Nakon neuspjeha na Europskom prvenstvu hrvatske reprezentacije, prvog neuspjeha u eri Zlatka Dalića, krenuli su, doduše stidljivo, zahtjevi za njegovom ostavkom. Nema nikakve dvojbe, jedaan dio medija, njegovih kritičara, ne podnosi aktualnog izbornika zbog ideoloških razloga, što se potvrdilo i nakon što su Vatreni uoči Eura otišli kod Svetog Oca u Vatikan. Da su otišli na Dedinje, u ”Kuću cvijeća”, možda bi bilo drugačije, no to onda ne bi bila Hrvatska.
Srećom, vrlo brzo nakon dramatične utakmice u Leipzigu i nesretnog remija protiv aktualnog prvaka Europe, reprezentacije Italije (1:1), stigla je vijest, koja je toliko normalna i očekivana da je zapravo ne treba komentirati, o Dalićevom ostanku najmanje do Svjetskog prvenstva 2026. godine. Potvrdio je to nedvojbeno i predsjednik HNS-a Marijan Kustić.
”Salve” poslije prvog neuspjeha…
Poslije prvog, i zasad, srećom, jedinog neuspjeha Zlatka Dalića kako to već ide kod nas krenula su podcjenjivanja, krenule su i uvrede. Realno, i prije Eura u Njemačkoj nije se Dalića obožavalo u dijelu medija, na nekim smetlištima društvenih medija, i kod dijela podcast ”besposličara”, no nakon ispadanja Vatrenih krenulo je – žešće.
Dojam je, a što je rekao i sam izbornik, kako su neki jedva dočekali. I opet ponovimo, kritika, primjerice kakvu je imao Joško Jeličić, uvijek je dobrodošla jer bi nas ona trebala učiniti boljim, međutim, uvrede i poniženja su van svake razine normalne komunikacije prema izborniku koji je na dva Svjetska prvenstva osvojio dvije medalje. Ligu nacija ni ne spominjemo.
”Srećković”
Otprilike, išlo se u smjeru kako je Dalić ”srećković”, koji sve postigao što je postigao, a postigao je puno, postigao je zbog sreće i sjajnih nogometaša. ”Mogao je i više”, neki će reći.
Naravno, točno je, generacija Luke Modrića doista je fantastična, nešto najbolje što je nogometna Hrvatska ikad imala. Naravno, bilo je i sreće, međutim, ako je Dalić kriv kad nije dobro, onda je valjda barem ”malo” zaslužan kad sve funkcionira kako bi trebalo i kako je to većinom u zadnjih šest godina funkcioniralo.
Možda nije najbolji hrvatski trener, ali je najbolji hrvatski izbornik svih vremena
Neki tvrde kako je ”Dalić naš najveći izbornik”, ali ”nije najbolji”, dok će oni najradikalniji, realno govoreći rušitelji, reći kako nije ni najuspješniji. Tko je bolji, tko je uspješniji od Zlatka Dalića, jedinog hrvatskog izbornika koji je više od dvije godine izbornik i koji je hrvatsku reprezentaciju odveo na svako veliko natjecanje za koje se reprezentacija natjecala?
Zlatko Dalić definitivno nije najbolji hrvatski trener, prije svega biti izbornik i biti trener nije jedno te isto, ni blizu. Primjerice, Franz Beckenbauer je bio njemački izbornik, i to fantastično uspješan, Joachim Löw bio je njemački izbornik. gotovo dva desetljeća, u tom razdoblju bilo je uspona, ali i padova, a bio je i svjetski prvak 2014. u Brazilu. Obojicu izbornika svjetska nogometna javnost pamtit će kao izbornike, daleko, daleko manje kao trenere. Naravno, uz to što je bio izbornik Beckenbauer bio je i nogometna ikona. nogometna legenda, velikan.
Dakle, ne može Zlatko Dalić biti naš najbolji i najveći trener pored trenera kao što su bili Tomislav Ivić, Stanko Poklepović, Ćiro Blažević, Branko Zebec..., ali je definitivno najveći i najbolji, i najuspješniji izbornik i bit će to još dugo, dugo…
Ponovimo, tko je veći, tko je bolji, tko je uspješniji?
Legendarni Miroslav Blažević nakon Svjetskog prvenstva 1998. godine i fantastične bronce nije s generacijom Zvone Bobana i Davora Šukera uspio stići do Europskog prvenstva 2000. godine i to preko skupine u kojoj nije bilo nogometnih velikana. Zar to nije neuspjeh, bez obzira što mislimo o Ćiri, o čovjeku koji će zauvijek ostati dijelom sjajne hrvatske nogometne povijesti?
Mirko Jozić i Otto Barić nisu uspjeli 2002. i 2004. proći skupinu na Svjetskom prvenstvu, odnosno Europskom prvenstvu. Imali su realno opravdanje, došla je smjena generacija, reprezentacija je doista kvalitetom znatno pala. No, opet, nisu uspjeli, ako uspjeh mjerimo samo rezultatom, a očito mjerimo.
Nije uspio ni Zlatko Kranjčar, iako se u njegovoj dvogodišnjoj eri reprezentacija počela dizati na SP-u u Njemačkoj 2006. godine nismo prošli skupinu. Poraz od Brazila, jakog Brazila, na startu te dva remija, protiv Japana i Australije. Bio je to kraj hrvatskih ambicija u Njemačkoj. Dakle, nažalost, danas pokojni Cico nije uspio.
Došao je Slaven Bilić, imao jaku, moćnu reprezentaciju, a što je, dakako, i njegova nemala zasluga. Imao je Modrića, Olića, Mandžukića, imao je Rakitića, Rapaića, imao je Eduarda, Niko Kranjčara, Srnu, Čorluku, Petrića… Imao je puno toga, ali nije ni blizu imao ono što je imao, i što ima, Dalić, izostao je uspjeh. Korak prema vrhu.
Hrvatska je pobijedila Englesku u kvalifikacijama dva puta, pa i u gostima. super, sjajno, i što onda? Na Europskom prvenstvu 2008. furiozno, uz sjajnu igru, Vatreni Slavena Bilića prošli su grupu, pobjeđuju 2:1 i jednu Njemačku, a onda boom. Udarac u zid.
Ispadanje od Turske nakon dva produžetka, nakon jedanaesteraca i to nakon što smo u 118, minuti golom Klasnića poveli 1:0. Sve smo prosuli, Turci su izjednačili i psihički potonule masakrirali su nas tijekom izvođenja jedanaesteraca. Bila je to možda i najbolja generacija hrvatskog nogometa ikada. Nije uspjela.
Nije uspjela ni otići na sljedeće veliko natjecanje, povijesno Svjetsko prvenstvo u Južnoafričkoj Republici 2010. godine. Toliko nas je psihički unakazilo ispadanje od Turske na Euru 2008. da se nismo oporavili ni plasirali na SP dvije godine kasnije. Bio je to debakl, i to je činjenica. Pokušajte sada zamisliti što bi mediji radili Daliću da se nije plasirao na SP u Kataru…
Dvije godine kasnije, 2012. , pod vodstvom Slavena Bilića Hrvatska sudjeluje na Euru i igra jako dobro, ali ne prolazi izuzetno tešku skupinu, u kojoj su bili, koje li ironije, Italija i Španjolske te Irska. Uz dobru igru osvajamo četiri boda ali ne prolazimo.
Odlazi Slaven Bilić, ostaju Modrić, Rakitić, Mandžukić…, jedno solidno razdoblje hrvatske reprezentacije i ništa više od toga. Pobjede protiv Engleske? Da, ali bila su isto tako i dva debakla protiv te iste Engleske.
Došao je nakon Bilića Igor Štimac, čovjek koji je bio najkraće na kupi Vatrenih, ako ne računamo Dražana Jerkovića i ”ono vrijeme”. Pobijedili smo Srbiju, a na Svjetsko prvenstvo u Brazil 2014. odveo nas je, i uz, dakako, i Štimčevu zaslugu, Niko Kovač.
I što smo napravili? Namučili Brazil, izgubili, rasturili Kamerun i teško stradali u odlučujućoj utakmici za prolaz skupine od Meksika 1:3. Dakle, nismo prošli skupinu. Kovač je još malo nakon Svjetskog prvenstva ostao, a onda je došao Ante Čačić.
Hrvatska je u jednom razdoblju pod Antom Čačićem izgledala dobro, ne može se griješiti dušu. Igrala je Hrvatska dobro i na Europskom prvenstvu 2016. iako je jedan dio ”navijača” sve činio da ispadnemo ako ne na terenu a ono za zelenim stolom. Prošli su Vatreni lakoćom grupu, a u grupi pala je i ta mitska Španjolska.
No onda, kako to već ide, uz dobru igru protiv Portugala poraz nakon produžetaka 0:1. Hrvatska je u toj nokaut utakmici od Portugala imala nekoliko sjajnih prilika, ali nije uspjela. Pamti se, nažalost, epilog tog Eura, po Hrvatsku neuspješan.
Iznad svih – Hrvatska
Došao je Dalić, dobio Hrvatsku u gotovo bezizlaznoj situaciji, odveo je preko Ukrajine i Grčke do Rusije 2018., osvojio srebro… Ostalo je povijest koja još uvijek nije do kraja napisana. Realno, na kraju, tko je bolji, tko je veći, tko je uspješniji? Nebitno, iznad svih ipak – Hrvatska.
Tekst se nastavlja ispod oglasa