Navijači Osijeka nisu baš sretni zbog odluke Nenada Bjelice da preuzme klupu Dinama.
Na Facebook stranici “NK Osijek 1947.” jedan navijač napisao mu je emotivno i otvoreno pismo koje prenosimo u cijelosti:
“A je*iga sad, prije svega, samo da spomenem, (čudno kako nisam u životu baš često to spominjao), s Nenadom Bjelicom sam se bukvalno igrao u pijesku…dobro, tako, da je on meni mogao rušit kule a ja njemu ne. Živjeli smo godinama jedan pored drugog, njegov pokojni ćaća me jako volio, kao i teta Mirjana, njegova majka.
Znači znam ga od kad znam za sebe i kroz život sam osjećao neku nevidljivu povezanost s tim momkom. Ali ono što imam potrebu, ustvari moram reći, je slijedeće: čovjek meni, kao meni i kao respektiranom navijaču ”njegovog” NK Osijeka, pred ovu zadnju Novu godinu poslao dres koji je osobno išao kupit i tiskat na njega svoje ime. Znači nisam se stigao ni ”slikat” (ku*čit) okolo s dresom koji nema nitko drugi na planeti osim mene, a već je došao trenutak, koji me spriječio da to ikad napravim i koji me, samo da se zna, nevjerojatno rastužio.
Je*em ti takav život. Zapravo, to je nemjerljivo razočarenje u nekog za koga si vazda garantirao životom da u sebi ima ono najbitnije, da u sebi nosi ”ono nešto” , što velikog čovjeka razdvaja od malog, ”ono nešto” je*em ti krv, što mnogi nemaju. Joj Bjelko, brate, užasno se osjećam. Sjedim u stanu sam i kucam ovo i nije mi dobro, nisam raspoložen, boli me stomak, pravim grimase koje pravim kad u ustima imam nešto što mrzim, ali moram ti reći ono što mi je na duši. Lega, prije svega znaj da mi je taj dres bio svetinja i da sam ga mazio kad sam ga oblačio i da sam ga oblačio samo kad bih ga nekom pokazivao, brate, znaj da kad sam ga pokazao svojim sinovima, da su otvorili usta, raširili oči i šutke gledali u tvoje ime na dresu, polako su išli prema meni, prema tom dresu, kao da će ga oštetiti ako ga dotaknu bez dovoljno osjećaja.
Nisam im rekao niti jednu jedinu riječ, a to je bila njihova reakcija. Bio sam ponosan na njihovu reakciju i ništa manje me ne bi ni zadovoljilo kao njihovog oca i kao onog koji je zadužen odgojiti ih kao Ljude s osjećajem za poštenje, istinu, pravdu, pripadnost.
Taj dres brate…. Taj dres sam ti spreman vratiti na koju god adresu kažeš. Mislim, meni nikada više u životu neće biti ”onaj” dres. Možda ima nekog u tvom okruženju tko će tako gledati na njega pa bih više volio da ga taj netko ima. Znam da sam u ovom trenutku, osobno ja, tebi, tvom ritmu i nivou življenja možda zanemariv, mal i nebitan, ali lega, sebi nisam. Vjeruj, savjest bi me je*ala do kraja života, a sva moja žrtva, ljubav i ljubav mojih starih prema Osijeku, bila bi bezvrijedna, ne bi imala sjaja i ne bi značila baš ništa.
Bog zna da to tako ne može. Kad bi se to dogodilo, onda bih mogao i umrijeti. Bjelko, vjerojatno nitko nikad, osim tebe, neće točno znati zašto. Niti što je istina. Niti što te natjeralo. Ali, kakva god da je, iznevjerio si me. I možda ja kao ja nisam bitan, ali iznevjerio si NAS, brate…. Brate, one koji su te štitili, one koji su te digli među bijelo-plave Bogove.
Bjelko brate, baš tebi su stotine navijača Osijeka pjevale pod balkonom do dugo u noć… Baš si ti, zajedno sa svojom suprugom, na tom istom balkonu suze lio od ponosa. Tssss brate… Ne mogu te pljuvati jer me srce boli, ne mogu biti kompetentan da te osuđujem, ne mogu baš ja tvrditi šta su i koliki su kriteriji morala, ali znam da si poklekao.
To je ono od čega mi se plače. Čuvat ću u sebi svu radost koju si mi donosio sa grbom Osijeka na prsima, sakrit ću je i od tebe, da ostane onakva kakvu ju želim čuvati, ali lega, jedna stvar mi nije jasna… Samo jedna u svemu ovom, znači da li u tebi postoji odgovor i ako postoji, odgovori samo sebi. Evo Bjelko, samo sebi šapni. Ako su tvoj obraz i tvoja savjest izgubili bitku, brate, pa da li ti onda bilo koji slijedeći cilj u životu ima težinu i vrijednost? Eto, toliko.”