Istina o masovnom sudjelovanju svećenstva Srpske pravoslavne crkve u zločinačkim pokretima mora biti izgovorena iz usta vođa te crkve, a najprije njihovog patrijarha Profirija.
Nedavni napadi i klevete upućene pokojnom komunističkom mučeniku kardinalu Alojziju Stepincu od patrijarha Srpske pravoslavne crkve Porfirija izazvala su veliki revolt u hrvatskoj javnosti.
Patrijarh SPC-a Porfirije tvrdio je da posjeduje pisma Alojzija Stepinca gdje se mogu naći „duboko problematične stvari“. Premda se radi o pismima o kojima je hrvatska javnost upoznata još od vremena rada mješovite katoličko-pravoslavne komisije, pa i ranije prilikom beatifikacije Alojzija Stepinca od strane pape Ivana Pavla II., novoustoličeni patrijarh SPC-a Porifirije, koji do nedavno živio u Zagrebu, pokušao je senzacionalistički objaviti da se radi o nečemu novom i nepoznatom.
> Zašto patrijarh Porfirije ne govori o svecima SPC-a koji su bili suradnici fašista i četnika (2.)?
Još od doba Jugoslavije, perverzan je običaj da se medijska i politička javnost u Hrvatskoj, ali i Srbiji, bavi isključivo Katoličkom crkvom u Hrvata i njenim navodnim “zločinima”. U tome nimalo ne zaostaje čak ni Srpska pravoslavna crkva, osobito kada se tiče lika i djela pokojnoga blaženika Katoličke crkve Alojzija Stepinca.
Srpska pravoslavna crkva krije svoju mračnu prošlost
Jedna kršćanska crkva, kao što je Srpska pravoslavna crkva, trebala bi se prije svega baviti sobom i pogledati „sebe u ogledalo“, a ne upirati prstom u druge crkve i svećenike koji nisu dio njene kršćanske zajednice, što prije svega treba biti jedna pravoslavna crkva.
Tek zadnjih godina postaje hrvatskoj javnosti jasnije da je upravo Srpska pravoslavna crkva duboko kompromitirana događanjima u II. svjetskom ratu, ali i u drugim događanjima i ratovima 20. stoljeću.
U kratkom serijalu prikazati ćemo tri 3 stvari koje duboko kompromitiraju Srpsku pravoslavnu crkvu u II. svjetskom ratu:
- Veliki broj svećenika i značajnih osoba SPC-a na visokim položajima u fašističkom četničkom pokretu
- Kanoniziranje i proglašavanje svetim svećenika koji su bili vođe četničkog pokreta i koje mnogi optužuju za zločine nad civilima
- Valerijanov memorandum kao golema laž SPC-a na početku II. svjetskog rata u cilju stigmatizacije hrvatskog naroda kao genocidnog naroda.
Valerijanov memorandum – besramna laž SPC-a i stigma hrvatskog naroda
“Valerijanov memorandum predstavnici Srpske Pravoslavne Crkve predali su prvo njemačkim vlastima u Beogradu, a kasnije je raširen po svijetu. Laž u režiji SPC-a je tolika da su tvrdili da je već u lipnju 1941., dva mjeseca od uspostave NDH ubijeno više od 100.000 Srba. U kolovozu 1941. broj je narastao na 180.000, a u rujnu 1941. službeni broj ubijenih Srba u NDH koji je SPC širila svijetom bio je veći od 300.000 žrtava. Takva sramotna laž ostala je nad Hrvatima do dana današnjega“ (Stjepan Lozo)
Valerijanov memorandum je dokument Srpske Pravoslavne Crkve izdan 24. lipnja 1941. godine, kao potpora i propagandna poluga Dokumentu Stevana Moljevića „Homogena Srbija“, koji je zahtijevao uspostavu Velike Srbije izvršenjem genocida nad Hrvatima.
Zanimljivo je da su oba dokumenta izašla u razmaku od sedam dana: Valerijanov memorandum se bavi izmišljenim stradanjima Srba s prenapuhanim brojevima preko svake mjere, a Homogena Srbija koju izdaju četnici i njihov ideolog Stevan Moljević se bavi kako uspostaviti Veliku Srbiju na liniju Virovitica-Karlovac-Karlobag. Naravno, to podrazumijeva ubijanje, progon i etničko čišćenje svih Hrvata južno od te linije, te etnički čistu državu u kojoj žive samo Srbi.
Dva dokumenta u isto vrijeme: jedan se bavi brojevima ubijenih Srba, a drugi stvara idejne pretpostavke da se ubijanje dogodi – Hrvatima i muslimanima.
Laži o pobijenim Srbima
O kakvoj se propagandi radi može se vidjeti iz tvrdnji da su već u ljetu 1941. godine, primjerice, svi Srbi u kotarevima Imotski, Gospić, Glina, Grahovo, Korenica, Gračac, i nizu drugih, pobijeni i istrijebljeni.
O čemu se radi lako se može vidjeti i iz popisa stanovništva 1948. godine gdje u tim kotarevima živi veliki broj Srba. Primjer nastranosti i dijaboličnosti takve propagande slučaj je kotara Lapac, pri čemu SPC kleveće Hrvate da su istrijebili Srbe, dok je istina izravno suprotna, Srbi su gotovo potpuno istrijebili Hrvate, uništili veliku župu Boričevac, te istrijebili cijeli rod obitelji Ivezića kod Srba klanjem i bacanjem u jame, od male djece do staraca.
Izravna posljedica “Valerijanova memoranduma“ bio je pad izbjegličke vlade generala Simovića u Londonu, istog onog koji je organizirao demonstracije u Beogradu u ožujku 1941. nakon potpisivanja Trojnog pakta. Taj potpis garantirao je mir u Jugoslaviji na sličan način kao u Španjolskoj koja je bila pošteđena II. Svjetskog rata: opstanak Jugoslavije i svaku garanciju da njemačke trupe neće koristiti teritorij Jugoslavije za transport robe i trupa, a kamoli za ratne aktivnosti. Crnorukaške aktivnosti uvijek su vidljive u srbijanskoj politici, pa tako i u svim aktivnostima koje se tiču VelikeSrbije, što znači i pisanju Valerijanovog memoranduma, te smjene izbjegličke vlade. Nastupilo je crnorukaško preuzimanje izbjegličke vlade te dovođenje Draže Mihailovića za ministra obrane i zapovjednika vojske Jugoslavije, poznatije kao četnici (JVO),
General Draža Mihailović jedan je od najvećih zločinaca europske povijesti u 20. stoljeću, a njegove postrojbe provele su genocid nad Hrvatima i muslimanima u Drugom svjetskom ratu. Danas u Srbiji i Republici Srpskoj je posve rehabilitiran, kao i cijeli četnički zločinački pokret.
U danima kada SPC plasira prvu verziju “Valerijanova memoranduma“, 24. lipnja 1941. počinje prva srpska pobuna u NDH. U istočnoj Hercegovini masovno stradavaju nedužni Hrvati i muslimani, a na “srpski Vidovdan“, 28. lipnja 1941. Srbi čine i prvi genocidni zločin uopće na prostoru NDH. Pod vodstvom pravoslavnog popa Radojice Perišića vrše pokolj svega zatečenog stanovništva u Avtovcu u blizini Gackog, uključivo žene i djecu, te uništavaju čitavo naselje. Tako su četnici počeli genocid nad Hrvatima i muslimanima uz istodobnu klevetu za genocid nad Srbima, čija je propaganda započeta baš Valerijanovim memorandumom.
Danas ta propaganda izgleda sasvim prozirna, no nije bilo lako doći do ovakve rekonstrukcije i saznanja.
SPC laže o 100.000 ubijenih Srba još u lipnju 1941. godine
Dokument iz lipnja 1941. godine iznosi tešku optužbu hrvatske strane za pokolj 100.000 Srba nakon samo dva i pol mjeseca rata, što bi značilo da su vlasti NDH svakog dana ubile gotovo 1500 Srba, dan za danom. Naravno da je ta konstrukcija bila nemoguća, posebno jer se rat i stabilizacija vlasti i prostora u državama nastalim raspadom prve kraljevske Jugoslavije potrajalo i do svibnja mjeseca, pa i dulje u dijelovima NDH.
Dakle, Srpska pravoslavna crkva je odmah na početku rata optužila vlasti NDH za genocid i neviđeni pokolj kakvog do tada nije bilo u Europi.
Osim toga, opisi mučenja i bestijalnosti u dokumentu ovjereni su autoritetom jedne kršćanske crkve, a postoje pokazatelji da je memorandum dostavljan i na druge adrese. (1)
Među brojnim mjestima ubijanja 100.000 Srba navode se:
*Bihać:“istrebljen do posljednjeg Srbina. Svi su poubijani, internirani, raseljeni i u zbjegovima“.
*Donji Lapac (gdje se nalazio i Srb, mjesto pokolja Hrvata): „Postoje sela koja su potpuno uništena i Srbi istrijebljeni. Sela Srb i Suvaja bili su objekt progona hrvatskih ustaša i hrvatske vojske. Na dan 2. srpnja (…) samo u ova dva sela ubijeno je oko 3.000 duša (…) pa ima sigurnosti da su Srbi ovdje uistinu istrijebljeni.“
*Glina: „Računa se da u kotaru nema ni jednog jedinog Srbina“.
*Korenica: „I ovo ličko mjesto, s gotovo cijelom okolinom, istrebljeno je od Srba.“ (2)
Slično navedenome donose se izmišljeni podaci i za druge kotareve u NDH, od Slavonije i Banovine, do Like i Bosne, pa čak i u kotaru Imotski pod rednim brojem 49: „U ovom graničnom dalmatinskom kotaru koji je od prije čuven po zvjerskoj mržnji prema Srbima poubijani su svi Srbi muškarci do jednoga“. Naravno da je to bila apsolutna laž jer su manjinski Srbi kotara Imotski velikom većinom preživjeli rat, što se vidi i iz popisa stanovništva 1948. godine.
Valerijanov memorandum je u svojoj prvoj varijanti krajem lipnja 1941., iznosio izmišljenu brojku od 100.000 ubijenih Srba u NDH. U kolovozu je brojka narasla na 180.000 ubijenih Srba, a do rujna 1941. se već izlazilo s brojem od 300.000 pobijenih Srba u NDH, što je kasnije još uvećavano. Takve strašne klevete koje nemaju gotovo nikakve veze sa stvarnošću odaslane su izvan zemlje i snažnom propagandom velikosrpske mreže širene po čitavom svijetu, a takve tvrdnje je argumentirano pobio mr. sc. Stjepan Lozo čiji intervju možete pročitati ovdje
(1)Stjepan Lozo: „Ideologija i proaganda velikosrpskog genocida nad Hrvatima“, str. 115
(2)Stjepan Lozo: „Ideologija i proaganda velikosrpskog genocida nad Hrvatima“, str. 125
Tekst se nastavlja ispod oglasa