U srijedu se obilježava 30 godina od kultne, nikada odigrane utakmice Dinama i Crvene zvezde u Maksimiru. Prisjetili su se toga dana navijači Stipo Renić i Željko Gale za Večernji list.
“Nakon što su već počeli neredi, ja sam uočio čovjeka s akreditacijom oko vrata kako u kantu skuplja kamenje s poda i nosi je prema južnoj tribini s Delijama, te im ih vraća. Zaletio sam se u njega i zveknuo ga, on je pao, kanta je odletjela, a akreditaciju na kojoj je pisalo “Press Tanjug” stavio sam si oko vrata. I sad sam ja “baja” gdje god se krećem po stadionu! A svi su me znali, jer sam u to vrijeme radio kao konobar u diskoteci “88”, na stadionu. Policija je dobila signal da sam bio u “akciji”, pa me počela ganjati po terenu i kada sam se počeo penjati na ogradu da se vratim na zapadnu tribinu, dobio sam pendrekom po glavi. Dok sam bio na zapadu, shvatio sam i što se događa na jugu, pa sam, preskočivši ograde, došao i pod tu tribinu. Navijači Zvezde tukli su tamo nekog našeg, a ja sam bio prvi, zaista prvi, koji je stolce koje su Delije bacale, počeo vraćati na njih. E, onda je uletio i Željko”, kaže Renić.
“Ja sam također bio prvi koji je, nakon što je Boban udario policajca, ulovio Zvonu pod ruku, i to se dobro vidi na snimci, te ga odvukao na sigurno. Htjeli smo mu na neki način dati zaštitu, pokazati mu da je ono što je napravio dobro djelo. Bili smo u tim trenucima jako ponosni na njega”, kaže Stipe.
“Toga dana rano ujutro s ekipom sam čekao Zvezdine navijače na Glavnom kolodvoru. Ja u odijelu, jer sam prethodnu noć bio na svadbi, Vjesnik pod rukom, i nas 150 čekamo Delije, spremni na sve. Dinamo i Hrvatska bili su nam tada sve! Dinamo nam je bio jedini ispušni ventil. Nismo ih dočekali na kolodvoru, pa smo ih išli tražiti po gradu i ugledali ih u Vukovarskoj, kako hodaju po tramvajskoj pruzi. Tada je došlo do međusobnoga kamenovanja”, prisjeća se Gale.
“Boban je za mene oličenje pravog hrvatskog čovjeka, nacionalni junak, i više od toga”, opisuje.
Tekst se nastavlja ispod oglasa