Hrvatsko-češko društvo, Češka beseda Zagreb i Vijeće češke nacionalne manjine Grada Zagreba obilježili su u utorak 8. lipnja u Češkom domu u Zagrebu 150. godišnjicu rođenja hrvatskog političara Stjepana Radića koji je krajem 19. i početkom 20. stoljeća bio najveći popularizator hrvatsko-čeških odnosa. O vezama Stjepana Radića s Česima govorio je povjesničar i bohemist Marijan Lipovac, predsjednik Hrvatsko-češkog društva koji je istaknuo da je Radić u Hrvatskoj popularizirao češki jezik i češku kulturu, pisao češke gramatike i rječnike i zagovarao političku suradnju Hrvata i Čeha kako bi se zajedno izborili za svoje nacionalne interese u sklopu Austro-Ugarske.
„Radić je idealizirao Čehe kao najnapredniji i najkulturniji slavenski narod, zadivljen time što su Česi imali razvijeno gospodarstvo, bankarstvo i školstvo, iako su imali mnogo manju autonomiju od Hrvatske, čime su dokazali koliko su kao narod zreli i sposobni organizirati državu. U tom idealiziranju je često bilo i pretjerivanja, no Radić do danas ostaje među najvećim prijateljima i simpatizerima koje su Česi ikada imali na hrvatskim prostorima. Rijetko je tko ulagao toliku energiju i entuzijazam u populariziranje Čeha i Češke među Hrvatima kao što je činio Stjepan Radić, iako te simpatije nisu uvijek bile uzvraćene s češke strane, posebno kad je u pitanju bila politika“, kazao je Lipovac.
Radić je studirao u Pragu od 1893. do 1894., što je imalo veliku ulogu u njegovom političkom i idejnom sazrijevanju jer je od Tomáša Masaryka i drugih čeških političara preuzeo ideju da u politici treba praktično djelovati kako bi se ostvario pomak nabolje, posebno u gospodarstvu, kulturi i prosvjeti, što je kasnije primijenio u svom radu među hrvatskim seljaštvom. Kao odličan poznavatelj češkog jezika Radić je na češkom pisao i književna i publicistička djela te novinske članke. Radić je s Češkom bio povezan i preko svoje supruge Marije (pravim imenom Marie Dvoráková) koju je upoznao 1894. tijekom studija u Pragu, a ondje su se vjenčali 1898. i živjeli od 1899. do 1900. kada je Radić djelovao kao novinar u nekoliko čeških novina i objavio nekoliko publicističkih djela (Suvremena Hrvatska, Srbi i Hrvati, Slavenska mladež i sitni narodni rad, Razmišljaji iz medunarodne politike, Južni Slaveni), a zbog te djelatnosti najstarije češko književno društvo Svatobor priznalo ga je češkim književnikom. Radić je na češkom napisao i svoje autobiografske zapise koje je pronašao, na hrvatski preveo i 1985. objavio češki kroatist Dušan Karpatsky. Radi boljeg upoznavanja hrvatske javnosti s češkom poviješću i sadašnjošću, Radić je 1910. objavio knjigu Češki narod na početku XX. stoljeća, a 1912. i rad Unutrašnje ili društveno uređenje češkoga naroda. Važno je i Radićevo djelo Djevojački svijet, izabrane pripoviesti čeških spisateljica iz 1902, kojim je želio potaknuti hrvatske žene da se poput Čehinja angažiraju u javnom životu te prijevod romana Aloisa Jiráseka Pasoglavci ili Boj čeških graničara za seljačko pravo iz 1906.
Lipovac je podsjetio da je Radić u brošuri Kako ćemo iz našeg zla u dobro iz 1902. napisao: „Česi su po svom znanju, napretku i bogatstvu, a osobito po svojoj ljubavi k slavenskoj braći, prvi slavenski narod. Česi nam mogu najviše pomoći tim što se kod njih možemo naučiti kako se pametno i napredno gospodari, radi i trguje i kako se stvara narodna sloga”. Spomenuo je i Radićev govor u Hrvatskom saboru iz 1911. kada je uz ostalo rekao: „Kad me tko pita, zašto o Česima toliko govorim, onda odgovaram: Zato, jer kod Čeha imamo sve o čemu mi još dugo niti sanjati ne možemo.“
Radić se zalagao za preustroj Austro-Ugarske u Podunavski savez država i naroda sastavljen od pet država – češke, galicijske, ugarske, hrvatske i alpske, s time da bi Slaveni u međusobnoj komunikaciji trebali koristiti češki, koji bi bio i posrednički jezik sa središnjim državnim institucijama. Predlagao je i da se u hrvatske srednje škole uvede učenje češkog kako bi mladi ljudi mogli odlaziti na školovanje u Češku, prije svega u strukovne škole kojih u Hrvatskoj nije bilo. Još 1896. Radić je sastavio i izdao Slovnicu i čitanku češkoga jezika i Rječnik češkoga jezika za Hrvate. Ta su djela doživjela svoje drugo, prerađeno i dopunjeno izdanje 1902. pod naslovom Češko-hrvatska slovnica s čitankom i s češko-hrvatskim diferencijalnim rječnikom, a treće izdanje 1911. pod naslovom Češka vježbenica za srednje i njima slične škole. Dugo godina to su bili jedini priručnici za učenje češkog jezika u Hrvatskoj.
Nakon raspada Austro-Ugarske Radić se zalagao za spajanje Hrvatske s Čehoslovačkom koridorom kroz današnje Gradišće.
Stjepan Radić bio je povezan i s Česima u Hrvatskoj među kojima je živio tri mjeseca od 1901. do 1902. u selu Končanici kod Daruvara, a kasnije je pisao za novine češke manjine te posjećivao Češku besedu Zagreb. U vrijeme Kraljevine SHS kada je Radić temeljem izbornih rezultata bio smatran vođom hrvatskog naroda većina Čeha u Hrvatskoj, posebno na selu, podržavala je njegovu politiku.
Zbog svojih zasluga za hrvatsko-češke odnose Stjepan Radić je 2018. u Pragu dobio ulicu sa svojim imenom, na inicijativu Hrvatsko-češkog društva, a 2011. podignuta mu je i spomen-ploča na mjestu vjenčanja, u crkvi svetog Norberta.
Uvodno je govorio predsjednik Češke besede Zagreb i Vijeća češke nacionalne manjine Grada Zagreba Juraj Bahnik koji je podsjetio da je obilježavanje 150. godišnjice rođenja Stjepana Radića organizirano u sklopu Dana češke i hrvatske kulture u Zagrebu koji se održavaju od 25. svibnja u organizaciji ove dvije institucije češke manjine u Zagrebu. „Cilj Dana češke i hrvatske kulture u Zagrebu je oteti zaboravu osobe koje su gradile mostove između Hrvata i Čeha, a jedan od najčvršćih mostova izgradio je upravo Stjepan Radić“, kazao je Bahnik, koji je istaknuo i Radićeve zasluge za prihvaćenost češke manjine u Hrvatskoj među većinskim narodom.