Pokrov u koji je bilo omotano Kristovo tijelo nakon smrti, poznato kao Torinsko platno, omogućio je znanstvenicima uvid i u dio misterija kako je Isusovo tijelo napustilo zapečaćeni grob. Talijanski znanstvenik Gino Zaninotti tako je na temelju analize tog platna i evanđeoskih tekstova rekonstruirao način na koji su pokopali Isusa, a što je objavljeno u knjizi „Svjedoci otajstva – istraga o Kristovim relikvijama“, koja je izašla u nakladi splitskog Verbuma, piše Večernji list.
Zaninotti je posebnu pozornost posvetio načinu na koji je Kristovo tijelo bilo omotano pogrebnim platnom te načinu na koji je ono izašlo iz te „kukuljice“ od tkanine. Prema mišljenju fizičara, trodimenzionalni odraz ljudskog lika na platnu nastao je kao „rezultat tajanstvene eksplozije energije unutar ‘kukuljice’” i upravo je ta energetska erupcija prouzročila nešto nalik „spaljivanju“ površine vlakana tako da je te tragove nemoguće ukloniti ili na bilo koji način oprati s platna.
Nagužvane plahte
Na temelju analize mrlja krvi na platnu te poznavanja procesa zgrušavanja krvi hematolozi su zaključili da je tijelo mrtvog muškarca u platno bilo zavijeno dva sata nakon smrti, ali u njemu nije bilo dulje od 36 sati, jer iza sebe nije ostavilo nikakve tragove posmrtnog raspadanja. Znanstvenici su, pregledavajući platno, utvrdili da je u trenutku erupcije radijacije energije koja je stvorila lik na platnu tijelo prošlo kroz lanenu tkaninu pritom ne narušavajući njezinu strukturu. Kao posljedica toga, kada je tijelo izašlo iz nje, „kukuljica“ kao da se ispuhala i pala dolje.
Prizor da u grobu nema tijela navode Matej, Marko i Luka u svome evanđelju, dok Ivan upravo izvješćuje o spomenutom prizoru da je odjeća bila „složena“, tj. ostavljena kao da je tijelo iz nje iščeznulo. U prazan grob prvo je ušao Šimun Petar, koji je ugledao „povoje gdje leže i ubrus koji bijaše na glavi Isusovoj, ali nije bio uz povoje, nego napose svijen na jednome mjestu“. Upravo je taj prizor nezgužvanih pogrebnih plahti začudio Ivana, koji je došao s Petrom, koji „vidje i povjerova“. Dakako, znanost još uvijek nije u stanju reći kakva je to sila stvorila tu nevjerojatnu erupciju energije.
Mikroskopskim pretragama platna znanstvenici su otkrili da je lik na platnu nastao kao posljedica oksidacije i dehidracije vlakana u površinskim nitima platna, koje su prosječna promjera od 10 do 20 mikrona i maksimalne dubine od 125 mikrometara. Pritom nisu uspjeli otkriti sam razlog zbog kojega su vlakna požutjela i tako formirala lik. Najraširenija je teorija, kako donose „Svjedoci otajstva“, ona po kojoj je otisak nastao kao posljedica kontakta tijela s tkaninom, pri čemu je „došlo do emitiranja plinova ili nekog oblika energije iz tijela“.
Mrlje od krvi
Dr. John Jackson, koji istražuje Torinsko platno od 1977., posebnu je pozornost obratio neobičnim karakteristikama lika, među kojima se izdvaja izvrsna rezolucija slike, nemogućnost raspoznavanja površinskog obojenja tkanine, molekularne transformacije tragova celuloze u platnu zahvaljujući kojima se održao otisak lika, jasnoća prednje strane obrisa u odnosu na relativnu udaljenost tijela od platna kojim je bilo omotano, nepostojanje otiska bokova tijela te položaj prednjeg dijela tijela na način koji odgovara osobi koja je u vertikalnu položaju.
Amerikanka Janice Bennet sažela je Jacksonovu teoriju da su „kao prvo, otisak tijela i mrlje krvi nastale iz izravnog kontakta tkanine s ljudskim tijelom koje je bilo umotano u platno“.
Taj zaključak dolazi iz činjenice da je mrlje stvorila isključivo krv, dok otisnuti lik odgovara položaju ljudskog tijela polegnuta na leđa. Drugo, sila teže odigrala je važnu ulogu u nastajanju lika na platnu u smislu da je, što god to bilo što je proizvelo taj lik, to moglo učiniti samo držeći tijelo muškarca s platna u okomitu položaju. Na kraju treba dodati da je platno, dok su na njemu nastajale mrlje krvi i otisak lika, bilo u dva različita položaja. Naime, pojedini otisnuti dijelovi tijela pomaknuti su u odnosu na mrlje krvi. Tako zaključujemo da su mrlje morale nastati na početku, kada je tijelo bilo tek omotano u platno. Međutim, dok je nastajao otisak lika, platno je najvjerojatnije palo tako da je otisak bočnih dijelova lica pomaknut za nekoliko centimetara u odnosu na ranije nastale mrlje krvi – tvrdi Bennet, što potvrđuje Jacsonovo mišljenje da je platno neko vrijeme omatalo ljudsko tijelo, a potom je naglo, iz neutvrđenih razloga, tijelo prestalo držati platno i ono je palo dolje. I u tome trenutku nastao je otisak na platnu.
Velika količina radijacije
Takva bi hipoteza, objašnjava se u „Svjedocima otajstva“, protumačila sve karakteristike platna, ali da pritom treba prihvatiti dvije pretpostavke: prvo, tijelo je u jednom trenutku moralo postati „transparentno“, što znači da bi kroz njega mogli proći fizički predmeti oko njega. Tada bi platno, bez oslonca materijalnog tijela koje ga je omatalo, palo prema dolje. Drugo, u tome trenutku platno bi moralo na neki način proći kroz tijelo što bi bilo uzrokom nastanka otiska na njemu. Jackson drži da bi takav fenomen bilo moguće protumačiti velikom količinom radijacije, što bi objasnilo visoku rezoluciju slike i njezinu trodimenzionalnost.
Premda nastanak otiska na platnu i dalje ostaje zagonetka za znanost, znanstvenici koji su istraživali platno zaključili su da je jedno od mogućih objašnjenja, koje je ujedno i najuvjerljivije, da je otisak nastao emanacijom nekoga oblika energije. Neki od njih izračunali su da je otisak na tkanini mogla prouzročiti radijacija od 1016 elektrona na četvorni centimetar. „Takva radijacija trebala bi biti emitirana vertikalno u odnosu na tijelo, ravnomjerno se rasporediti i potom ostati apsorbirana u zraku. Premda je napravljeno mnogo takvih testova, nikome nije uspjelo napraviti kopiju platna sa svim njegovim karakteristikama. Suvremena znanost jednostavno ne poznaje tehnološka sredstva kojima bi mogla izraditi reprodukciju ovoga izvanrednog i jedinstvenog predmeta“, zaključuje se u „Svjedocima otajstva“, piše Večernji list.