviću i drugim ljudima zastupljenim u papinoj diplomaciji i oni su napravili prvi pledoaje za međunarodno priznanje RH”, kazala je Starešina.
Najveći glasnogovornik priznanja Republike Hrvatske bila je Austrija, a najveći neprijatelj bila je Velika Britanija. “Britanija, je nažalost, bila najveći protivnik, veći i od Sovjetskog Saveza koji su tada imali svoje probleme. Preko Lorda Carringtona je vodila taj proces tako da je Hrvatska uvijek bila u podređenoj poziciji”, pojasnila je Starešina.
Uloga Katoličke Crkve u doba rata
“U to vrijeme Crkva je bila jedina potpora. Gledamo li Vatikan kao državu, u međunarodnim krugovima, to je bila jedina trajna, kontinuirana i apsolutno potpuna potpora. I to je imalo velik psihološki značaj, jer smo znali da nećemo ostati sami”, istaknuo je prof. dr. Hebrang i dodao: “U taj mozaik izvanredno se uklopio kardinal Franjo Kuharić koji je zaista, i srcem i dušom toliko volio Hrvatsku i narod, da je doista poslan od Boga.”