Nakon što je Zagreb postao „2nd best destination in Europe“, odnosno, druga najbolja destinacija u Europi, zagrebačka uspinjača je u konkurenciji ostalih poznatih i atraktivnih uspinjača odabrana za drugu najbolju uspinjaču u Europi, odmah iza čuvene uspinjače u Lisabonu – Bica funicular, a ispred ostalih uspinjača iz Portugala, Francuske, Mađarske i Švicarske.
Zagrebačka je uspinjača najkraća na svijetu sa svojih 66 metara pruge i najstarije je prijevozno sredstvo organiziranoga javnoga prijevoza putnika u Zagrebu – godinu je dana starija od konjskog tramvaja. Osim što ima najkraću prugi i najstarije je prijevozno sredstvo, uspinjača je i najsigurnije javno prometalo. U više od jednog stoljeća vožnje, nije bilo ni jedne nesreće ili stradaloga putnika.
Ideja o uspinjači koja bi povezala Gornji i Donji grad rodila se kod osječkog građevinskog poduzetnika D.W.Kleina o kojem se ne zna puno, no sačuvana je priča kako je Klein mjesecima, odnosno satima stajao na pješačkim prilazima Gornjem gradu i brojio prolaznike te tako ustvrdio da je pješački promet u Bregovitoj (današnjoj Tomićevoj) dovoljno živ da se na mjestu stubišta sagradi uspinjača.
Uspinjača je službeno puštena u promet 8. listopada 1890. godine, a u kabinama su bili odjeljci prvoga i drugoga razreda. Cijena u jednom smjeru u prvome razredu bila je tri, a u drugom dva novčića što ipak nije bilo dovoljno isplativo poduzetniku Kleinu u čijem je uspinjača bila vlasništvu svega dvije godine, a koja se često kvarila i zbog toga bila nazivana – zapinjača.
Zastala je uspinjača na nekoliko dana i u travnju 1892. pa je postalo jasno kako treba početi s temeljitom obnovom koju je preuzeala firma Ganz et co. Generalna obnova uspinjače potrajala je punih devet mjeseci jer je skinut cijeli pogonski stroj, demontirane su tračnice, uzdužni i poprečni pragovi. Konačni i vrlo strog tehnički pregled održan je 22. travnja 1893., a po zadovoljavajućem nalazu sljedećeg je dana uspinjača puštena u trajni pogon.
U vlasništvo grada Zagreba uspinjača je došla 12. prosinca 1928., a najznačajnija odluka o budućnosti uspinjače uslijedila je 14. ožujka 1929. godine kada je administrativno upravljanje predano Gradskoj štedionici, a sve prometne, tehničke i financijske poslove preuzeo je Zagrebački električni tramvaj koji je isto tako pripadao Gradskoj štedionici.
Ubrzo je počelo pomlađivanje četrdeset godina starog prometala. Radnici su najprije zamijenili tračnice, a umjesto na drvene pragove, pričvrstili su ih na nove željezne nosače, ubetonirane u postojeće zidano podnožje. Stari su vagoni zamijenjeni novima, sa širim prozorima na pročelju i bez odjeljaka prvoga i drugog razreda. Uklanjanjem unutarnjih pregrada kabine su dobile jedinstven prostor.
No, parna je uspinjača nakon velikog kvara i dotrajalosti parnog postrojenja postala električnom 1934. godine kada su kvarovi konačno nestali, a vožnja je postala ugodnija.
Cijelo je postrojenje generalno uređeno godine 1947., a veći su popravci izvedeni 1954., 1956. i 1960., a još jedna temeljita obnova uslijedila je nakon gotovo 80 godina službe. U dogovoru s nadležnim građevinskim inspektoratom, pogon stare uspinjače obustavljen je 21. prosinca 1969., a istog su dana počeli voziti autobusi za istu cijenu. Te se godina provela i najveća rekonstrukcija kada su srušene obje stanične zgrade i izgrađene nove koje su oblikom i izgledom bile jednake starima čime je bila sačuvana izvorna arhitektura. Od stare je uspinjače ostao samo zidani vijadukt građen od opeke potkraj 19. stoljeća. Tada je uspinjača najdulje mirovala – čak četiri i pol godine, a u promet je puštena 26. srpnja 1974.
Budući da je stara uspinjača postala svojevrsnim simbolom grada Zagreba, te premda često izrugivana, nije bilo govora o njenom ukinuću, već se 1973. godine planirala čak novogradnja na mjestu starog postrojenja. U kolovozu 1992. godine obnovljeni su prilazni putevi i Lenucijeve stube, a 2004. godine olakšao se pristup uspinjači osobama s invaliditetom. Još jedna temeljna obnova slijedila je uoči 115. godišnjice, 2005. godine.
Zagrebačka je uspinjača zakonski zaštićena kao spomenik culture jer je do danas u cijelosti zadržala prvobitni vanjski izgled i građevinsku konstrukciju, a i većinu tehničkih svojstava koja su joj dali graditelji. Kabine uspinjače u prosjeku na godinu prijeđu oko 4000 km, uz prometni učinak od oko 118.000 mjesto-kilometara i prevezu oko 675.000 putnika.
Stara dama je jedan od najljepših zagrebačkih spomenika kulture, ali i podsjetnik na neka davna vremena zagrebačkih ulica. Uspinjačom se i danas nakon 124 godine koje slavi 8. listopada, rado voze turisti, ali mnoge popularne osobe – od onih iz dnevnog života, kulturnog i estradnog pa do saborskih zastupnika.
