Pod naletima barbarskih plemena koje je trajalo stoljećima, a svoju kulminaciju imalo u 5. stoljeću, opustošen i uništen je stari antički svijet Zapada. Rimsko carstvo nastavlja živjeti na Istoku sa središtem u Konstantinopolisu (današnjem Istanbulu). Iz praha i pepela Zapada čudesnim zahvatom na temeljima kršćanske vjere i Katoličke crkve iznikla je najveća poznata svjetska kulturna, umjetnička gospodarska i znanstvena velesila svijeta – Europa.
Danas, nakon više od pola stoljeća od završetka drugog velikog rata na tlu Europe, „stari kontinent“ je na izdisaju pritisnut brojnim problemima.
Mnogi vjeruju da Europu može spasiti samo povratak korijenima – kršćanstvu i Kristu.
Američki povjesničar dr. Thomas Woods izdao je prije nekoliko godina knjigu pod naslovom „Kako je Katolička crkva izgradila zapadnu civilizaciju“. Na samome početku knjige autor ističe: “Činjenica da zapadna civilizacija Crkvi duguje uvođenje sustava sveučilišta, dobrotvorni rad, međunarodno pravo, razne znanosti, važna pravna načela i mnogo drugih stvari na većinu ne ostavlja neki upečatljiv dojam. Zapadna civilizacija duguje Katoličkoj crkvi mnogo više nego što većina ljudi, uključujući katolike, uopće shvaća. Crkva je zapravo izgradila zapadnu civilizaciju“.
Velike zasluge Katoličke Crkve za zapadnu civilizaciju možemo pronaći već u prvim stoljećima poslije Krista. Kao što ističe povjesničar Will Durant, inače agnostik: „Navala barbara uništila je ili opustošila gradove, samostane, knjižnice, škole, a život učenjaka ili znanstvenika učinila nemogućim. Možda bi razaranja bila još strašnija da Crkva nije održala neki vid reda unutar civilizacije u raspadu“. Katolička je crkva je „morala preuzeti zadaću uvođenja zakona Evanđelja i etike propovijedi na gori među narode koji su ubojstvo čovjeka smatrali najznačajnijim zadatkom i kaznom jednakom pravdi“. Pokrštavanje barbarskih naroda (Franaka počevši od 496. kad je kršten njihov vladar Klodvig, a ostalih barbarskih naroda 400 godina kasnije), provodili su katolički misionari, koji su time u ta plemena zapravo uvodili red i civilizaciju.
Za Europu je posebno važna tzv. karolinška renesansa, razdoblje snažnog razvoja obrazovanja i umjetnosti za vremena katoličkih vladara Karla Velikog (oca Europe) i njegova sina Ludovika Pobožnog. Dvije temeljne karakteristike toga razdoblja su poučavanje germanskih naroda latinskome jeziku, što je omogućilo proučavanje crkvenih otaca koji su pisali na latinskom jeziku (najstariji sačuvani primjerci rimske književnosti potječu iz IX. st., upravo su ih karolinški učenjaci spasili od zaborava), i pronalazak „karolinške minuskule“, pisma koje se je moglo relativno lako čitati i pisati. „Karolinška minuskula, koju su razradili redovnici Katoličke crkve, bila je ključna pri stvaranju književnosti zapadne civilizacije“.
Nakon propasti Karolinškog carstva i navale Vikinga, Mađara i muslimana, Europa ponovno dolazi na rub propasti. Katolička Crkva, tj. pronicljivost katoličkih biskupa, redovnika, svećenika, učenjaka i civilnih upravitelja spasila je tada Europu od drugoga propadanja. Obnova Europe krenula je iz samostana, koji su bili jedini preostali otoci intelektualnog života uslijed nove pojave barbarstva koje ponovno zaprijetilo opstanku Europe.
Obnoviteljska uloga katoličkih redova, a posebno benediktinaca, vidljiva je na svakome području ljudskog života: od poljodjelstva, stočarstva, voćarstva, pa do proizvodnje piva, sira i vina. Osnovna načela proizvodnje pjenušca koja vrijede do danas postavio je Dom Perignon iz opatije svetog Petra, odnosno Hautvilliersa na rijeci Marni. Red cistercita bio je poznat po svojim tehnološkim usavršavanjima te je odigrao izvanrednu ulogu u širenju novih tehnika na području poljoprivredne tehnologije. „Bilo da je riječ o rudnicima soli, olova, željeza, alauna ili sadre, bilo o metalurgiji, kamenolomu mramora, brušenju, staklarstvu, izradi metalnoga posuđa, uopće nije bilo djelatnosti u kojoj redovnici nisu pokazali svoju domišljatost i istraživački duh. Koristeći vlastitu radnu snagu, oni su je prakticirali i doveli do savršenstva. Redovničko umijeće širilo se Europom“.
Navedimo i sljedeće izume, koji su proizišli od strane službenika Katoličke crkve: početkom 11. stoljeća redovnik imenom Eilmer svojom je zračnom jedrilicom poletio do visine od 180 metara; isusovac Francesco Lana-Terzi u svojoj je knjizi „Prodromo alla Arte Maestra“ godine 1670. prvi opisao geometriju i fiziku letjelice, čim je zaslužio epitet oca zrakoplovstva; prvi sat o kojemu postoji pisani dokaz napravio je papa Silvestar II. za njemački grad Magdeburg oko 996.; Richard iz Wallingforda, opat benediktinske opatije svetoga Albana iz XIV. st. (i jedan od pokretača zapadne trigonometrije) poznat je po ogromnom astronomskom satu koji je osmislio za taj samostan; arhometalurg Gerry McDonnell sa Sveučilišta Bradford u blizini samostana Rievaulx u sjevernome Yorkshireu (Engleska), dokazao je kako su redovnici izgradili ne samo peći za ekstrakciju željeza iz rudača, nego su dostigli takav stupanj tehnološkog napretka koji je bio ispred velikih strojeva 18. st. proizišlih iz industrijske revolucije.
Nastavlja se…