Donosimo pregled najvažnijih sportskih uspjeha u olimpijskoj 2016. godini u kojoj su hrvatski sportaši, osim na olimpijskim i paraolimpijskim igrama u Rio de Janeiru, nastupili i na brojnim svjetskim i europskim prvenstvima te svjetskim i europskim kupovima u raznim sportovima u kojima su, po službenim podacima HOO-a, u seniorskim konkurencijama osvojili 66 zlatnih, 55 srebrnih i 72 brončane medalje.
NAJUSPJEŠNIJE OLIMPIJSKE IGRE U POVIJESTI
Na Olimpijskim igrama, koje su od 5. do 21. kolovoza održane u brazilskom Rio de Janeiru nastupilo je 11.544 sportaša iz 205 zemalja među kojima je bilo i 88 hrvatskih sportaša koji su se natjecali u 18 sportova: atletika, biciklizam, boks, gimnastika, dizanje utega, hrvanje, jedrenje, judo, košarka, plivanje, rukomet, skokovi u vodu, stolni tenis, streljaštvo, taekwondo, tenis, vaterpolo i veslanje.
Bile su to po broju osvojenih odličja najuspješnije OI za hrvatske sportaše koji su kući donijeli pet zlatnih, tri srebrne i dvije brončane kolajne. Zlatne medalje osvojili su Sandra Perković (disk), Sara Kolak (koplje), Šime Fantela i Igor Marenić (klasa 470), Martin i Valent Sinković (dvojac na pariće), te Josip Glasnović (trap). Vaterpolisti, Tonči Stipanović (klasa laser) i Damir Martin (samac) osvojili su srebra, a Filip Hrgović (boks) i Blanka Vlašić (skok u vis) bronce.
Olimpijske igre u Rio de Janeiru bile su prve na južnoameričkom tlu i prve koje je ugostila zemlja u kojoj je službeni jezik portugalski, a u hrvatsku sportsku povijest bit će upisane kao daleko najuspješnije, toliko da se grad može prozvati i Rio de Croacia. Deset odličja, od čega čak pet zlatnih, tri srebrne i dvije brončane medalje na ljestvici odličja došli na upravo senzacionalno 17. mjesto, ispred Kube, Kanade, Novog Zelanda, Argentine, Poljske, Ukrajine, Turske ili Češke. Štoviše, po kriteriju uglednog New York Timesa, u kojoj se broj zlata dijeli s brojem stanovnika, Hrvatska je čak treća iza Boltove Jamajke i Bahama. Upravo je nevjerojatno i nepojmljivo da je s dva zlata i broncom hrvatska atletika sedma na svijetu i druga u Europi iza Velike Britanije, a u ženskim bacačkim disciplinama smo s dva zlata najbolji na svijetu. S dvije medalje smo među sedam jedriličarskih velesila na svijetu, a visoko smo u vrhu i u veslanju s također dvije osvojene medalje.
Braća Martin i Valent Sinković prije Igara su bili veći favoriti za zlato od Usaina Bolta, a niz nepobjedivosti u 29 velikih utrka dvojca na pariće zadržali su i u Riju te došli do toliko željenoga zlata. Iako, put prema vrhu Olimpa nije bio jednostavan – u polufinalu su ih namučili Britanci i Norvežani, a u finalu su ih nakon 1.600 metara prestigli Litvanci. Po prvi puta u dvije i pol godine Sinkovići u zadnjih 500 metara utrke nisu ušli kao vodeći, ali su tada pokazali zašto su najbolji, visokim ritmom slomili su Litvance i donijeli Hrvatskoj prvo veslačko olimpijsko zlato.
Srebro zlatnog sjaja pripalo je veslaču Damiru Martinu, koji je u utrci samaca naknadnim i dugotrajnim pregledavanjem foto-finiša zaostao 5 (pet) tisućinki sekunde za pobjednikom Novozelanđaninom Maheom Drysdaleom i osvojio srebro. Iako se još uvijek vodi polemika oko spornog fotofiniša i veslačkih pravila, nepobitno je da je Damir po sportskoj pravdi zaslužio zlato, pogotovu jer tisućinke odlučuju u sportovima s velikim brzinama poput boba i sanjkanja, a ne utrci veslačkih samaca.
Sandra Perković je bila zlatna u bacanju diska, no način na koji je Sandra obranila naslov iz Londona bio je sve osim lagane šetnje do zlata što su joj predviđali svi sportski stručnjaci. Od ukupno devet hitaca u kvalifikacijama i finalu, Perković je imala samo dva ispravna – jedan od 64.81 metara u trećoj, zadnjoj seriji kvalifikacija s kojim se spasila ispadanja i ušla u finale te pobjedničkih 69.21 metar iz treće serije finala kada joj je prijetilo neuvrštavanje među osam finalistkinja. Ako je Perković ipak očekivano došla do trijumfa, u zlatno odličje Sare Kolak u bacanju koplja vjerovali su samo ona i njezin trener Slovenac Andrej Hajnšek. Mlada Ludbrežanka iznenadila je atletski svijet hicem u četvrtoj seriji, koplje je palo na 66.18 metara, što njene iskusnije protivnice nisu mogle dostići. Trijumf Sare Kolak je daleko najneočekivaniji doseg od svih hrvatskih medalja, a Hrvatska je dobila novu sportsku zvijezdu pred kojom je sjajna budućnost jer joj je samo 21 godina.
Josip Glasnović se u Riju pobrinuo za prvo hrvatsko zlato, na streljani u Deodoru osvojio ga je u disciplini trap – gađanje glinenih golubova te je omogućio da u ovoj streljačkoj disciplini Hrvatska opet ima olimpijskog pobjednika. Naslijedio je Giovannija Cernogoraza, koji je u Londonu “upucao” zlato na sličan način kao Josip Glasnović, koji je u Riju finalnim raspucavanjem u 19. seriji sa 17-16 pobijedio Talijana Giovannija Pelliela.
Predivni zaljev Guanabara podario je hrvatskom jedrenju povijesna, prva odličja za hrvatsko jedrenje, a zlato Šime Fantele i Igora Marenića u klasi 470 i srebro Tončija Stipanovića u Laseru ispralo je sva razočaranja, propale nade i šanse na Igrama u proteklih 12 godina. Ono što su Šime i Igor, praktički braća već 15 godina kada je Cresanin Igor doselio obitelji Fantela u Zadar, učinili u Riju sigurno će se među jedriličarima prepričavati godinama. Od prvog od ukupno 10 jedrenja bili su vodeći, ispred Australaca koji su bili puno veći favoriti za zlato i kod sudaca, no protiv hrvatske posade su ostali potpuno nemoćni jer su Šime i Igor jedrili gotovo savršeno, a radili su najmanji broj pogrešaka. Splićanin Stipanović je držao zlato do zadnjeg plova za odličje, u kojem su mu suci prije starta dodijelili kazneni okret zbog udaranja u brod Australca Toma Burtona, a tome je ‘kumovao’ i sudački gumenjak koji je došao preblizu. Nažalost, kazneni okret je značio i veliki zaostatak odmah na početku plova za odličja, pa Tonči nije uspio obraniti prvo mjesto i tako nije nagrađen za sjajno i konstantno jedrenje u proteklih devet utrka. Naše jedrenje je moglo imati još jedno odličje u Riju jer je Ivan Kljaković Gašpić krenuo s trećeg mjesta u plov za odličja, ali ga nije uspio obraniti.
Hrvatski vaterpolisti su ponovno došli do medalje, iako su na put u Riju ispraćeni s dosta sumnji zbog otkaza, ozljeda i suspenzija. Momčad Ivice Tucka briljirala je u četvrtfinalu protiv domaćina Brazila, kojeg je vodio Ratko Rudić, te protiv jakih Crnogoraca u polufinalu. Srpski “Dream team” bio je ipak prejak u finalu, zlato iz Londona nije obranjeno, ali srebro je itekako razlog za slavlje, pogotovo jer je jedino osvojeno u momčadskom sportu.
Boksač Filip Hrgović osvojio je broncu u superteškoj kategoriji, no njegovo razočarenje nakon poraza u polufinalu protiv Francuza Yoke bilo je neizmjerno. Hrgović je priznao da je došao u Rio najmanje po finale, a obećao je da će u Tokiju za četiri godine otići bar stepenicu više. Zadnju hrvatsku medalju u Riju, jubilarnu desetu, osvojila je Blanka Vlašić u skoku uvis, a splitska atletska zvijezda odmah ju je nazvala “medaljom za hrabrost”. Izmučena strašnom ozljedom Ahilove tetive zbog koje se nije natjecala skoro sedam mjeseci, Blanka je u Rio došla i sama u dvojbi što uopće očekivati, no odlučna da, unatoč velikim bolovima, dokaže da je još uvijek sjajna skakačica. I uspjela je, preskočila je 197 cm , koliko i zlatna Španjolka Ruth Beitia, a treći pokušaj na 2.00, koji joj je mogao donijeti i zlato, bio je vrlo, vrlo blizu uspješnog preskakanja letvice.
Rukometaši su u Riju pobijedili najveće suparnike i kasnije finaliste Dance i Francuze, ali su zapeli u četvrtfinalu u čudnoj utakmici protiv Poljske. Košarkaši su napravili čudo već samim plasmanom na Olimpijske igre, kada su u kvalifikacijama u Torinu slavili protiv Grčke i Italije. Bojan Bogdanović i društvo su čak u prvoj utakmici turnira slavili protiv dotad za nas skoro nepobjedive Španjolske, pao je i Brazil, a poslije i Litva, s kojom smo imali omjer 0-7 u službenim utakmicama. Nažalost, u četvrtfinalu je uslijedio poraz od Srbije, nakon odličnog prvog poluvremena u trećoj je četvrtini Hrvatska ostala u “crnoj rupi” i propala je sjajna prilika za polufinale.
Sjajan nastup, koji ipak nije nagrađen medaljom, imao je hrvač Božo Starčević, također jedno od najugodnijih hrvatskih iznenađenja jer je u Brazil došao s pozivnicom. Zagrepčanin Starčević je u prvom kolu deklasirao trostrukog svjetskog prvaka Turčina Selcuka Cebija, a u polufinalu je protiv velikog favorita za zlato i olimpijskog pobjednika Rusa Romana Vlasova imao akciju za tuš i pobjedu, koju su suci neobjašnjivo prekinuli. U borbi za broncu ostao je bez snage protiv još jednog olimpijskog pobjednika Južnokorejanca Kim Hyeon Wooa te nakraju završio kao peti. Blizu odličja bili su i strijelci Snježana Pejčić i Petar Gorša, plivačica Matea Samardžić je ušla i polufinala na 100 i 200 leđno, a Marin Čilić je dogurao od osmine finala teniskog turnira gdje je izgubio od Francuza Monfilsa.
ODLIČAN NASTUP SPORTAŠA S INVALIDITETOM NA POI U RIO DE JANEIRU
Od proglašenja hrvatske samostalnosti Olimpijske igre u Rio de Janeiru bile su najuspješnije za naše sportaše i sportašice, a Rijo se pokazao sretnim i za naše sportaše s invaliditetom. Olimpijci su u Brazilu osvojili rekordnih 10 medalja pri čemu pet zlatnih, tri srebrne i dvije brončane, dok su za naše sportaše s invaliditetom paraolimpijske igre u Riju bile su druge najuspješnije u povijesti Hrvatskog paraolimpijskog odbora (HPO). Naši paraolimpijci osvojili su pet odličja, pri čemu dva zlata, dva srebra i jednu broncu. Uspješnije su bile tek one u Pekingu s tri zlata i srebrom.
Hrvatsku je predstavljalo 19 sportaša, a najuspješniji su bili atletičari s tri medalje – zlato je osvojila Mikela Ristoski u skoku u dalj, Zoran Talić je u istoj disciplini bio drugi, dok je Velimir Šandor osvojio treće mjesto u bacanju diska. Raduje što je stolni tenis osvojio svoje prve medalje. Sandra Paović je bila ‘zlatna’ u singlu, dok su Anđela Mužinić i Helena Dretar Karić osvojile drugo mjesto u ekipnoj konkurenciji. Osvojivši srebrnu medalju Anđela i Helena upisale su se u povijest hrvatskog sporta osoba s invaliditetom kao osvajačice prvog ekipnog odličja na paraolimpijskim igrama. Sve dosadašnje medalje osvojene su u pojedinačnoj konkurenciji.
Ristoski je prije četiri godine u Londonu osvojila broncu u skoku u dalj, a u Riju se uspela se na najvišu stepenicu pobjedničkog postolja. Ristoski je osvojila zlato u konkurenciji osoba s intelektualnim teškoćama s novim osobnim rekordom od 5,79 metara, što je osam centimetara bolji rezultat od njezina dosadašnja rekorda. Članica AKOSI Medulin je 2016. osvojila i srebro na EP-u u talijanskom Grossetu.
Zlato je osvojila i stolnotenisačica Sandra Paović. Aktualna svjetska i dvostruka europska prvakinja tako je stigla i do krune svoje paraolimpijske karijere. Prije dvije godine proglašena je za najbolju parastolnotenisačicu na svijetu, od lipnja 2014. do danas drži prvo mjesto na svjetskoj rang listi u svojoj kategoriji tjelesnog oštećenja, a bez poraza je već dvije i pol godine. Paović se u paraolimpijsku obitelj uključila se nakon prometne nesreće koju je doživjela u siječnju 2009. Godinu dana prije nastupila je na olimpijskim igrama u Pekingu, gdje je ispala u 2. kolu.
Stolnotenisačice Anđela Mužinić i Helena Dretar Karić su osvojile drugo mjesto u ekipnoj konkurenciji, nakon što su u finalu izgubile od Kineskinja Juan Xue i Qian Li. Prvi veliki zajednički uspjeh Anđela i Helena su ostvarile na europskom prvenstvu u Splitu 2011. osvojivši ekipnu broncu. Dvije godine kasnije na europskom prvenstvu u Lignanu osvojile su zlato. Zajedno su osvojile i broncu 2014. na Svjetskom prvenstvu u Pekingu, a na posljednjem EP-u u danskom Vejleu osvojile su zlato bez izgubljenog seta. Sada su u Riju ostvarile rezultat karijere.
Drugi je bio i Zoran Talić u skoku u dalj, ponovivši tako rezultat iz Londona 2012. Talić je nastupao u kategoriji osoba s intelektualnim teškoćama, a bio je drugi s rezultatom 7,12 što je deset centimetara slabiji rezultat od njegovog osobnog rekorda. Zlato je pripalo sjajnom Malezijcu Abdulu Latifu Romlyju koji je pobijedio s novim svjetskim rekordom 7,60 metara. Sjajan rezultat ostvario je i Velimir Šandor koji je u svom premijernom nastupu na POI bio treći u bacanju diska.
Po broju navijača i prodanih ulaznica, Igre u Riju postale su druge najgledanije u povijesti Paraolimpijskih igara, smjestivši se iza Londona 2012. s prodanih 2,15 milijuna ulaznica. U Rio de Janeiru sportovi para kanu i para triatlon su po prvi puta bili dio paraolimpijskog programa. Po četvrti put zaredom Kina je zauzela prvo mjesto na ljestvici osvajača odličja. Kineski sportaši osvojili su ukupno 239 medalje (107 zlatnih, 81 srebrnih i 51 brončanih). Aruba, Kongo, Malavi, Somalija, Sveti Toma i Princip i Togo su šest zemalja koje su upisale prvi nastup na Paraolimpijskim igrama u svojoj povijesti. Kazahstan, Gruzija, Malezija, Uzbekistan i Vijetnam osvojili su svoje prvo paraolimpijsko zlato, dok su Zelenortski Otoci, Mozambik, Katar i Uganda po prvi puta našli svoje mjesto na pobjedničkom postolju. Ukupno je 83 zemalja osvojio barem medalju, što je najviše ikada na Paraolimpijskim igrama. Bjeloruski plivač Ihar Boki napustio je Rio kao najuspješniji sportaš, budući da je osvojio šest zlatnih i jednu srebrnu medalju.
Protekle godine održano je i Europsko atletsko prvenstvo u Grossetu na kojem je Branimir Budetić u bacanju koplja za slabovidne osvojio zlato sa svjetskim rekordom, Ivan Katanušić je bio zlatni u bacanju kugle, te drugi u bacanju diska, dok je Miroslav Petrković pobijedio u bacanju diska u svojoj kategoriji. Dodajmo kako je plivač Kristijan Vincetić na EP-u u Portugalu osvojio srebro na 400 slobodno i broncu na 100 slobodno. Ivan Mikulić osvojio je zlatnu medalju na europskom prvenstvu u parataekwondou u kategoriji +75 kg, dok je ženska reprezentacija (Ruža Markešić, Evica Šerfez, Petra deša) osvojila zlato na EP-u u kuglanju za slijepe i slabovidne. Markešić i Deša su bile i europske prvakinje u pojedinačnoj konkurenciji u svojoj kategoriji oštećenja.
TENISAČI DRUGI U DAVIS CUPU
Predvođena šestim tenisačem svijeta Marinom Čilićem, jednim od najboljih tenisača nove generacije 20-godišnjim Bornom Ćorićem te jednim od najboljih svjetskih igrača u paru Ivanom Dodigom, pod izborničkom palicom Željka Krajana, hrvatska Davis Cup reprezentacija bila je nadomak drugom trijumfu u Davis Cupu. No, velikim preokretom posljednjeg dana finala odigranog u zagrebačkoj Areni, argentinska reprezentacija s Juanom Martinom del Potrom na čelu, u petom je pokušaju stigla do prvog naslova pa su Argentinci postali 15. nacija koja se upisala na listu pobjednika natjecanja s poviješću dugom 116 godina.
Nakon što je Čilić u petak svladao Federica Delbonisa, a Del Potro bio bolji od povratnika Ive Karlovića, Dodig i Čilić su briljirali u paru protiv Del Potra i Mayera pa je Hrvatska dan odluke dočekala s vodstvom 2-1. U prva dva seta najbolji hrvatski tenisač je razmontirao Del Potra i došao je na šest poena od pobjede. Međutim, bliže od toga hrvatski tenisači nisu uspjeli doći. Del Potro je okrenuo zaostatak od dva seta, nadoknadio je i izgubljen servis na početku petog seta te tako utabao put Federicu Delbonisu da se prometne u junaka argentinske pobjede. Nažalost, hrvatski 37-godišnji veteran Ivo Karlović nije dočekao bajkovit završetak reprezentativne karijere u svom rodnom gradu. Ljevoruki Delbonis je odlučujući meč odigrao u transu i u tri seta svladao kralja aseva.
Hrvatskom finalnom porazu prethodila je i promjena nominacije u našoj reprezentaciji, jer je izbornik Željko Krajan odlučio nedovoljno spremnog Bornu Ćorića zamijeniti Frankom Škugorom. Ćorića je izbornikova odluka šokirala i naljutila pa se nije pojavio na službenom ždrijebu, samo povremeno se pojavljivao na klupi naše reprezentacije tijekom trodnevnog nadmetanja, a nije ga bilo ni na prijemu kod hrvatske predsjednice Kolinde Grabar Kitarović, opravdavši izostanak time što “nije bio službenim dijelom reprezentacije”.
Ćorićeve zasluge za plasman Hrvatske u finale bile su velike. Zahvaljujući njegovim pobjedama, Hrvatska je bez Marina Čilića u rujnu 2015. slavila na gostovanju u Brazilu i izborila mjesto u Svjetskoj skupini. Borna je tijekom 2016. dvaput pobjeđivao u odlučujućem, petom meču. Učinio je to u prvom kolu protiv Belgijca Kimmera Coppejansa u Liegeu te u četvrtfinalu protiv Amerikanca Jacka Socka u Portlandu, gdje je Hrvatska po prvi put u svojoj povijesti uspjela okrenuti zaostatak od 0-2 nakon prvog dana. No, 20-godišnji Zagrepčanin je tijekom ljeta ozlijedio koljeno. Igrao je u polufinalu protiv Francuza u petak, ali je bilo jasno da nije u pravom izdanju. Otišao je na operaciju i bilo je prilično izvjesno da neće biti spreman za finale. Učinio je sve što je mogao, ali nije imao dovoljno vremena za potpuni oporavak. Ćorićev borbeni duh nedostajao je hrvatskoj reprezentaciji u finalu ne samo na terenu, već i pokraj njega.
Umjesto velikog hrvatskog slavlja, koje se iz Arene trebalo preseliti na glavni zagrebački trg, na Laništu su slavili Argentinci koji su na trijumf čekali još od 1981., kad su se prvi put probili do finala u te godine formiranoj Svjetskoj skupini. Ono što nije uspjelo Vilasu i Clercu, ni kasnijim generacijama predvođenim Davidom Nalbandianom, uspjelo je Del Potru, Delbonisu, Leonardu Mayeru i Guidu Pelli, koje je vodio izbornik Daniel Oršanić, potomak hrvatskih iseljenika.
