Prvi pomoćnik Matjaža Keka Vjekoslav Miletić uz njega je od prvog dana mandata na klupi Rijeke.
“Prvi koraci bili su u Rijeci s 14 godina. Bit će i zadnji, u veteranima. Igrao sam i u lokalnim klubovima, Pomorcu, Orijentu, Lučkom radniku, završio karijeru na Krku u trećoj ligi. Igrao sam i mali nogomet za Uspinjaču. Lomio sam se između ljubavi prema malom nogometu i nogometu”, opisuje u intervjuu za Večernji list.
Kad je počeo Domovinski rat bio je u Lučkom radniku na posudbi, trebao se vratiti u Rijeku, ali je otišao u rat
“Imao sam u travnju 1991. težak prijelom noge, četiri mjeseca nosio sam gips. Istina, umjesto na teren, otišao sam u rat. Nas trojica, moji prijatelji Ivan Kovač i Damir Brkljača, također juniori Rijeke, i ja zajedno smo se prijavili u Zbor narodne garde. Bili smo uglavnom na ličkom ratištu, na kraju prije skidanja i u Posavini, uz Bosnu. Vratio sam se u listopadu 1992., kad je pala Posavina. U nekim mojim razmišljanjima nisu mi bili jasni neki ciljevi kroz sve to, a mogao sam se vratiti nogometu. Tada o njemu nisam mogao razmišljati. Kad sam se vratio, potpisao sam profesionalni ugovor. Nogomet me odvukao od tih razmišljanja”, kaže on,
Jedna od uspomena koje nosi jest rušenje agresorskog zrakoplova.
“Da, srušio sam ga. U JNA sam bio obučen sa Strijelom 2, s ramena gađate, to je prenosivi dio protuavionca. Na ličkom ratištu 11. studenoga 1991. dogodila se situacija da sam imao kod sebe tu Strijelu 2. Opalio i, što bi rekli nogometaši, pogodio! Na opće zadovoljstvo svih”, ispričao je.
“Puno mi je to iskustvo donijelo. Svjestan sam da ima ljudi kojima je rat nešto odnio. Ne govorim samo fizički, već i o PTSP-u. Sport je danas također vojno ustrojen, znaju se hijerarhija i principi. Znalo se dogoditi da budem i krut, prema sebi, ne prema drugima. Iako to nastojim držati u sebi, često si kažem da ću kad budem podvlačio crtu i zbrajao osvojene prvenstvo, kupove i superkup, sudjelovanje u ratu staviti sebi na prvu poziciju u životu. Uz veliko zadovoljstvo što sam sudjelovao, sretan sam što sam uspio ostati normalan i zdrav i što sam mogao pomoći u formiranju sebe, okoline i društva. Premda nisam siguran da sam uspio s društvom”, zaključuje.
