Odlaskom Gorana Ivaniševića, još uvijek najboljeg hrvatskog tenisača svih vremena, Hrvatska traži ”nasljednika”. Traži ga bezuspješno godinama.
Očekivalo se da bi to mogao biti Mario Ančić, čiji je talent, mnogi će reći, bio ravan talentu Gorana Ivaniševiča, nažalost, vrhunac njegove karijere te polufinale Wimbledona i bronca s Olimpijskih igara 2004. značio je i njegov polagani pad. Ozljede i bolest zaustavile su Marija Ančića u karijeri o kojoj bi se danas vjerojatno govorilo isključivo u superlativima. Došao je Ivan Ljubičić, kako je Goran odlazio tako je Ivan dolazio, Bio je vrhunski tenisač, s osvojenih deset ATP naslova, no, ipak nedovoljno da bi se ugrozio vrh Gorana Ivaniševića, Bez obzira na osvojeni Davis Cup, u čemu su sudjelovali i Goran i Mario.
Je li, s obzirom na do sada osvojenih 17 turnira, uključujući i jedan Grand Slam naslov, US Open 2014., Marin Čilić taj dugoočekivani ”nasljednik”?
Pojedini hrvatski mediji tvrde da bi mogao biti. Zar već nije? Ivanišević je osvojio ukupno 22 turnira te Wimbledon 2001. godine. Marin Čilić već sada, s 28 godina, ima puno toga što Ivanišević nije imao. Ima tri polufinala na tri različita Grand Slama, ima dva finala, na dva različita Grand Slama. Goran je igrao četiri finala Wimbledona, no, u Roland Garrosu i Australian Openu nikako nije mogao dalje od četvrtfinala. Wimbledon je bio njegov turnir.
Da ne okolišamo, stvari su potpuno jasne, ako Čilić sutra u finalu, u dvoboju protiv najvećeg svih vremena, Rogera Federara, uzme Wimbledon dvojbe neće više biti. On je ”taj”, čak i više od toga. Naime, ni deset osvojenih ATP naslova, s tzv. običnih turnira, nemaju niti mogu imati težinu Grand Slama. Osvojiti Grand Slam je isto kao biti svjetski prvak. Najbolji nikad ne otkazuju Grand Slam turnire, pa čak i kad igraju s jednom rukom te na štakama. Za ”obične” turnire nema se razloga bojati, do kraja karijere, pod uvjetom da ne bude ozljeda ili bolesti, Marin će dostići broj 22, pa i prestići. Već godinama Čilić obavezno svake sezone uzme najmanje jednu ATP titulu.
Ipak, ima jedna razlika, bez obzira na uspjehe, na trofeje svih onih koji su tu ili će u budućnosti doći kao novi prvaci hrvatskog tenisa Goran će ostati nedodirljiv, kao simbol – devedesetih. I ne samo on.Naime, hrvatski sportaši devedesetih imali su višestruku zadaću, bili su sportaši, pobjeđivali su, gubili su, no, oni su pronosili istinu o mladoj hrvatskoj državi, ratom i velikosrpskom agresijom razorenoj. Bili su u pravom smislu riječi veleposlanici hrvatske istine.
Ti se trenuci nikad neće ponoviti. Kao što vjerojatno više nikad nećemo imati tenisače, a sada govorimo isključivo o tenisu, koji će s hrvatskom maramom oko glave ravnodušnom svijetu objašnjavati što se to događa u ”tamo nekom Vukovaru”, u ”tamo nekoj Škabrnji”, u ”tamo nekoj Hrvatskoj.” Naravno, nadajmo se da to više nikad neće biti ni potrebno.
Goran Ivanišević možda vrlo brzo neće biti ”najbolji hrvatski tenisač svih vremena”, ali će Goran Ivanišević uvijek biti čovjek kakvog je Hrvatska, posebno u tom jednom povijesnom razdoblju, trebala.
Tekst se nastavlja ispod oglasa