Ponekad je samo jedna iskra dovoljna da zapali plamen, izazove požar neslućenih razmjera. Ponekad je dovoljna jedna izjava, posebno ako dolazi od osobe s najvećim demokratskim kapacitetom u državi, da pokrene lavinu, što uvreda, omalovažavanja, što s druge strane odobravanja.
Naime, predsjednica Republike Hrvatske, Kolinda Grabar-Kitrović, nedavno je u Splitu rekla kako je nogomet osamdesetih godina u Hrvatskoj bio zapravo više od sporta, i bio je, i ne samo onda, nogomet je ne bez razloga odavno proglašen najvažnijom sporednom stvari na svijetu.
(VIDEO) Grabar-Kitarović o nogometu u vrijeme Jugoslavije: ‘Navijala sam i za Hajduk i za Dinamo’
“Nogomet osamdesetih godina i prije toga nije bio samo nogomet, bio je izraz nacionalne pripadnosti. Pa sam tako ja, nadam se da mi neće zamjeriti neki, navijala i za Hajduk i za Dinamo. Voljela bih kad bi to zajedništvo juga i sjevera ponovno proradilo”, rekla je prije nekoliko dana u Splitu predsjednica države Kolinda Grabar-Kitarović, uz, dakako, dodatak: ”Kao Riječanka sam odlazila na utakmice Rijeke, ali naša Rijeka u to vrijeme je bila nekakav rezervni klub za Partizan i Crvenu Zvezdu i oni domaći igrači koji su bili dobri i kvalitetni odlazili su najviše u Hajduk, nešto malo u Dinamo. Dinamo i Hajduk bili su toliko blizu mojemu srcu. Nogomet je za nas koji smo voljeli Hrvatsku bio puno, puno više od nogometa. Značio je narodno zajedništvo.”
Ove izjave predsjednice, a posebno ova posljednje navedena, izazvale su pravu salvu medijskih reakcija, uslijedili su napadi koji su se zapravo, s obzirom na činjenicu da živimo u zemlji u kojoj ni lustracija nije provedena, kao što je to provedena u nekim drugim bivšim komunističkim državama, mogli i očekivati.
Pokrenute su peticije. oglasile su brojne udruge, svi hrvatski ljevičarski ekstremisti, koji sami sebe proglašavaju progresivcima, dok mentalno žive u ”najplodnijim vremenima” ”narodnog heroja” Ante Jurjevića Baje, učinili su sve ne bi li dokazali koliko zapravo predsjednica ima krivo… I što su se više trudili to su više napokon i uspjeli nešto dokazati, a to je da oni nikada, ali naš nikada, nemaju pravo.
Od SDP-ovog kandidata Zorana Milanovića i njegove, po tko zna koji puta neistinite i nepripremljene izjave kako NK Rijeka u bivšoj Jugoslaviji nije imala petokraku, do brojnih ljevičarskih novinara, kolumnista, politologa, analitičara, uključujući i jednog u Hrvatskoj očito važnog političara, važnog samo valjda samo zato što je sin pokojnog predsjednika SDP-a i bivšeg premijera Ivice Račana, Ivana Račana. Naime, Ivan Račan je između ostaloga poručio Kolindi Grabar-Kitarović: ”Zar bi se trebao sramiti što sam kao klinac volio Radnički iz Niša…”
Ne doista, nitko se svog djetinjstva i svega što je u djetinjstvu radio i napravio ne bi trebao sramiti, trebali bi se sramiti roditelji, i to ne zbog zbog toga jer im je dijete navijalo za ovaj ili onaj klub već zbog onoga što radi danas i kakve izjave daje danas, u državi u kojoj neki predsjednički kandidati smatraju kako je Ante zapravo univerzalno ustaško ime, što bi značilo, kada bi to doista tako bilo, da je i Ante Tomić – ustaša.
Ivan Račan ne bi se, naravno, trebao sramiti svog Radničkog iz Niša, no, da li bi se sve one generacije, kojih, nažalost, više nema, a koje da su tu i dalje s nama, trebale sramiti što su voljele HAŠK, Građanski, Concordiju..., sve slavne klubove koje je komunistički režim dekretom zabranio odmah nakon što je ”oslobodio” Zagreb, zadržimo se u ovom slučaju na glavnom gradu naše domovine? Što bi Ivan Račan takvima odgovorio i kakva je to država bila, kakav je to režim bio, koji je dekretom ukidao klubove, koji su nastali puno prije uspostave NDH te imali slavnu tradiciju i veliki, veliki broj navijača?
Jednom svojom izjavom, bez obzira kako će je i na koji način netko protumačiti, Kolinda Grabar-Kitarović, reći će neki, napravila je više nego svih ovih godina svog mandata… Nećemo sad ulaziti u analizu koliko je ili nije predsjednica u gotovo pet godina napravila, ali ćemo svakako reći kako je jednom izjavom nenamjerno na čistinu istjerala ”crvenu buržoaziju”. Na svjetlo dana, kako to u svojoj epohalnoj knjizi ”Hrvatska u raljama djece komunizma”, piše Tihomir Dujmović, izašla su upravo ta djeca, djeca komunizma, koji se ne moraju sramiti što su u Jugoslaviji navijali za niški Radnički, što je im najveći san bio igrati u Crvenoj zvezdi, ali koji od nas traže da se sramimo vukovarske kolone sjećanja, jer u njoj, kako tvrdi SDP-ov Milanović, ”nema mjesta za pristojne ljude…” U kakvoj mi to zemlji danas živimo?
Ako ovo potraje, a vjerojatno hoće budući da se predsjednička utrka zahuktava, kampanja se, i prije početka službene kampanje, rasplamsala, nećemo se začuditi kada netko od ”progresivaca” izjavi kako je devedesetih navijao za Oblić, Arkanov Obilić. I ništa sporno u tome…
(VIDEO) Zašto se skriva kako je Komunistička partija koristila NK Rijeku za malverzacije devizama?
Izjava predsjednice u Splitu, bez obzira u kojoj namjeri bila dana, potpuno je razobličila ”hrvatsku ljevicu”, koja ima veliku krizu identiteta, novčanici puni ”ustaških” kuna, a srce ostalo u Beogradu. Kad im kažete Jugoslavija je bila tvorevina s jednim zločinačkim, totalitarnim režimom, na čijem je čelu doživotno bio Staljnov učenik ”nepogrešivi” Josip Broz Tito, umjesto argumenata nude vam knjigu o Miki Špiljaku, kad im na takvu sramotu ponovno, kao što bi učinili svi razumni ljudi, nudite argument kako je baš negdje u vrijeme Špiljaka masakriran hrvatski emigrant Stjepan Đureković, oni vam nude jogurt, i to ne samo jednu vrstu jogurta, kad im spomene redukciju električne energije svaki drugi dan, nestašicu praška za pranje rublja, vožnju na principu ”par-nepar.., oni vam nude traperice i Trst, pritom vam spomenu i jugoslavensku putovnicu, koje su u nekim slučajevima Hrvate vodile do stratište diljem Europe i svijeta, kao što su odvele Đurekovića, Brunu Bušića… i mnoge druge, koji su sa putovnicama, što lažnim, što pravim, pobjegli spašavajući glavu iz ”oaze demokracije i samoupravnog socijalizma” – Jugoslavije.
Nije potrebno puno, samo jedna izjava, da se Jugoslaveni razbude. Ne čudi, nikad nisu ni spavali čvrsti zimski san, devedesetih su tek malo usnuli, zadrijemali…
No, ima nade…
Tko kaže da se Hrvati ne mogu složiti, mogu čak i tijekom izborne kampanje. Barem u pjesmi, i to kad su u pitanju Dinamo i Hajduk…
Kako ide prekrasan hit Miroslava Škore -” Domovina”?
”Bilo je ratova i križnih puteva
baka je s djecom sama ostala
moj stari Jugu nije volio
sve što je imao bio je nogomet
Hajduk i Dinamo…”’
