Bivši hrvatski reprezentativac, ali i bivši nogometaš Bayerna, 38-godišnji Danijel Pranjić, u razgovoru za Sportsport.ba govorio je između ostaloga o svom djetinjstvu, ali i o vremenu velikosrpske agresije na Bosnu i Hercegovinu. Zanimljivo da danas sve više medija govori o ratu, a malo njih o velikosrpskoj agresiji, kao da je rat došao s vanzemaljicima.
”Moj je otac Stipo bio željezničar, a majka Elvira kućanica, pa moj godinu i pol dana mlađi brat Darko i ja nismo odrasli u izobilju. U Doboju smo živjeli do početka rata. Mislim da sam tamo završio treći razred osnovne škole”, kazao je Pranjić, nakon čega se osvrnuo na, kako smo već spomenuli, ratna vremena, koja su itekako pogodila Bosnu i Hercegovinu.
”Sjećanja nisu baš najljepša jer je to bio period kada je počeo rat i kada su oca odveli u logor, ali, eto, takva sudbina. Ne možemo ništa promijeniti. Poslije toga jednom sam dolazio s ocem u Doboj”, kazao je Pranjić, koji i dalje, bez obzira na godine, nije izgubio svoju strast za nogometom. Naravno, Danijel više ne igra u europskim velikanima, nije član Vatrenih, niti je to bio prije dvije godine na Svjetskom prvenstvu u Rusiji kada je Hrvatska osvojila povijesno srebro. Pranjić i dalje uživa u nogometu, trenutno je na Cipru, u drugoj ligi, u klubu Ayia Nape.
Kraj karijere se zasad ne nazire, ili…?
”Polako, polako… Haha, teško je ovo shvatiti ljudima koji se ne bave nogometom. Ja ga obožavam, a kako godine idu jedna za drugom, sve mi je teže i teže. Držim se. Imam osjećaj da mogu igrati još godinama, a ključ je u tome da sam kroz karijeru vodio dobar život, profesionalan, kvalitetan. Vodio sam računa o ishrani, tijelu i sve to sada mi se vraća. Vidjet ćemo dokad će to trajati. Trenutno o mirovini ni ne razmišljam”, kazao je Pranjić za Sportsport.ba.
Postoji i konkretan razlog zašto bivši lijevi bočni Vatrenih nije pred kraj bogate i uspješne karijere zaigrao u Hrvatskoj.
”Ne kažem da ni u ovim godinama ne bih mogao igrati 1. HNL. Osjećam se tako dobro, ali sam vidio kako su prolazili neki drugi poznati igrači što su se vraćali u poznim igračkim godinama. Obično su ih pratili komentari da su se vratili da nešto zarade, da uzimaju mjesto mlađima, a meni sve to jednostavno nije trebalo u životu”, iskreno je priznao bivši igrač njemačkog Bayerna.
Za Pranjića je Bayern najveći…
”Za mene je to najveći klub po organizaciji. Tamo kad si samo moraš razmišljati o nogometu, sve drugo za tebe rješavaju ljudi iz kluba. Poslije sam otišao u lisabonski Sporting koji je također čudo klub u europskim razmjerima, ali Bayern je Bayern. Tek kada odeš shvatiš tu njegovu raskoš. Što se tiče samog života, nisam doživio to da me, recimo, ljudi vuku za rukav ma koliko god da sam popularan bio. Nijemci su gospodski narod. Više je toga u Grčkoj bilo, tamo su navijači fanatičniji, nisam mogao izaći iz kuće a da me na ulici ne čeka neko za fotografiju”, pojasnio je Pranjić, koji je, kako kaže, ponosan na ljude poput bivšeg hrvatskog izbornika Niku Kovača, inače bivšeg trenera Bayerna.
” Hasan Salihamidžić je sportski direktor Bayerna. To je za skinuti kapu. Nema dalje. To pokazuje što ste napravili kao igrač za taj klub i koliko vam danas vjeruju. Spomenut ću i Niku Kovača koji je bio trener u Bayernu. Na te ljude treba ponosan”, poručio je Pranjić.
Glede Salihamidžića recimo kao je baš Salihamidžić, uz, dakako, Karl-Heinz Rummeniggea, bio jedan od onih koji je zaslužan za odlazak Kovača iz Bayerna.
Na pitanje prati li reprezentaciju BiH Pranjić je kazao kako to radi ponekad…
“Pratim kroz medije, pogledam i neku utakmicu ako sam u mogućnosti. Pogotovo dok je bio izbornik Robert Prosinečki. Tu je Edin Džeko, s kojim sam u dobrim odnosima, a poznajem i neke bivše igrače poput Senijada Ibričića i Zlatana Muslimovića koji su bili u Kopru kad i ja.”