Barcelona je u velikom finalu, u Berlinu, pred ispunjenim tribinama, čak i puno teže nego što su mnogi očekivali, pobijedila torinski Juventus, rezultatski uvjerljivo ( 3:1 ), igrački i ne baš toliko uvjerljivo s obzirom na činjenicu da je Juventus u jednom trenutku, a posebno poslije izjednačenja sredinom drugog poluvremena, bio bolja momčad.
Nepravde se događaju, ali pravda na kraju pobjeđuje
Naravno, treba iskreno priznati da bi ‘Stara dama’ utakmicu izgubila puno prije zadnjeg sučevog zvižduka, puno prije presudnog gola Luisa Suareza kojim je Barcu doveo u vodstvo, da na golu Juvea nije bilo sjajnog veterana legendarnog Gianluigija Bufona, koga stariji prijatelji nogometa u Hrvatskoj pamte još sa Svjetskog nogometnog prvenstva 2002. godine kada je u Ibarakiju branio za Italiju u velikoj utakmici koju su Vatreni dobili 2:1.
Istine radi, iako ona neće puno pomoći gubitnicima, u ovom slučaju Juventusu, turski sudac, Cuneyt Cakir, mogao je nekoliko trenutaka prije pogotka Suareza svirati kazneni udarac za Talijane, sve je moglo biti drugačije. Međutim, to je sport, takve se nepravde stalno događaju, svijet pamti samo pobjednike, dojmovi se vrlo brzo zaboravljaju, pa čak i sudačke pogreške. Dakle, nepravde se događaju, no, pravda na kraju pobjeđuje budući da je Barcelona bila bolja momčad na Olimpijskom stadionu.
Sudačka pogreška za sva vremena
Nogometni fanatici sjećaju se Svjetskog prvenstva u Meksiku 1986. godine i četvrtfinala, sjećaju se utakmice Argentina – Engleska i pogotka rukom Diega Armanda Maradone, no, to Englezima puno ne pomaže, ‘Gaučosi’ su otišli do kraja, osvojili drugi naslov svjetskog prvaka, Gordi Albion nije imao izbora, prvim zrakoplovom odletjeli su za London.
Tko još pamti moralne pobjednike? Iako je pitanje jesu li Englezi bili moralni pobjednici s obzirom da je Argentina u tom povijesnom dvoboju igrala bolje, a Diego briljirao? Toliko o povijesti u kontekstu sudačkih pogrešaka koje su, nažalost, sastavni dio igre.
Turski sudac i Turska
Nešto je drugo važno, naime, nakon pobjede u Berlinu, nakon utakmice života, Ivan Rakitić, strijelac vodećeg pogotka za Katalonce u 4. minuti igre, je rekao da mu je pogodak u Berlinu najvažniji i najdraži pogodak u životu te da ga posvećuje supruzi koja je uvijek uz njega, koja ga nosi u najtežim trenucima. S obzirom na činjenicu da je Rakitić rođen 1988. godine te da su pred njim najbolje nogometne godine teško se ne složiti.
Utakmicu je sudio turski sudac, već spomenuti Cuneyt Cakir. Ivan Rakitić nema baš najbolje uspomene na turski nogomet budući da se uz Tursku vezuju i najveće traume hrvatskog nogometa i samog Ivana Rakitića. Naime, na Europskom nogometnom prvenstvu 2008. godine u Švicarskoj i Austriji Rakitić je uz Modrića i Petrića, bio jedan od tri neuspješna izvođača jedanaesteraca u četvrtfinalnom susretu s Turskom, riječ je o legendarnoj utakmici koja je odredila sudbinu hrvatskog nogometa u godinama koje su dolazile.
Vatreni su izgubili dobivenu utakmicu, nekoliko sekundi prije kraja Hrvatska, koju je tada s klupe vodio Slaven Bilić, je vodila 1:0 protiv Turske, poveli su Vatreni golom Ivana Klasnića u samoj završnici , kada su na stadionu, uključujući i hrvatskog izbornika. mislili da je sve gotovo, odnosno da Turskoj nema spasa, primili su pogodak iz posljednje akcije na utakmici. Posve je razumljivo da hrvatski nogometaši nisu psihički bili u stanju izdržati izvođenje jedanaesteraca. Jedanaesterce su promašili igrači koji u normalnim okolnostima pogađaju vezanih očiju.
Sedam godina kasnije Rakitiću i njegovoj Barceloni turski sudac pomogao je u nastojanju da se dočepa Lige prvaka, pomoć, svi se slažu, pa čak i jedan dio navijača Barcelone, nije bila mala. Život je takav, kolo sreće se okreće.
Tekst se nastavlja ispod oglasa