Politička se pozornica okamenila, okoštala je, stalno gleda unatrag kao Lotova žena koja se zbog toga pretvara u stup soli. Došli smo pred zid. Sadašnji je sustav nepravedan i u sadašnjem rasporedu stranačko-političkih snaga samo nas jedna nestranačka, dakle građansko-politička inicijativa svojim upornim i stalnim pritiskom (uz fenomenalnu potporu naroda!!!) može izvući iz slijepe ulice u kojoj smo se našli, u koju smo zapali, u kojoj smo zapeli.
Idemo naprijed, ali ne ćemo rušiti zid, nego ćemo prijeći preko njega. Uzdignuti se u visinu. Upravo to čini GI „U ime obitelji“ kada poziva na referendum. Podiže razinu kvalitete demokracije. Demokracija ne dolazi ukazom ni odlukom. Ona se uči. Mukotrpno. Najveće se stranke boje jer svaka promjena donosi nekakav rizik. Ne bi se trebale bojati. Strah je loš gospodar. Da su stale uz inicijativu, svatko bi im skinuo kapu. Ovako ih možemo pomalo čak i žaliti. Umjesto da budu čimbenik napredovanja, one tapkaju na mjestu, čak vuku unatrag i puno, puno pričaju. Svojim odbijanjem referenduma i argumentima koje daju za svoje odbijanje dokazuju da je poziv na referendum prava stvar. Pređimo s riječi na djela.
Što nam predlaže referendum? Pogledajmo točku po točku, onako školski.
1. Preferencijalno glasanje (ili glasovanje, kako kome odgovara). U strankama se članovi ne će morati dodvoravati predsjednicima, s leđa predsjednika će pasti nepotreban teret odgovornosti zbog potencijalne zavisti i laktašenja među članovima zbog mjesta na listama, a birači će s vremenom naučiti bolje razlučivati kome da daju svoj glas. Ne će padati na isprazne riječi. Postat će politički puno odgovorniji. I to se uči. Preferencijalno glasanje (glasovanje) postoji u zemljama koje su po veličini i broju stanovnika slične našoj: u Austriji, Finskoj, Švedskoj, Belgiji, Danskoj, Norveškoj, Nizozemskoj, Češkoj, Estoniji, Slovačkoj, Grčkoj, itd. Naši političari stalno govore o dobrim primjerima demokratskih zemalja. Eto ih!
2. Smanjenje izbornog praga. Na prošlim izborima 25,7% glasova se „isparilo“. Više od 600.000 birača nije dobilo svoje predstavnike u Saboru. To je s obzirom na ukupan broj birača doista previše. To nije pravedno. To izaziva frustraciju i pasivnost biračkog tijela.
3. Reorganizacija izbornih jedinica. Kao argument u prilog ovoj točki, najbolje je navesti primjer iz 2011. godine.
· HSLS je dobio 72.924 glasova. Koliko zastupnika u Saboru? NULA.
· HSS je dobio 71.450 glasova. Koliko zastupnika u Saboru? JEDAN.
· HDSSB je dobio 68.994 glasova. Koliko zastupnika u Saboru? ŠEST.
To nije pravedno. To čak vapi u nebo!
4. Ujednačavanje vrijednosti glasova birača. U sadašnjem sustavu, u nekim izbornim jedinicama kandidat mora dobiti čak i po 30% glasova više nego u nekoj drugoj da bi ušao u Sabor. To nije pravedno. To je rekao već i Ustavni sud i pozvao odgovorne da to promijene – i nisu ništa učinili. Imali su, kao, važnija posla. Pređimo s riječi na djela.
5. Dopisno i elektroničko glasanje (glasovanje). Na ovo gledam iz perspektive ljudi koji žive izvan Hrvatske. Mislim na velike zemlje u kojima se može glasovati samo u veleposlanstvima koja su stotinama i tisućama kilometara udaljena od mjesta stanovanja, mislim i na BiH gdje se može glasovati samo na 4 mjesta… To s jedne strane dovodi do nemoguće gužve, a s druge do odustajanja od izlaska na izbore. To je gaženje ljudskih prava (a političarima su puna usta ljudskih prava). To je nepravedno. Od država koje su nam najbliže dopisno glasanje (glasovanje) postoji u Italiji, Sloveniji, Bosni i Hercegovini. Elektroničko glasanje imaju Australija, Kanada, Italija, Estonija, Njemačka, Francuska, Finska, Švicarska itd. Zašto ne i mi? Imamo „e-recepte“, imamo „e-Hrvatsku“, znači da se može.
6. Preduvjet za kandidaturu izvanparlamentarnih stranaka – 3.000 potpisa. To je odličan prijedlog jer će na taj način otpasti mnogi „egzotični“ kandidati i strančice koje postoje samo na papiru, koji možda koriste predizborne kampanje za osobnu promidžbu ili za predstavljanje nerealnih ideja. Sjetimo se samo emisija na kojima se predstavljaju kandidati koji ne znaju ni što uopće predstavljaju, koji ništa ne rade ni prije ni poslije kampanje… Ili se čak ni ne pojave u emisijama. A kandidirali su se.
7. Pravilo koaliranja: samostalno na izbore, udruživanje nakon izbora. Točno će se znati koja je stranka dobila koliko glasova. To će omogućiti pravedniju raspodjelu mandata u Saboru. To je dobro i za stranke pojedinačno i za njihovo udruživanje. To ne znači da stranke prije izbora ne mogu razgovarati o mogućem koaliranju poslije izbora. To samo znači da će se kod koaliranja točno znati tko ima koju težinu glasova.
Zanimljivo je kakve sve argumente iznose protivnici referenduma. Nakon što je UIO iznio cjelovit prijedlog, oni traže dlaku u jajetu. Pa ne valja ovo, pa ne valja ono… Katkada mi izgledaju kao djeca koja se boje da bi im netko mogao uzeti igračku. Ili kao kockari koji hoće ostati u igri, a nemaju žetona. Jedan od političara je čak izbacio biser da naša demokratska kultura još nije zrela za ovakav izborni sustav. Nazdravlje. Narod je zreo. Nisu zreli političari.
U situacijama kada Sabor i Vlada loše rade ili uopće ne rade svoj posao, narod im mora dati packu. Sve u svemu, jednom riječju, pređimo s riječi na djela.
*Lidija Paris, prof., rođena je Zagrepčanka koja zadnjih 14 godina živi i radi u Međugorju.
Tekst se nastavlja ispod oglasa