Nakon relativno uspješno odrađenog Europskog prvenstva, a s obzirom da se prošlo skupinu što je bio minimalni cilj naše reprezentacije, na udaru kritika, pa i uvreda, našao se ponajprije izbornik Zlatko Dalić. Dok su kritike, ako su iskrene, utemeljene, i koliko-toliko uljudne, uvijek dobro došle, uvrede i bizarni napisi u dijelu tzv. hrvatskih medija su zapravo pucanj u prazno u pokušaj da se oko reprezentacije stvori klima nepovjerenja, razdora… Na čemu se zapravo radi godinama. Što je svojedobno bio poziv na bojkot ako ne poziv na rušenje reprezentacije?
Zaboravlja se da je Hrvatska na Europskom prvenstvu ispala od trostrukog europskog prvaka, Španjolske i da pritom nije igrao ponajbolji igrač Vatrenih Ivan Perišić, jer da je igrao Perišić ne bi igrao posljednjih dana toliko kritizirani Ante Rebić, a da nije igrao Ante Rebić ne bi imao potrebe mijenjati kopačke, Ilija Lončarević imao bi manje ”streljiva” kojim ”gađa” Dalića te Hrvatska možda ne bi ispala. Ukratko, da je bilo to što nije sve bi bilo drugačije. Možda bi već i kiša pala?
Kako nije, već je tako kako je, osvrnimo se na ono zašto Dalić ima opravdano pravo biti ljut na dio medija, ako ne ljut a ono barem razočaran. Jedno je, kako smo rekli, kritika, a drugo ciljana uvreda, koja čak ide toliko nisko da se može smatrati uvredom na osobnoj razini. Teško je Daliću odreći stručnost, jer nestručni trener ne može doći do drugog mjesta na svijetu, dva puta odvesti reprezentaciju na veliko natjecanje… To trener koji nema nikakvo znanje ne može učiniti. Možda Dalić, zapravo vjerojatno, nije najbolji trener na svijetu, kao što ni Miroslav Ćiro Blažević nije svojedobno bio, ali valjda nešto zna o nogometu, ako nešto zna o nogometu zašto ga onda ekstremni portal Index.hr smatra ”populističkim bleferom”?
To je samo jedna od kvalifikacija na račun Zlatka Dalića koja nema nikakve veze s kritikom zbog poraza od Španjolske, protiv koje je oslabljena Hrvatska u jednom trenutku vrlo dobro izgledala. Španjolska, sjećate se, to je ona reprezentacija koja je tri puta bila prvak Europe i jednom prvak svijeta. Svojedobno je u finalu Eura razbila Italiju s 4:0.
”Ispadanjem Hrvatske s Eura zapravo okončana je era Zlatka Dalića. Populističkog blefera koji je imao previše sreće”, piše Index.hr, odnosno Zvonko Alač, u svom komentaru koji je teško probavljiv. Ako je Dalić imao previše sreće, a pobijedio je Argentinu i Englesku zar nije bolje da takvog čovjeka Hrvatska ima na svojoj strani? Što li je tek imala Italija 2006. kada je došla do finala Svjetskog prvenstva u Njemačkoj, a u finalu tek poslije jedanesterca svladala daleko bolju Francusku, koja je cijelu utakmicu promašivala prilike, bez obzira na nevjerojatni potez Zinedine Zidanea? Koliko je tek sretnika osvajalo svjetska i europska prvenstva, a vodili su ih treneri koje danas smatramo legendarnima, jer bez sreće se ne osvaja ništa, a kamoli svjetski naslov? Kako je Romarijev Brazil 1994. godine došao do naslova prvaka svijeta u SAD-u?
Nadalje, u svojoj ”stručnoj ekspertizi” Indexov novinar Dalića naziva ”prodavačem domoljubne magle”, to je doista jedna vrhunska analiza, ali koja se bavi trgovačkim sposobnostima Zlatka Dalića, a ne nogometnim. Na nesreću za takvu vrstu novinarstva Dalić je nogometni izbornik, a ne trgovac, ne prodaje čak ni studentske ugovore, a kamoli maglu.
Dakako, ima tu svega, pa tako se i nagađa, ili procjenjuje, kolika je cijena poniznosti. Koliko košta poniznost? Dalić je, prema takvoj analizi, ”jeftino ponizan”. Nije Zlatko Dalić odredio cijene na nogometnom tržištu. Uostalom, danas najviše zarađuju oni koji ”ponizno” kleče uoči svake utakmice boreći se navodno tako protiv nepravde.
Uostalom, sami procijenite: ‘‘Na priče o lažnoj poniznosti i jeftinom domoljublju svjetina je još tri godine klimala glavom na račun kredita iz Rusije…”, piše Index. A što je ta svejtina trebala napraviti? Linčovati Dalića? Smijeniti ga nakon srebra na Svjetskom prvenstvu, nakon što je Hrvatsku odveo na novo veliko natjecanje? I to s prvog mjesta u skupini, ne kroz dodatne kvalifikacije.
Index je sve to ”lijepo” posložilo, vidi se stručnost i glas naroda preko online anketa, samo su jedno zaboravili. Jugoslaviju, o kojoj kao o sportskoj sili pišu prigodno za svaki praznik, posebno ”Dan Republike”, je vodilo s klupe na stotine ”populističkih blefera”, a državu su uglavnom vodili zločinci do lakta ogrezli u zločinu, no, ipak, dalje od 4. mjesta na svjetskim prvenstvima nisu mogli, a kad su to jednom i mogli bilo je to jer je na takvom turniru sudjelovalo malo više od pet reprezentacija. Da ne spominjemo koliko su velikih i velikih natjecanja propustili te sjajnih generacija imali. Samo u osamdesetima nije ih bilo na Svjetskom prvenstvu u Meksiku 1986. i na Euru 1988. U Španjolskoj 1982., iako su stigli s poznatim imenima i velikm ambicijama, nisu prošli skupinu. Što je bio Ivica Osim kao ”selektor” Jugoslavije na SP-u 1990. u Italiji, o čemu se stvorila jugoslavenska nogometna mitologija? Je li on kao trener bio ”populistički blefer”, ili samo ”sretni neznalica”? Zapravo ni ovo drugo nije mogao biti jer je ispao na jedanaesterce od Argentine u četvrfinalu, o kojem se i danas pišu bajke, a Nijemci su ih u grupi razbili s 4:1. Osim je na raspolaganju imao vrhunske igrače, Zvezdu koja će godinu dana kasnije postati prvak Europe, i CK kao komisiju za podobnost i stručnost. U reprezentaciji, doduše, nije imao puno Hrvata, ali možda i bolje. Jugoslavija bez Hrvata puno ljepše izgleda, kao uostalom i Hrvatska bez Jugoslavena.
Glede smjene generacija… Dalić to radi postupno i relativno uspješno. Primjerice Hrvatska nije doživjela debakl kakav su doživjeli Mirko Jozić, Otto Barić i Zlatko Kranjčar na velikim natjecanjima 2002., 2004. i 2006. Smjena generacije se ne radi preko noći… Uostalom, nakon što su se oprostili Subašić, Ćorluka, Mario Mandžukić, Ivan Rakitić…, koga je trebalo prvog potjerati? Luku Modrića kao najstarijeg i najboljeg? Ivana Perišića? U reprezentaciji igraju Livaković, Vlašić, Ivanušec, Brekalo, Gvardiol…, drugim riječima, ne igraju samo ”oronuli starci”.
”Hrvatsku pobjeđuju i momčadi srednje klase (Mađarska, Slovenija)”, piše nadalje u svojoj ”analizi” Index. Ne samo Hrvatsku, ”srednja klasa”, Mađarska, remizirala je na EP-u sa svjetskim prvacima, Francuzima, kao i s Nijemcima, koje je umalo izbacila s Eura usred Muenchena. Mađarsku je Hrvatska pobijedila u Splitu 3:0. ”Srednja klasa”, poput Švicarske, izbacila je Francusku već u osmini finala, toliko je o jeftinoj demagogiji i pukom podcjenjivanju, jer nitko na Euru nije pobijedio, a da se pritom nije ponšteno namučio, osim možda Tursku, koja je zalutala na Euro.
I za kraj dokaz da i novinari imaju trenersku diplomu, argument koji bi trebao srušiti Dalića, koji se ”brendirao upravo onako kakav mu je maksimalan domet: kao ponizni čuvar ognjišta na kojem gori domoljubni plam…”
Da nije tragikomično još bi se i mogli smijati, no priliku za crni humor Hrvati imaju i bez nogometnih ”stručnjaka” u medijima. Zapravo najveći problem i najveći krimen Zlatka Dalića je u tome što nije bio u Brezovici 22. lipnja. Da je tamo prošao nogometnu školu tko bi ga mogao smijeniti? Tko bi ga to smio?