Predstavivši se kao muž, otac i bivši profesionalni nogometaš, koji je igrao u Varteksu i Hajduku, a trenirali su ga, među ostalima, Ćiro Blažević i Zlatko Dalić, naglasio je da neće govoriti o svome nogometnom životu, nego o onome što je Bog učinio u njegovom životu: “Ne bih nikad rekao da sam se obratio. Prije bih rekao da sam susreo živoga Boga i uspostavio osobni odnos s Njim. Zato sam krenuo na put obraćanja i obnove koji je još daleko od kraja.”
Spomenuo je jedan san u kojem je sanjao unutrašnjost neke kuće. Kako je rekao, odmah je znao da je to njegova nutrina. “Kuća se sastojala od velike, prekrasno uređene, kuhinje i velikoga dnevnog boravka s bijelom kožnom garniturom i staklenim zidovima. Uživao sam u tom obnovljenom dijelu sebe. Međutim, iz te sobe bila su vrata koje su vodile u jednu nenamještenu sobu, bez pločica, samo s golim zidovima. Išao sam dalje i dalje u druge sobe, a u svakoj je bilo sve strašnije i mračnije. Shvatio sam da sam Bogu dopustio da u meni popravi samo najmanji dio, ali da postoji velik dio za koji uopće nisam ni znao da da postoji.”
Što je najvažnije?
Goranov susret sa živim Bogom dogodio se kroz nogomet, zato što Bog obično odabire ono što je čovjeku najbitnije. “Naravno, da me netko pitao što mi je najbitnije, rekao bih ‘Bog’, pa vjera, obitelj… Ali ne radi se o tome što će netko reći. Najvažnije je što je tvome srcu stvarno najbitnije. Gledamo li Isusa u evanđeljima, On nije imao problema s grešnicima, bludnicima ili ubojicama. Najviše problema imao je s pravednicima. Bez obzira što je svako ropstvo grijeha teško i mučno, grešnik je u puno boljoj situaciji nego netko tko misli da je dobar. Ja sam baš bio u tom ropstvu i totalnom sljepilu. Ja sam poštovao roditelje, nisam pio, nisam pušio, nisam obilazio kladionice, nisam bludničio – pa ako ja nisam bio pravedan, nisam znao tko bi bio.”
Trenutak promjene
Pri kraju nogometne karijere pozvali su ga da za kršćansku reprezentaciju Hrvatske nastupa na Europskom prvenstvu, uz uvjet da prije napiše nešto o svom odnosu s Bogom. Razmišljajući više dana o tome, napisao je nešto za što je u Botincu posvjedočio kako je to zapravo bila pohvala samome sebi, a Bog je bio onaj koji bi pomagao kada bi “zaškripalo”.
Iako nije zaigrao na spomenutom prvenstvu, ni tadašnji klub nije ga pustio u inozemstvo. A novi trener mu je “ukinuo radno mjesto” i “ostavio” na klupi. U nastojanju da se nametne novom treneru, ozlijedio se i, posljedično, u njemu je sve kiptjelo od nezadovoljstva. Nekako je opet posegnuo za onim napisanim svjedočenjem. Čitajući što je tamo napisao – a u vrijeme pisanja zaista u to i vjerovao – osjetio je da mu Bog govori da je sve isto kao prije dva mjeseca, ali da se promijenio njegov nogometni status te da je to glavni uzrok njegovoga nezadovoljstva. “Tada sam shvatio da je moj bog i ono što me ispunjavalo i rastuživalo bio – rezultat, a pravi Bog je bio samo moj pomoćnik do cilja. Shvatio sam i da sam bio idolopoklonik. U meni se tada slomila slika kako sam ja dobar, a Bog mi je dao i milost iskrenog pokajanja.”
Vapaj Bogu i hod s Njime
U praznoj varaždinskoj katedrali zavapio je Bogu i zamolio ga da preuzme prvo mjesto u njegovom životu. Kako je rekao, u katedrali mu se nije dogodilo ništa spektakularno, ali je počeo osjećati glad za Bogom. Kupio je i počeo čitati Bibliju, ali i brojne druge knjige o vjeri i duhovnosti. “Napravio sam i detaljnu životnu ispovijed. U stalnim susretima s Božjom riječi trajno sam iznutra mijenjao, a čitajući Psalme, spoznao sam da ne mogu zazivati samo Božju pravednost, nego da sam potreban i Božjega milosrđa.”
Posvjedočio je i da se mijenjao i u odnosu prema autoritetima, posebno trenerima, koje je blagoslivljao i pokušavao ispraviti svoj odnos prema njima. Zaključio je i da je kao otac i muž morao prvi sam biti spašen i rasti – i tada i sada – u svom očinstvu i svojoj muževnosti jer dotad nije “bio prisutan” u bitkama i naporima svoje djece i svoje žene, piše HKM.