Ouest-France napravio je intervju s legendarnim bivšim hrvatskim izbornikom Miroslavom Ćirom Blaževićem, koji je bio na klupi hrvatske nogometne reprezentacije 1998. na Svjetskom prvenstvu u Francuskoj na kojem su Vatreni osvojili brončanu medalju, a u polufinalu je Hrvatska ispala nakon velike borbe s Francuzima. Poveli smo pogotkom Davora Šukera, no onda se sve okrenulo.
Što Ćiro danas, s 85 na leđima, radi?
“Otišao sam u mirovinu, radio sam bez prestanka 50 godina. Mirovina je lijek. Uživam u životu, uživam u svom vremenu. Dosta čitam, više se viđam s prijateljima”.
Na pitanje što nogomet predstavlja danas u Ćirinom životu te gleda li nogomet bivši hrvatski izbornik je rekao:
“Manje gledam nogomet, više biram utakmice. U današnjem svijetu nogomet nije prioritet, ali vidimo i da je manje života kad nema nogometa”.
Koja se momčad sviđa Miroslavu Blaževiću?
“Uvijek gledam reprezentaciju, svaki put kad igra. Ali danas je nogomet prilično hendikepiran. Nogomet bez publike je poput kave bez šećera. Fascinira me Bayern koji je osvojio sve. To je tehnički superiorna momčad, koja nikad ne odustaje do posljednjeg trenutka”.
Podsjetimo, Ćiro je uoči prošlog Svjetskog prvenstva u Rusiji 2018. godine rekao kako će Vatreni proći bolje nego 1998. godine u Francuskoj. Na temelju čega Ćiro crpi svoj vječni optimizam i zašto je, pokazalo se s pravom, tako govorio?
“Imam veliko povjerenje u izbornika Zlatka Dalića. Sad kad sam u mirovini mogu reći da je u reprezentaciji najvažniji trener. Hrvatska ima veliku koncentraciju talenata i to je uspjela pokazati i rezultatima. Sretan sam zbog njegove karijere zato što hrvatski narod nema puno toga u životu”.
Što je izbornik Zlatko Dalić donio Hrvatskoj?
“Uspio je stvoriti jedinstvo i obiteljsku atmosferu. Pokazao je puno pedagogije. A bez toga nije moguće postići sjajne rezultate. Ušao je u povijest hrvatskog nogometa”.
Što se, i je li se uopće, promijenilo u hrvatskom nogometu od Ćirine 1998. do Dalićeve 2018. ?
“Mnogo toga, posebice u treniranju igrača. Ja sam bio tiranin, a danas moraš biti učitelj. Generacije su drukčije. U nogometu postoji kontinuitet. Imamo tradiciju da ne odustajemo, odnosno da igru temeljimo na kreaciji i imaginaciji. I to se nije promijenilo”.
Kako Ćiro objašnjava činjenicu da tako mala zemlja, poput Hrvatske, ostvaruje tako zapažene rezultate?
“Ova regija, a tu mislim i na Srbiju, Makedoniju i Crnu Goru, svakog dana stvara nove talente. Nemam objašnjenja za taj fenomen”.
Ćiro je očito zaboravio da ova ”regija” od raspada komunističke Jugoslavije u nogometnom smislu nije napravila ništa, pa ni Srbija.
U čemu je zapravo snaga hrvatske reprezentacije?
“Jedinstvo. Mnogi mladi ljudi su došli i dobro se integrirali. Nažalost, još uvijek im nedostaje iskustva, ali su spremni napredovati do najviše razine. Imaju nevjerojatan talent, ostaje to konkretizirati zajedno na terenu i protiv najbolji suparnika”.
Kakve uspomene vežu Blaževića za 1998. godinu?
“To je bilo tako davno da sam sve zaboravio. Ne, naravno da to nije moguće. Nedostaju mi riječi da bih opisao ono što je bilo u Francuskoj. Sjećam se svakog detalja, kamp u kojem smo boravili bio je nezaboravan. Volim tu zemlju, ona se može usporediti s Hrvatskom”.
Što nedostaje hrvatskoj reprezentaciji?
“Ništa. Posljednje Svjetsko prvenstvo Francuska je osvojila zahvaljujući sucu. Onaj kazneni udarac na početku utakmice nije postojao. Međutim, znamo da u takvim utakmicama pobjeđuje onaj tko postigne prvi pogodak. Nedostaju nam financijska sredstva, a to je vrlo važno. Svi govore o zdravlju, ali mi ovdje znamo da je čovjek dobra zdravlja, ali bez novca, zapravo bolestan čovjek”
Ćiro je trenirao Didiera Deschampsa. aktualnog francuskog izbornika. Kakav je Didier bio kao igrač?
“Postavio sam ga za kapetana u Nantesu kad je imao 18 godina, a u momčadi je bio i Burruchaga. Kad je otišao iz kluba, bio je to moj kraj. Došao sam u Nantes kao dobar trener, a otišao kao najgori na svijetu. Iskoristio bih ovu priliku da se još jednom ispričam gospodinu Budzinskom i svima koji su mi ukazali povjerenje. Za Nantes me vežu prekrasne uspomene, ali potpuno sam promašio u svojoj drugoj sezoni. To je i dalje rana. Palim cigaretu kad pričam o tome zato što sam nesretan. Dobio sam tako mnogo i sve pokvario. Nisam dao sve što trener treba dati. Bilo je jedino neuspješno razdoblje u mojoj karijeri, to me naučilo lekciju. Naučio sam sve u nogometu i to me dovelo do toga da budem proglašen najboljim trenerom svijeta 1998. godine”.
Je li Ćiru Deschamps danas uspio iznenaditi?
“Ne, vidio sam u tom mladiću sve što će biti. On je ozbiljan, svjestan je svega i ništa ne prepušta slučaju. U moje vrijeme bio je detonator, rođeni vođa. Davao je ton, on je pobjednik. Radujem se vidjeti ga na utakmici u srijedu, on je moj igrač”.
Tekst se nastavlja ispod oglasa