Bilo je to negdje 1997. godine u mukotrpnim kvalifikacijama za Svjetsko nogometno prvenstvo 1998. koje se igralo – u Francuskoj. Kako je danas teško, pa i bolno, pomisliti na Francusku, a pogotovo to napisati.
Sve je počelo u Ateni
Hrvatska je gotovo već ispala iz svih kombinacija, a onda se pojavio najbolji danski golman svih vremena, Peter Schmeichel. U Ateni Grčkoj je obranio desetak nemogućih obrana, izludio grčke napadače, Danska je odigrala 0:0, a Hrvatskoj omogućila dodatne kvalifikacije za SP protiv Ukrajine, na kraju, da skratimo, treće mjesto na svijetu. Sve je počelo u Ateni, a završilo u srpnju 1998. protiv Nizozemske.
Dakle, hrvatski put prema vrhu svjetskog nogometa započeo je uz obilnu pomoć sreće. No, tu smo stali. Nakon SP-a u Francuskoj 1998. nikad na velikim natjecanjima Vatrene sreća nije pratila, ni blizu onoliko koliko je pratila druge reprezentacije koje pretendiraju biti u vrhu europskog u svjetskog nogometa. Nakon 1998. negdje, po putu, zamjerili smo se sreći koja nam to nikad nije oprostila način na koji smo se provukli u Francusku prije 18 godina.
Počelo već protiv Jugoslavije
Samo godinu dana nakon bronce iz Francuske Ćirini Vatreni nisu izborili ni plasman na Euro 2000., kvalifikacije su Vatreni odigrali vrlo loše, no, prava kulminacija nesreće dogodila se u jesen 1999. kada je Hrvatska, bez ozlijeđenog Bobana usred Maksimira s tadašnjom Jugoslavijom odigrala 2:2. Hrvatska je povela, Hrvatskoj nije priznat regularan gol, Hrvatska je imala igrača više, fantastičnu publiku, no, na Euro otišli su Srbi i Crnogorci. Bilo je to jedino Europskog prvenstvo koje su Vatreni propustili.
Bokšić-Tomas-Srna
Na Svjetskom prvenstvu 2002. godine, Hrvatska je svladala moćnu Italiju, u zadnjem kolu grupne faze Vatrenima je protiv Ekvadora trebala pobjeda, umjesto toga Bokšić i društvo pogađali su stative, pogodili ih ukupno tri, i, naravno, ispali, već u grupi. Četiri godine kasnije na SP-u u Njemačkoj Srna je protiv Japana promašio jedanaesterac, umjesto pobjede u 2. kolu grupne faze Hrvati su izborili tek mršavi bod. No, ništa nije bilo izgubljeno, trebalo je “samo” pobijediti Australiju u posljednjem kolu i štete zbog Srninog promašenog penala ne bi bilo. Dva puta su naši nogometaši vodili, sedam minuta prije kraja utakmice imali smo drugo kolo u džepu i nismo uspjeli. Stjepan Tomas je u stilu Domagoja Vide protiv Češke zaigrao rukomet u vatrenom šesnaestercu i sve je propalo.
Uništila nas 2008.
Dvije godine kasnije na Euru u Švicarskoj i Austriji, na turniru koji je započelo Modrićevim pogotkom iz jedanaesterca domaćinima, Austrijancima, sve je teklo glatko do četvrtfinala, u četvrtfinalu Hrvatska je protiv Turske doživjela svoj najbolniji poraz u povijesti. Minutu prije kraja drugog produžetka golom Klasnića Vatreni su poveli, kad se činilo da je sve gotovo primili smo gol. Naravno, takav šok igrači nisu podnijeli, tijekom izvođenja jedanesteraca penal je promašio čak i Luka Modrić. Bio je to poraz koji se u sportskom smislu tragično odrazio na talentiranu Bilićevu generaciju, od šoka se Hrvatska nije oporavila. Propustili smo Svjetsko prvenstvo u Južnoj Africi 2010., jedino dosad. Posljedice tog poraza i danas osjećamo, ostali su ožiljci.
(FOTO) Portugal slomio srce Hrvatskoj u 117. minuti i odnio pobjedu
Slika koja je obišla svijet: Modrić u suzama
Čačić: Napravili smo jednu grešku na utakmici i bili smo kažnjeni – to je čar nogometa
Legendarni kapetan: Darijo Srna od Vatrenih oprostio se u suzama
Pročitajte prve reakcije igrača hrvatske nogometne reprezentacije!
Posljednja Bilićeva dionica
Na veliku scenu, s malim rezultatima, vratili smo se dvije godine kasnije. Na Europskom prvenstvu u Poljskoj te Ukrajini odlučujuću utakmicu za prolaz skupine Hrvatska je igrala protiv tada i sada aktualnog europskog prvaka, Španjolske. Hrvatska je bila u podređenoj ulozi, iako su Vatreni dobro parirali najjačoj Španjolskoj u povijesti. U finišu utakmice Ivan Rakitić promašio je s dva metra priliku kakva se ne smjela promašiti čak da ste prije dva dana naučili igrati nogomet, Casillas je obranio. Sudac nije svirao ni jedanaesterac nad Vedranom Ćorlukom i, naravno, dogodio se poraz. Hrvatska se vratila kući, a Španjolska otišla do kraja.
Posljednje u nizu velikih natjecanja, ako ne računamo Euro u Francuskoj, Vatreni su odigrali prije dvije godine u Brazilu. Hrvatska, nepripremljena, s loše posloženom igrom, odigrala je vrlo loš turnir, no, opet je mogla proći. Trebao nam je “samo” novi Schmeichal, nova pomoć od drugih koja nama, nažalost, nikada ne dolazi.
Naime, da je Brazil svladao Meksiko, a mogao je s obzirom na bezbroj velikih prilika, Hrvatskoj bi zadnjem kolu grupne faze trebao tek bod protiv već spomenutog Meksika, ukratko, nad vratom nam ne bi visio imperativ pobjede. Iako su Vatreni protiv Meksika odigrali jednu slabu utakmicu, u grču, te izgubili, za vjerovati je da bi se stvari puno povoljnije razvijale da je bod bio dovoljan. Vatreni se već 18 godina teško, da ne upotrijebimo neku težu riječ, nose s pritiskom.
Strah, sreća ili?
I oni osjećaju kako im sreća gotovo dva desetljeća ništa poklonila nije. Naprotiv, u odlučujućim utakmicama kad bi shvatili da igraju protiv Hrvatske protivnici bi trljali ruke, ako ništa drugo mogli su računati na obilatu pomoć sreće. Taman koliko je dovoljno da Hrvatska izgubi. Strah, samo nesreća ili sve zajedno uz još nepoznate razloge? Da ipak podsjetimo, samo su tri sekunde Hrvatsku na ovom Euru dijelile od ipak puno slabijeg Islanda.
Suze u Lensu
Hrvatska je sinoć izgubila u Lensu, u jednom taktičkom nadmudrivanju, jednoj lošoj utakmici bila je bolja, imala više prilika od Portugala, iako ih nije imala puno. Portugal nije imao ništa, osim pogotka dvije minute prije kraja.
Možemo sad raspravljati je li ili nije izbornik Ante Čačić pogriješio kada je, kako mnogi tvrde, zakasnio s izmjenama i ubacivanjem Nikole Kalinića te posebno Marka Pjace, no. činjenica je da gol jednostavno nismo mogli dati. Samo je Domagoj Vida već u Lensu mogao osigurati naslov najboljeg strijelca Eura.
Hrvatska bi u završnici turnira ovakav Portugal dobila
Opet se možemo vaditi na sreću, čak i opravdano, no, činjenica je da bi Hrvatska u polufinalu ovakav Portugal “rastočila”, evo i zašto. Vatreni žele, i toliko su silno željeli, već godinama, da su izgorjeli. Ukratko, ponekad nije u pitanju nesreća, već i panika igra važnu ulogu.
Posve je drugačija utakmica polufinala, to je već sama završnica, poraz manje boli jer ste svjesni da ste nešto i napravili na turniru. Što je ovako ostalo? Sjajan dojam, ali i saznanje da od dojma živimo 18 godina. Od dojma se, nažalost, ne živi. To je samoobmana.
Jasna nakana Ante Čačića?
Jasna je zapravo bila nakana izbornika Čačića, koji je itekako bio svjestan što se može dogoditi ukoliko bi se Hrvatska otvorila. Naime, ako smo se mislili otvoriti i krenuti u otvorenu bitku onda je to trebalo napraviti odmah, na početku, kada se još neke stvari u hodu mogu popraviti, ne pet minuta prije kraja. Jasno je također da su se Vatreni, zajedno s izbornikom, više od Portugalaca bojali izvođenja jedanaesteraca. Nemamo baš idilična iskustva s kaznenim udarcima.
Također nije nepoznanica zašto je toliko čekao Čačić s uvođenjem Marka Pjace. Pjaca je igrač nevjerojatne snage, driblinga, pomalo podsjeća na Perišića. Izbornik je, naravno, upravo na to računao i uveo Pjacu kad su Portugalci već umorni padali s nogu, baš kao i Hrvati. Uvođenjem svježeg Pjace izbornik je htio unijeti pomutnju u redove umornog protivnika, zamalo je u tome uspio. U Pjaci je dobio igrača koji je u nekoliko navrata dobro slomio Portugalce.
Čačić je ključnu pogrešku ipak napravio. Očito ga je Portugal taktikom iznenadio, a on se tijekom utakmice izgubio. Nije napao kad je trebao, napao je kad je bilo prekasno.
Naime, ako je s odmornim Pjacom mislio krenuti na umorni Portugal onda to nije smio učiniti u 107. minuti utakmice. Kalinića je morao umjesto indisponiranog Mandžukića uvesti pola sata prije kraja, a Pjacu odmah uoči prvog produžetka. Ostaje dojam koji su primijetili i neki strani novinari, naime, da se utakmica igrala još deset minuta Marko Pjaca bi igrače portugalske obrane pretvorio u invalide.
Naravno, uvijek je lako biti general poslije bitke, barem je takvih u Hrvatskoj na tisuće. Mladog igrača Dinama spominjemo toliko puta samo zato što je on unio život u jedno beskrajno taktičko “ratovanje.”
Je li ovo kraj?
Što sad? Je li ovoj kraj jedne generacije koja svojom kvalitetom pripada samom svjetskom nogometnom vrhu i koja nas je u Francuskoj učinila više puta ponosnima? Srna odlazi… Navodno ne samo on.
Možda nije kraj, možda će ostali Vatreni, koji će smoći snage nastaviti, pokušati još jednom? U Rusiji, na SP-u za dvije godine. Kad smo već kod godina one idu, ne čekaju da im se nasmiješi sreća, Modrić, Ćorluka, Mandžukić više nisu dječaci koji se igraju nogometa, koji tek uče, ponestaje im vremena. Kao i mnogima od nas.
SP je za dvije godine, iduće Europsko prvenstvo tek za četiri. Bajka je završena, jedan je san nedosanjan, nažalost probudili smo se. Kako je teško vratiti se u ovu surovu hrvatsku stvarnost. I kome da se vratimo? Milanoviću, Plenkoviću, Petrovu i ostalim trgovcima iluzijom?
Tekst se nastavlja ispod oglasa