Nikša Kaleb bivše je sjajno rukometno krilo hrvatske reprezentacije, koji je u dresu reprezentacije debitirao 2000. godine, i to dok je izbornik bio Josip Milković, bila je to prijelazna faza hrvatskog rukometa, prije dolaska Line Červara i preporoda hrvatskog rukometa, preporoda koji se održao do danas. Kaleba je u reprezentaciju zvao i Abas Arslanagić i to za Europsko prvenstvo u Sevilli 1996. godine.
Tekst se nastavlja ispod oglasa
‘
‘Zbog obiteljske tragedije nisam mogao ići na pripreme. A objektivno smo na lijevom krilu u to vrijeme imala dva sjajna igrača, dvojicu mojih sugrađana, Patrika Ćavara i Vladimira Jelčića, teško da bih pored njih dvojice otišao na Olimpijske igre u Atlantu”, kazao je Kaleb u razgovoru za
Večernji list.
Kaleb je, baš kao i većina Hrvata zaljubljenih u sport, posebice rukomet, s velikim zadovoljstvom gledao snimke utakmica polufinala i finala s Olimpijskih igara 1996. godine u Atalanti, a koje su ovih dana išle na HTV-u.
”Valter Matošević čudesno je branio na tom olimpijskom turniru. I zato mi je jedan od pet najdražih pogodaka onaj koji sam kao klinac s 14 godina postigao Matoševiću kroz glavu”, prisjetio se Kaleb.
Podsjetimo Uz Valtera je vezana i nikad ispričana anegdota s Olimpijskih igara u Ateni 2004. godine, na kojima je Hrvatska uzela svoje drugo rukometno zlato:
”Poslije svakog treninga obavezno je svaki igrač prvo hvatao mobitel i u jednom trenutku Matošević je počeo vikati: “Dobio sam sina, dobio sam sina!” Naravno, to je bio povod za čašćenje u kafiću preko puta dvorane za trening. I svaki igrač popio je čašicu-dvije, neki tri i, kada smo se trebali vratiti u hotel, osjetili smo da smo pripiti.”
Kaleb je nastavio u istom stilu:
”Onda je glavno pitanje bilo kako pored Irfana Smajlagića, tada strogog trenera reprezentacije, proći u hotel, a da na skuži da smo pripiti. I dosjetili smo se originalne ideje. U hotel smo ušli „gusjenicom“ iz Atlante, četveronoške. I tako do lifta. Nitko nije shvatio poantu i dobro smo prošli”, rekao je Kaleb, koji se, kao i većina sportaša, nalazi u karanteni:
”U svom sam Metkoviću, održavam formu trčeći svaki drugi dan po pet-šest kilometara, a napravim i 100 trbušnjaka. Imam sreće da mi je pored kuće nogometno igralište. Znam da kršim pravila, ali uglavnom trčim rano ujutro ili kasno navečer kada zaista nikoga nema. Inače, u Metkoviću su ljudi prilično disciplinirani. Na cestama nema nikoga pa, kada iz sobe čujem automobil, idem odmah na prozor gledati tko je prošao. Toliko je tiho da me ujutro ptičice bude.”
Nakon rukometne karijere Kaleb se počeo baviti i pomalo neuobičajenim poslom, osam godina je zaposlen u vodovodu:
”Kako sam u slobodno vrijeme strastveni ronilac, Vodovod me angažirao na postavljanju cijevi koje su većinom išle pod vodom, dijelom kroz rijeku Neretvu, dijelom kroz more. To je vodovod koji se proteže od Metkovića do Mljeta. Naravno, morao sam proći određenu edukaciju, a sada s ovim znanjem mogu bez problema popravljati sve u kući kao pravi vodoinstalater. Za vrijeme koronavirusa radimo po potrebi, imam propusnicu pa se za potrebe intervencija mogu kretati bez problema. Inače radim i za austrijsku tvrtku Strabag. Riječ je o građevinskoj tvrtki koja gradi autoceste. Za njih postavljam cijevi za kanalizaciju, a jedan dio također ide ispod mora. Baš sam nedavno imao intervenciju na jednoj cijevi koja je na dubini od 60 metara. Inače, moj rekord u dubini ronjenja je 67 metara”, rekao je Kaleb, kojeg su angažirali i Kinezi, odakle se koronavirus probio u ostatak svijeta:
”Radim s njima od 2018. godine. Do Nove godine bio sam svakodnevno na gradilištu, a u zadnje vrijeme dođem jednom mjesečno. Oni planiraju sve završiti do ljeta 2021. godine. Moram reći da sam iz prve ruke imao informacije o koronavirusu kada se pojavio u Wuhanu. Bio sam u društvu Kineza čije su obitelji ostale u tom gradu. Odmah su nas upozorili da je riječ o opasnom virusu i oni su na vrijeme napravili sve kako bi maksimalno zaštitili gradilište i sve naše radnike. Doduše, otkako je uvedena karantena, sve pomoćno osoblje iz Hrvatske poslano je kućama, ali svi uredno dobivaju punu plaću”, poručio je Kaleb.
Na pitanje je li ga bilo strah kada je čuo sve te priče Kaleb je odgovorio:
”Nije. Na gradilištu je bilo sve super organizirano. Kada bih došao, prvo bi mi izmjerili temperaturu, a potom bih dobio zaštitnu masku i rukavice. Oni doista nisu ništa htjeli prepustiti slučaju…”
Tekst se nastavlja ispod oglasa
Sport je stao, kako Kaleb gleda na to?
”Nažalost, stalo je sve, ne samo sport. Nego, baš sam neki dan razmišljao. Da Dinamo nije primio onaj izjednačujući gol protiv Šahtara, igrao bi u osmini finala Lige prvaka protiv Valencije. Možda bi se Hrvatskoj dogodilo ono što je sad u Španjolskoj jer bi igrali protiv Valencije. U Zagreb bi došlo najmanje 2000 njihovih navijača i zaraza bi se munjevitom brzinom proširila. Tako smo u sportskoj nesreći Dinama možda na kraju dobro prošli.”
Hoće li se rukomet nastaviti već ove sezone u Hrvatskoj?
Tekst se nastavlja ispod oglasa
”Mislim da ne. Ne bi bilo u redu prema igračima da ih se nepotrebno izlaže. Mislim da će svi klubovi shvatiti kakva je situacija i ovo prvenstvo treba zaboraviti. Ne trebaju se proglasiti prvaci, nema ispadanja, a Savez mora odrediti način po kojem će se klubovi prijaviti za sljedeće europske kupove. Bitno je da igrači ostanu zdravi, pogotovo zato što nas sljedeće godine očekuje SP u Egiptu, kvalifikacije za OI, pa i same Igre”, naglasio je Kaleb, u razgovoru za Večernji list.
Tekst se nastavlja ispod oglasa
Podržite nas! Kako bismo Vas mogli nastaviti informirati o najvažnijim događajima i temama koje se ne mogu čitati u drugim medijima, potrebna nam je Vaša pomoć. Molimo Vas podržite Narod.hr s 10, 15, 25 ili više eura. Svaka Vaša pomoć nam je značajna! Hvala Vam! Upute kako to možete učiniti možete pronaći OVDJE
