Bivši hrvatski košarkaški reprezentativac Dino Rađa, odmorio se nakon nastupa na koncertu Nele Karajlića u Beogradu, koji je inače zdušno podržavao velikosrpsku politiku Radovana Karadžića, te će u petak u američkom Springfieldu postati članom košarkaške Kuće slavnih. Dino će tako biti i četvrti Hrvat u čuvenom Hall of Fameu. Uz Rađu će kuća primiti Jasona Kidda, Raya Allena, Steva Nasha i Granta Hilla.
Prije odlaska preko oceana Dino Rađa se prisjetio svih trenera i suigrača koji su sudjelovali u njegovoj karijeri, prisjetio se i nekih košarkaša. Na Facebooku je tako bivši hrvatski reprezentativac napisao zanimljivosti koje ga vežu uz neke ljude.
Što o legendarnom Krešimiru Ćosiću, uz Dražena Petrovića najvećem hrvatskom košarkašu svih vremena, misli Dino Rađa?
”Prvi moj susret s Krešom Ćosićem bio je na terenu. Došao je za trenera u Split u sezonu 1983./1984. i dosta puta sam ostajao na treningu gledati kako maltretira Sobina i ekipu. Dosta stvari koje je radio nisam nikad prije vidio, njegov pogled unaprijed bio je nevjerojatan. Bio je izbornik kad smo bili na turneji po Americi. Paspalj, Divac i ja smo zakasnili na ručak jednu minutu. Toga dana je inače plan bio odlazak u šoping, a zamislite 1985. godinu i šoping u Americi. Kod nas nije bilo ničega. Dovede nas bus ispred ogromnog šoping centra i kaže Krešo: ‘Vas trojica za kaznu ostajete dva sata vani ispred vrata’. Nakon pola sata smo procijenili da su svi ušli i odlučili smo ući i u prvom dućanu nešto kupiti. Čim smo prošli kroz vrata evo Kreše iza ugla: ‘Ne, ne, gospodo. Vi ne’. Kakav kralj. Počivaj u miru i hvala ti za sve.”
Napisao je ponešto i o Dušanu Ivkoviću…
”Još jedan od kojeg samo jako puno naučio. Koliko god netko mislio da je bilo: ‘Daj balun u ruke Draženu, Toniju, Vladi ili Dinu i sve je riješeno’, nije. Trebalo je to sve uhodati. Ta četverogodišnja kombinacija klupskih trenera i njega je sve nas izbacila u orbitu. Pripreme su trajale od tri do pet mjeseci. Da, da. Olimpijske igre u Seulu 1988. godine. Prvi dan priprema je bio 3. svibnja, a povratak s Igara 3. listopada. Trening sljedećeg dana u 10 sati. Pa danas kažu da su umorni i da ne mogu igrati. Kod Dude je vladala disciplina i nitko nije bio zvijezda. Svaki takav pokušaj bi u korijenu bio zaustavljen. Isto je vikao na Dražena i na zadnjeg u nizu.”
Zatim se raspisao o Aleksandru Aci Nikoliću
“Sad malo o ljudima s kojima sam manje radio, ali su imali utjecaja na moju karijeru. Profesor Aca Nikolić. Tko je Aca Nikolić. Po meni ključna figura košarke na ovim prostorima. Čovjek koji je odgojio plejadu vrhunskih trenera, genije neslučenih razmjera, uporan na detaljima, čovjek nakon čijih treninga boli glava a ne noge.
Profa je dolazi u Split par puta godišnje na ispomoć Boži. Ispričat ću dva momenta da shvatite njegovu genijalnost i viziju.
Prva priča. Treniramo 5 na 5 na jednom kosu. Kaže Profa u jednom trenutku ‘stop’. Mi po inerciji napravimo po neki korak, a on će nama. ‘Ne, ne, ne. Ti su bio tu, ti tamo , ti onamo, ti si stajao ovako a ti onako’ i tako svih 10. U milimetar. I onda. Ovako je trebalo i pomiče nas ko šahovske figure. Kut bloka pod 90, a ne 68 stupnjeva i tko dalje do najsitnijeg detalja.
Priča druga. Famozno finale u Munchenu protiv Maccabija. Negdje pred sam kraj prvog poluvremena radim blok na vrhu reketa za Sretu i onaj njihov Amerikanac Simms me nabode laktom u pleksus namjerno. Niko ništa nije vidio, suci najmanje. Meni se odmah zakrvave oči i tražim ga za vratit međutim svira kraj. Svlačionica, Božo drzi govor, pa Profa svoje i izlazimo vani na teren. Meni Profa čini prstom da dođem do njega. Kaže ‘da ga nisi taka’ Ja njemu ‘ koga, šta’. Znas ti i koga i šta. Ništa njemu nije moglo promaći. Profo počivaj u miru i hvala na svemu.”
Tekst se nastavlja ispod oglasa