Gavin Hubbard (43) od 2012. se predstavlja kao Laurel, kao muškarac koji se predstavlja kao žena. On će u Tokiju postati prvi “transrodni” sudionik Olimpijskih igara, piše Reuters.
Inače, Međunarodni olimpijski odbora (MOO) je 2015. izglasao pravilo kojim se dopušta natjecanje “transrodnim” osobama koje nemaju razinu testosterona veću od 10 nanomola po litri 12 mjeseci prije početka natjecanja.
2017. je osvojio srebro na Svjetskom prvenstvu, dvije godine kasnije zlatno na Pacifičkim igrama u Samoi. Tada je pobijedio ispred domaće reprezentativke i prvakinje Commonwealtha Feagaiga Stowers, što je pokrenulo lavinu nezadovoljstva.
Inače, Australska federacija dizanja utega je 2018. tražila zabranu nastupa za Hubbard na Igrama Commonwealtha u Gold Coastu, ali su organizatori natjecanja odbili taj zahtjev.
“Poštujemo pravila koja su uspostavili Međunarodna federacija za dizanje utega i Međunarodni olimpijski odbor za kvalifikacije i usredotočit ćemo se na pomaganje našim sportašima da se natječu protiv svih koji se kvalificiraju za igre u Tokiju”, poručio je glasnogovornik američkog saveza Kevin Farley za Reuters.
Čini se kako je pokret za „jednakost” nadahnuo ‘transrodne sportaše’ da se pridruže timovima svog odabranog roda. A to često znači da se biološki muškarci natječu protiv bioloških žena u ženskim timovima. Ali u svijetu sporta, tvrde kritičari, jednakost spolova jednostavno ne postoji. S fiziološkog gledišta, postoji nejednakost između muškaraca i žena koju je jednostavno nemoguće izbrisati.
Na primjer, kada se radi o trčanju, muškarci su u načelu brži od žena. Kako je to objašnjeno u izdanju časopisa Runner’s World iz 2015.: „Na svakoj udaljenosti do maratona, razlika između svjetskih rekorda muškaraca i žena iznosi 9 do 10% – a kod rekreacijskih je trkača razlika slična ili čak veća.”
Zašto, dakle, muškarci imaju neke atletske prednosti pred ženama?
Profesor bioloških znanosti sa Sveučilišta Ohio, Chris Schwirian, rekao je za Runner’s World: „Muškarci postižu bolje rekorde na 100 do 800 metara uglavnom zato što muškarci u prosjeku imaju veću mišićnu masu, a velik su dio toga brzotrzajni (engl. fast-twitch) mišići, što im omogućuje da postižu veću snagu i brzinu i anaerobno proizvode energiju. Na svim udaljenostima većim od 800 metara glavni je uzrok razlike viši prosječni anaerobni prag muškaraca (VO2max), zato što oni u načelu imaju manje tjelesne masti, više hemoglobina i mišićne mase te veća srca i pluća nego žene.”
Muškarci u prosjeku imaju duže i veće kosti, što im daje mehaničke prednosti pred ženama, budući da imaju veću težinu, visinu i šire koštane okvire kao potporu mišićima. Njihove su kosti također gušće te imaju čvršće ligamente, što ih čini manje podložnima sportskim povredama.
Budući da ovi fizički i fiziološki čimbenici daju većini muškaraca očitu kompetitivnu prednost u sportovima, je li pošteno ili čak sigurno da se biološki muškarci – s većom mišićnom masom, srcima i plućima i većom snagom, ubrzanjem i brzinom – natječu protiv djevojaka i žena?
„Ako muškarci mogu tvrditi da su žene i ući u sport u kojem se smiju natjecati samo žene, tada je prilično izvjesno da će muškarci pobijediti,” piše Brandon Morse za časopis Federalist. „Sve pohvale, nagrade i priznanja bit će oduzeta ženama koje ih s pravom zaslužuju i dana muškarcu koji je zapravo varao tako što je stavio šminku, ubrizgao si hormone i rekao da je žena.“
Tekst se nastavlja ispod oglasa
