Hajduk je porazom (0:1) od Dinama u derbiju na prepunom Poljudu izgubio još jednu utakmicu koju nije nipošto nije smio izgubiti.
Dinamo je Hajduk vraćao u život
Bili su ove sezone, a pogotovo nakon zimske stanke, previše prilika imali, previše ih prokockali, da bi ostali u bilo kakvoj ozbiljnoj borbi za naslov prvaka. Treba neuvijeno, jasno reći, da je Dinamo pravi, odnosno da su Modri na razini od prije dvije tri sezone, prvenstvo bi odavno bilo riješeno, čak i Rijeka, koja igra odlično, najbolje u ligi, teško bi pratila takav tempo.
No, Modri ove sezone ne igraju ništa bolje od Hajduka, ispred ”Bilih” su samo zato što imaju ”rutinu osvajanja naslova”, jednostavno, navikli su. I kad su igrom daleko, rezultatom su u našem prvenstvu dovoljno blizu da bi se borili za naslov. I sad oslobođeni Konferencijske lige opet su favoriti.
Hajduk prokockao sve što se prokockati moglo
Hajduk? Kad nakon zimske stanke, a proljetni dio sezone uđete kao apsolutni favorit, jesenski prvak, izgubite tri utakmice, dvije odigrate neriješeno, u devet susreta, odakle vam pravo lagati sami sebe i navijače da ćete biti prvak? Izgubite tri utakmice, od toga dvije protiv izravnih konkurenata, Rijeke i Dinama, i žalite se na suce, na VAR, prazne lopte, vjetar, sudbinu, klimatske promjene…!?
Ovakav Hajduk, dobro je netko napisao poslije poraza u derbiju, ne zaslužuje naslov prvaka. Ako ćemo vrednovati samo na temelju prikazane igre u dosadašnjem dijelu prvenstvene utrke ne zaslužuje ni Dinamo. Rijeka da, ali sport, nogomet posebice, nije uvijek pravedan, nije to ni život.
Što Hajduku nedostaje?
Dinamo osokoljen pobjedom na Poljudu, činjenicom da ima pet bodova manje od Rijeke, ali i utakmicu manje, sve može preokrenuti, pobijediti na Rujevici, i u samo nekoliko dobrih, solidnih utakmica, preokrenuti sezonu, osvojiti prvenstvu. Upravo je to ono što Hajduku nedostaje, pobjednički gard, onaj mali kotačić, ona mala karika koja bi poslije skoro dva desetljeća vratila naslov na Poljud. Naravno, i ne samo to, nije baš toliko jednostavno.
Navijači Hajduka slobodno se mogu zapitati, a onda i žaliti, gdje bi Hajduk bio da je pobijedio Rijeku na Poljudu nakon zimske stanke? Vodili su ”Bili” nakon prvog dijela susreta, a onda stali, stoje još i danas. Da li bi se dogodio poraz od Lokomotive, remi u Varaždinu, s igračem više?
Pitanja bez odgovora
Danas, kada je vrlo vjerojatno prekasno, iako matematički ništa nije gotovo. Međutim, zapitajmo se, jer to poslije još jednog poraza svi rade, postavljaju pitanja, bez odgovora, ako je Hajduk u devet utakmica sve prosuo koliko je realno da će u osam sve propušteno nadoknaditi? Koliko je realno da će Rijeka i Dinamo, dakle, oba sportska rivala, sve to mirno promatrati i gubiti bodove kao na tekućoj vrpci?
I što sad? Toliko puta postavljeno pitanje kad je Hajduk u pitanju u posljednjih gotovo dva desetljeća. Ovog puta ”Bili” su izdržali do Uskrsa, svojevrsni rekord, napredak definitivno. Ovakvim tempom još samo pet godina i Hajduk će možda osvojiti naslov prvaka. Sarkazam? Možda! No najgore je kad u ironiji ima istine. Kad krenete žaliti, sažalijevati samog sebe.
Najgore tek slijedi?
Hajdukovo proljeće u Hrvatskoj će doći, no pitanje samo kada? Kad će ”Bili biti opet ono što su bili”? Osvajači dvostruke krune.
Najgore, i tu leži obmana, tek slijedi. Sad će novinari, dio splitskih novinara, drvljem i kamenjem, kukom i motikom, na trenera, moguće čak u perspektivi i na Jakobušića, pa čak i na dosad nedodirljivog sportskog direktora. Kao da je najveći krimen u njima, iako u njima odgovornosti i krivice ima.
Po principu neozbiljne seljačke zadruge
Ako nešto ne funkcionira godinama, ako se mijenjaju treneri, ponekad kao na tekućoj vrpci, ako dolazi plejada nogometaša, reprezentativaca, rezultati su slabi, ili nikakvi, što onda nije u redu? Zar nije vrijeme potražiti odgovore negdje dalje, možda u upravljačkom modelu koji funkcionira po principu neozbiljne seljačke zadruge?
Profesionalizam ne trpi takve vrstu improvizacije, bahatosti bez pokrića. Od trenutka kad je ovakav ”narodni” model na snazi u Hajduku, a tako je 13-tak godina, Hajduk je osvojio tek tri Kupa. Europa? Ma kakva Europa! Tri Kupa za klub koji je ne tako davno bio najtrofejniji hrvatski nogometni klub. Koji je devedesetih, ”kada ga se navodno kralo i uništavalo”, osvojio tri naslova, igra četvrtfinale Lige prvaka, osvajao Superkupove, kupove…
Tko je ukrao snove?
Tko je ukrao snove Hajdukovim navijačima, tko je ugasio Hajduk kakav s nostalgijom pa i s tugom pamte stariji navijači? Novinari, da, i oni, i to dio splitskih novinara, koji iz godine u godinu, iz sezone u sezonu, sudjeluju u samoobmani ili možda dio njih u obmani čitave javnosti, navijačkog puka pogotovo?
Ako nešto ne funkcionira i tako godinama, čovjek prosječne inteligencije mora se zapitati, zašto. Kako je moguće iz godine u godinu svjedočiti istom scenariju, kao da gledamo neki jeftini horor film B produkcije, a podržavati takav scenarij? Koliko morate mrziti Hajduk, iako je mržnja teška riječ, da bi ste tako nešto podržavali, čak u tome sudjelovali?
Srušila se ideja, srušili se snovi, kao kula od karata. Ostalo je ”tek” Hajdučko srce, dobar temelj za neku novu budućnost i neke nove ljude. Budućnost na razvalinama divovske povijesti, neizvjesne sadašnjosti i isto takve budućnosti.