Bivši glavni urednik Sportskih novosti Mario Zorko uoči službenog odlaska Zlatka Dalića s mjesta izbornika hrvatske nogometne reprezentacije objavio je opširan komentar u kojem tvrdi da je Dalić bio prisiljen otići, a ne da je sam odlučio napustiti reprezentaciju. Zorko povlači paralelu s odlaskom Miroslava Ćire Blaževića iz Dinama 1983. godine, tvrdeći da se i danas primjenjuje isti obrazac medijskih i nogometnih obračuna s uspješnim trenerima. Objavu Marija Zorka prenosimo ucijelosti.
“Sutra, u ponedjeljak, 13. srpnja, službeno će biti imenovan novi izbornik Hrvatske koji je već mjesecima bio zamotan u ladici, čekajući da ga otpakiraju i izvuku iz zaleđa.
Već sutra će se intenzivirati priče kako se znalo da „Dalić pod svaku cijenu mora otići“, kako je razlaz bio neminovan, kako je smjena bila jedino moguće rješenje, kako je „Dalić otišao za dolarima“, pa će se sve više nametati matrice da je „Dalić izgubio motivaciju, pogubio konce i kompas“. Naći će se i priče kako je izgubio povjerenje igrača i suradnika itd.
Već i danas su SN plasirale obmanu „kako se Dalić kitio uspjesima postignutim s Bilićevim igračima“, kako su mu uspjehe stvarali neki drugi, sve do toga kada mu neki „uvaženi analitičar“ ili „stručnjak iz NK Prepuštovca ili NK Šemovca“ ne spakira kako je „zanemario interese hrvatskog nogometa“. I eto, Dalićeva nasljednika čeka nemoguća misija – ispočetka presložiti kockice, napraviti pothvat i kroz pakao kvalifikacija plasirati se među 24 reprezentacije na Europsko prvenstvo.
Pratim takve eskapade izbliza i iznutra desetljećima, a bude li trenutak, detaljno ću opisati kako je Slaven Bilić ustoličen prvi put 2006. godine, tko je i kako vodio kampanju te kako se svim sredstvima tada rušio Cico Kranjčar.
> Koliko je Dalić financijski izgubio zbog Hrvatske?
Potom i na koji je način otišao 2012. godine te zbog čega je umjesto njega postavljen Igor Štimac.
Ako ne znate što je bilo ili ste zaboravili, Bilić je bio „bivši“ i kao „bivši“ vodio reprezentaciju na Europskom prvenstvu 2012. godine.
Ono što Zlatku Daliću ne mogu i nitko neće oduzeti:
- Istina o čuđenju, pa i sablazni u cijelom svijetu zašto Hrvatska otpušta izbornika koji ju je vinuo u nezamislive visine.
- Nezapamćena potpora Hrvata, onih koji su strepili i disali s Vatrenima, te izrazi iskrene ljubavi koju je imao i ima u hrvatskom narodu.
Nikad odlazak nijednog izbornika, a ni trenera u bilo kojem sportu, nije primljen s toliko žalovanja i iskrenih emocija.
Nemojte se dati zavesti lažnim spinovima i podvalama. Ovo su neoborive istine:
🇭🇷 1. Zlatko Dalić nije htio napustiti Hrvatsku!
🇭🇷 2. Zlatko Dalić bio je prisiljen odstupiti i prepustiti mjesto izbornika!
Jedino nešto usporedivo s Dalićevom prisilnom abdikacijom bilo je protjerivanje Ćire Blaževića iz Dinama i Hrvatske 1983. godine.
> Kako su ljevičarski mediji otjerali Zlatka Dalića s mjesta izbornika?
Ako ne znate što je bilo ili su i oni stariji zaboravili – Ćiro je napravio nezamislivo i u plavom proljeću 1982. vratio Dinamu naslov prvaka nakon 24 godine!
Više od toga, pokrenuo je nacionalni bunt, pokret, svehrvatsko buđenje i pobjedničko uspravljanje naroda.
Ponosno smo podizali Dinamov grb kao hrvatski stijeg početkom osamdesetih, nakon godina i desetljeća gušenja. Vodio je igrače na nedjeljne mise u Katedralu, molile su se krunice, klicalo se Ćiri, Dinamu i Hrvatskoj.
Ondašnji partijci i partijski vlastodršci, još u šoku nakon smrti njihovog „besmrtnog šumskog maršala“, našli su se u panici.
Dok su komunisti na sve načine nametali doktrinu „I nakon Tita – Tito“, mladi i svi Hrvati slijedili su Ćiru.
Već 1983. godine Ćiri i Dinamu ponovno su oteli obranu naslova (Partizan), ali je Dinamo ipak osvojio Kup.
Ćiro je bio pripremljen za odstrjel. Partijski komiteti i njihove službe stjerali su ga pred zid i ultimativno ga protjerali iz Dinama i Hrvatske.
Ondašnje komunističke vlasti, razni vrhovci, Milutin Baltić, Mika Špiljak i Milka Planinc, mladi šuvarovci i račanovci, kao glavnog egzekutora odabrali su moćnika Slavka Šajbera (onoga koji je kasnije bio i predsjednik Fudbalskog saveza Jugoslavije), koji je Ćiru pritisnuo brutalnim ucjenama: „Ili ideš milom ili padaš silom.“
> Dalić: Nema ništa ljepše nego biti izbornik svog naroda, ali neke stvari želim sam sa sobom riješiti
Pa su odmah puštene ciljane glasine kroz medije:
Ćiro je otišao zbog love u Švicarsku, voli lovu više od Dinama, već je potpisao veći ugovor, puklo je između njega i igrača, on je običan populist na kratki rok, treneri prije njega složili su mu momčad, Dinamo se mora resetirati itd.
Zvuči poznato? Neka slična matrica danas, 40 godina poslije?
A poslije? Što je bilo poslije? Poslije nije bilo ništa. Dinamo je od Ćirina odlaska 1983. do 1985. godine brzinski promijenio pet trenera i sa svakim padao sve niže: Rudi Belin, Vlatko Marković, Branko Zebec, Tomislav Ivić i Zdenko Kobešćak.
Cilj je postignut, naboj oko Dinama je ugašen, hrvatska euforija stavljena je pod kontrolu.
Ćiri se bilo dopušteno vratiti za sezonu 1986., ali u kontroliranim uvjetima. Drugi put bilo je to samo podgrijavanje Ćirina preporoda.
Vratio se purgerski defetizam „Oj, Diname, ne buš prvi“. Dinamo je vraćen „u realne okvire“, na peto ili šesto mjesto, odakle nikome nije prijetio, ni rezultatski ni, što je važnije, kao lučonoša hrvatskog preporoda.
Priča je poznata, scenarij isti, nova lica. Vrijeme je da se opet „Hrvatska vrati u realne okvire“, tamo gdje nam je mjesto.
Dosta je bilo tog Dalićeva vatrenog ludila!
Zar nije ugodnije da novi, stari, podgrijani izbornik svoju pjesmu „Vatreno ludilo“ svira samo kao rifove na gitari?”, ističe Zorko.
Tekst se nastavlja ispod oglasa Tekst se nastavlja ispod oglasa