Tijekom niza potresa 22. ožujka 2020. godine, stradao je jantarni privjesak u obliku ženske glave (inv. br. P-15439), jedan od samo tri takva predmeta koja se čuvaju u Japodskoj zbirci Arheološkog muzeja u Zagrebu. Konzervatorsko-restauratorski laboratorij zaprimio je četiri ulomka slomljenog jantarnog privjeska u obliku ženske glave. Preliminarnim pregledom utvrđeno je kako su to svi dijelovi privjeska. Iako su ulomci izuzetno malih dimenzija, bit će moguće njihovo spajanje tako da će nastala oštećenja biti minimalno vidljiva. Profil glave s lijepo oblikovanom linijom nosa, usana i brade ostat će nepromijenjen.
Japodska zbirka zasebna je cjelina unutar Pretpovijesnog odjela Muzeja, a sadrži brončanodobne i željeznodobne predmete s prostora Gorske Hrvatske gdje su u pretpovijesti obitavali Japodi.
Ova unikatna jantarna glavica pronađena je u grobu 47 nekropole u Kompolju kod Otočca tijekom istraživanja koje su 1956. godine proveli djelatnici Muzeja. U tome su grobu pronađene dvije fibule ukrašene jantarnim zrnima, zrno jantara s luka fibule, više od 100 manjih zrna jantara različitog oblika, zrno jantara u obliku ptice, zrno jantara u obliku ljudske figure, jedno nedovršeno zrno jantara te tri zrna jantara u obliku ženskih glava.
Prikazi ženskih likova na jantarnim zrnima u pretpovijesti na prostoru Hrvatske izuzetno su rijetki, a neki autori smatraju da se radi o prikazima ženskih božanstava, na što dodatno upućuje činjenica da su često prilagana u ženske grobove ili pak stavljana u svetišta posvećena različitim boginjama. Nažalost, čini se da su ih umjetnici prikazivali slobodnim stilom te ih se ne može povezati s konkretnim boginjama.
Prema interpretacijama drugih autora, predmeti iz groba 47 mogli bi biti metaforički prikaz likova iz mita o Faetontu, sinu boga Helija, odnosno priče o nastanku sirovine korištene za izradu ovih grobnih priloga – jantaru. Naime, u poznatom grčkom mitu, mladi Faetont (sjajni), suočen s neželjenim dogovorenim brakom, saznaje da mu je Helije, bog Sunca, pravi otac te od njega zatraži da jedan dan upravlja Sunčevom kočijom. Mladić je u letu izgubio kontrolu nad konjima te je krivudao vatrenim kolima paleći i zemlju i zvijezde. Vidjevši štetu koju je unezvijereni mladić napravio, Zeus je munjom pogodio Faetonta koji se, sa u plamenu, strmoglavio na suprotni kraj zemlje I sletio u rijeku Eridan. Faetontove tri sestre Helijade – Faetusa, Lampetija i Feba (sva tri imena označavaju svjetlost) pronašle su njegov grob te stale tugovati i plakati toliko dugo dok se nisu pretvorile u drveće pored rijeke. Iz tog su drveća nastavile teći suze koje su se u dodiru s vodom pretvarale u jantar. Kralj Kikno, kad je čuo za pogibiju prijatelja, također je stao tugovati, a bog Apolon iz samilosti ga je pretvorio u labuda kako bi mogao pjevati u čast poginulog prijatelja.
Nikada nećemo saznati imaju li nalazi iz groba 47 iz Kompolja zaista veze s mitom o Faetontu, ali ono što sigurno znamo je to da su Japodi izuzetno cijenili jantar kao materijal, prilagali ga uz svoje pokojnike u grob te njime ukrašavali različite predmete koji su korišteni u različite svrhe. Prisutnost jantara u našim krajevima jasno dokazuje da su pretpovijesni Japodi bili u kontaktu s udaljenim krajevima, primjerice Baltikom, odakle su pribavljali tu dragocjenu sirovinu, ali i gotove proizvode, ili pak s jugom Italije, gdje se javljaju slični prikazi ženskih likova izrađeni u jantaru. Važnost ovog jantarnog zrna u obliku glave žene dodatno je naglašena činjenicom da se radi o unikatnom predmetu u svijetu čiji je integritet zauvijek narušen prirodnom katastrofom i koji više nikada neće zasjati punim sjajem.
* Ovaj tekst sufinanciran je sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija