Kako se malo toga u životu događa slučajno, spontano, tako i ovo što trenutno traje u našoj zemlji, a što po svemu sudeći podsjeća na rigidni oblik govora mržnje i medijskog zlostavljanja, nije slučajno. Možda je slučajno do toga došli sada, u ovom trenutku, no, ono u što se, kako to neki tvrde, ”slučajnost” pretvorila pomno je organizirana akcija medijskog linča. Slučajnosti se rijetko ponavljaju i zato ovo ne može slučajnost biti.
Naime, prije nekoliko dana skupina huligana, navodno pripadnika Torcide, kukavički je okružila najbolju hrvatsku sportašicu svih vremena, Janicu Kostelić, pritom su je verbalno zlostavljali te vrijeđali na do sada čak i u Hrvatskoj nezabilježen način. Policija je privela izgrednike, a Prekršajni sud ih odlučio pritvoriti do donošenja kazne, međutim, pod pritiskom javnosti i nakon žestoke medijske kampanje sud se predomislio. Zlostavljači su na slobodi.
Janica Kostelić uspoređivana je na nekim portalima, čiju su vlasnici i pokretači inače pravomoćno osuđeni zbog gospodarskog kriminala, sa sjevernokorejskim diktatorima. Vrijeđali su je čak i političari, pa i pojedini djelatnici, pojedinih ministarstava, iz aktualne Vlade. Mediji su se umjesto izgrednicima bavili isključivo Janicom i na neki način su nju kao žrtvu pokušali prikazati kao osobu koja je eto provocirala pa je onda valjda ”pravedno da bude i kažnjena…” Drugim riječima, malo je koga bilo u medijima briga za Janicu, za njene osjećaje, većinom su je krivili za odluke suda, da bi je pokušali uvaljati u medijsko blato, pokušavajući kod javnosti stvoriti odbojnost te neprijateljstvo prema najboljem što je hrvatski sport ikada imao. S obzirom na ono što se Janici dogodilo u Supetru i s obzirom na sve ono što se događalo nakon toga nemoguće je ne zapitati se koliko su mediji pridonijeli sramoti na Braču, koliko su sudjelovali u stvaranju klime za neke slične incidente?
Nažalost, nije hrvatska sportska ikona jedina žrtva medijskog linča, koji se onda prenio na društvene mreže i otvorio put jednoj patološkoj mržnji, kakvoj upravo svjedočimo. Naime, nakon svjedočenja na suđenju Zdravku Mamiću u Osijeku kapetan hrvatske nogometne reprezentacije, koji je dobar dio djetinjstva proveo kao prognanik zbog velikosrpske agresije na Hrvatsku, Luka Modrić, suočio se sa do sada nezapamćenim napadima i ponovno je svoje zube, slikovito rečeno, u vrat hrvatskog reprezentativca zario portal čiji je pokretač, vlasnik, suvlasnik, što god, pravomoćno osuđen zbog gospodarskog kriminala. Na suđenju Mamiću Modrić nije rekao ono što su neki očekivali, ili se možda nadali, da će reći, i lov je otvoren.
Na najgrublji način, povodeći se za medijskim linčem, kojim je u Hrvatskoj stvorena atmosfera u kojoj je moguće, štoviše poželjno, tolerirati nasilje, Modrić je postao metom dijela Torcide, danas ga vrijeđaju na najprimitivniji način koji možete zamisliti. Sreća u nesreći, ako uopće imamo pravo u svemu ovom spominjati sreću, je u tome je nasilje prema Luki za sada ”tek” verbalno.
Luka Modrić je igrač prvaka Europe, i to jedan od glavnih igrača tog kultnog kluba. Dijelu Hrvatske danas očito ništa nije sveto, pa ni ono u što su se donedavno mnogi zaklinjali. Ljudi u Hrvatskoj nisu nedužni dok ih sud ne osudi, već su očito krivi kao u neka davna, mračna, vremena kada je sudila partija, a rulja po naredbi, po signalizaciji, te partije postajala egzekutor i pogrebnik.
Ovo što se posljednjih dana događa hrvatskim sportskim herojima autohtoni je hrvatski proizvod. Nema toga u takvoj mjeri u drugim zemljama. Naime, portugalski mediji ovih dana nisu niti jednu ružnu riječ napisali o Cristianu Ronaldu, ili su pisali na margini jako malo, kojem se sudi za milijune eura utaje poreza, niti su Argentinci isto tako išta napisali ružno o Leu Messiju kojeg terete također za utaju nekoliko desetaka milijuna eura poreza, u Hrvatskoj se Luki Modriću čak i ne sudi, a već su ga ”zgazili”, bacili u prašinu i traže od njega da se odrekne kapetanske vrpce. Dok su Argentinci Messija molili da se vrati u reprezentaciju, Luku tjeraju onima kojima je Hrvatska ionako uvijek bila sredstvo, a ne cilj.
I možda bi sve ovo nekome, tko se jučer rodio, bila slučajnost da se povijest u našoj lijepoj domovini ne ponavlja. Sjetimo se! Kako su prolazili legendarni hrvatski sportaši kad su se zamjerili određenoj politici, a onda i medijima koji su bili i ostali dobri plaćeni glasnogovornici te politike. Bila je 2000. godina, hrvatska nogometna reprezentacija, dvije godine nakon osvajanja bronce na Svjetskom prvenstvu, u Zagrebu je u sklopu kvalifikacija za SP 2002. godine u Japanu i Južnoj Koreji remizirala protiv Škotske, uoči utakmice reprezentativci, predvođeni izbornikom Miroslavom Blaževićem, potpisali su peticiju potpore hrvatskim braniteljima, hrvatskim generalima, koji su se našli na udaru suda u Haagu, ali i tadašnje vlasti predvođene SDP-om. Bilo je to vrijeme procesa brutalne detuđmanizacije, kako u medijima, tako i na svim razinama društva, proces štetan po hrvatsku državu provodio je aktualni koalicijski partner Andreja Plenkovića, HNS Vesne Pusić i Stjepan Mesić, koji je predsjednik države postao tako što je bio dio HNS-a. Treba li uopće reći, podsjetiti, na koji su se način mediji te 2000. godine okomili na Davora Šukera, Igora Štimca ili Ćiru Blaževića? Na posebnoj meti bili su Igor i Ćiro.
Peticiju je tada potpisao i najbolji hrvatski tenisač svih vremena, Goran Ivanišević. Na isti način kao i Vatreni suočio se s gnjevom dijela medija i politike koja sve može podnijeti, osim kad i ako se s njima ne slažete. Drugim riječima, radi se o tipičnoj totalitarnoj ”demokraciji”, kakvu smo imali u komunističkom režimu. ”Demokracija da do trenutka kad nama odgovara…”
Naravno, ni to nisu jedini primjeri, koliko god bili degutantni. Nekoliko godina kasnije, također za vrijeme vlasti SDP-a i HNS-a, na meti politike i dijela medija bio je najbolji hrvatski skijaš svih vremena Ivica Kostelić. Dio medija, i to onaj dio koji danas vrijeđa njegovu sestru Janicu, koji danas pljuje po Modriću, proglasio je Ivicu po starom uhodan receptu nacistom, a njegovu obitelj ekstremnom, skoro pa nacističkom. Situacija kroz koju je tada Ivica prošao, kao i njegova obitelj, može se usporediti s ovim što se sada događa u Hrvatskoj, kad na vlasti više nije SDP, ali je mimo volje građana ideološki blizanac te partije – HNS.
Mogli bismo doista tako u nedogled, mogli bismo ali nema smisla. U jednom trenutku nekima je bio ”sumnjiv” čak i Zvonimir Boban, zato što je tamo negdje nešto rekao što se nekima nije svidjelo. Mogli bismo, rekli smo, u nedogled, mogli bismo spomenuti Linu Červara, rukometaše, Željka Babića, bivšeg izbornika hrvatske rukometne reprezentacije, koji je bio na meti zbog česte isticanje svoje vjere, no, nećemo. Spomenimo tek Blanku Vlašić, kao i Josipa Šimunića, koji je također u dijelu medija stekao status kakav su dali Ivici Kosteliću prije puno godina.
Blanka Vlašić konstantno je bila dio medijskih napada zbog činjenice da je vjernica i da se, gle čuda, u demokratskom društvu usuđuje o tome javno govoriti. Medijskim napadima unatoč, brojnim ozljedama usprkos, Blakna je osvojila dvije olimpijske medalje, no, tim uspjesima nije dobila poštedu od medijskih napada. Činjenica da je vjernica bila je prevelika ”krivnja” za jedan dio medija koji joj to nikako nije oprostio. Svako malo naći će se poneki članak kojima se autori takvih pamfleta žele narugati kraljici hrvatske atletike.
S druge strane Josip Šimunić, koji se rodio u dalekoj i demokratskoj Australiji, mislio je kako može sve u Hrvatskoj što je mogao i u domovini svog rođenja. Naravno, prevario, se Hrvatska je ipak nešto drugo, na svoj način ”demokratska” zemlja. Skupo je platio, i bez SP-a u Brazilu ostao, uvjerenje da je Hrvatska istinski demokratska država, s on slobodan čovjek koji smije slaviti kako je uvijek mogao u zemlji iz koje je došao te da može reći sve što misli da bi trebalo, slagali se s njim ili ne, a da za to ne plati karijerom. Kako je samo Šimunić bio naivan?
Za kraj, kako smo u nekoliko navrata spomenuli, puno je primjera, no, rukopis onih koji šire mržnju, netrpeljivost, netoleranciju pa čak i relativiziraju nasilje, uvijek je isti. S većim ili manjim rezultatima, oni bi danas, da je kojom srećom poživio, ”zgazili” čak i Dražena Petrovića, to je njihova konstantna, prepoznatljiva metoda djelovanja. Hvali, hvali, a onda baci u blato, ”zgazi…”