Olimpijske igre u staroj Grčkoj, iz koje zapadna civilizacija vuče svoje korijene, imale su veliko značenje. Održavale su se svake četiri godine u čast bogu Zeusu u svetištu Olimpiji na poluotoku Peloponezu.
Antička Grčka
Kako nema pouzdanih izvora o nastanku igara literatura bilježi legende. Jedna od njih kaže da je Herkules, sin Zeusa i Here, u igri s braćom priređivao natjecanja, a pobjedniku na glavu stavljao maslinovu grančicu. No, povod za utemeljenje igara je obilježavanje ubojstva kralja Augija. Herkules je, naime, ubio kralja koji mu je odbio platiti za čišćenje smrdljivih štala.
Druga legenda kaže da je kralj Elide Oinomaos, sin boga rata Aresa, uživao u konjskim trkama sa zapregom i da je protivnike nakon pobjede ubio. Boljemu od sebe obećao je kraljevstvo i svoju kćerku Hipodamiju. Kralj je sve do pojave prosca Pelopa, Tantalova sina, ubio trinaest prosaca (zbog toga se broj trinaest smatra nesretanim). Pelop se, kako legenda kaže, poslužio lukavstvom i kočijašu Mirtilosu obećao pola kraljevstva ako izvadi vijak iz kotača kraljeve kočije. Zahvaljujući toj prijevari, u legendi nazvanoj lukavstvom, Pelop je usmrtio kralja, oženio se Hipodamijom i zasjeo na prijestolje. Kad je Mirtilos došao po obećanu nagradu, Pelop ga je zbog nečasna djela bacio sa stijene u more pa je po njegovu imenu cijelo područje dobilo ime Peloponez. Pelop je u čast kralja Oinomaosa koji je volio natjecanja utemeljio olimpijske igre i postavio stup srama za sve koji nečasnim postupcima u natjecanju žele doći do pobjede.
Starodrevne olimpijske igre trajale su od godine 776. prije Krista do godine 392. U gotovo 1200 godina priređeno je oko 290 olimpijskih igara u društvu u kojem je tjelovježba bila jedan od temelja odgoja i obrazovanja. Olimpija nikad nije postala veće naselje jer je ulaz bio dopušten samo natjecateljima, sucima, umjetnicima i predstavnicima nekih država. Ženama je pristup bio zabranjen jer su natjecatelji bili goli. Za vrijeme olimpijskih igara cvjetala je trgovina, umjetnici su prikazivali ili čitali svoja djela, filozofi su tumačili svoje poglede na život i svijet u njemu, dok su političari sklapali saveze, a trgovci ugovore.
Ostaci Olimpije nakon potresa i razaranja za rimskoga cara Teodozija I., otkriveni arheološkim istraživanjima u 19. stoljeću, potaknuli su organizaciju olimpijskih igara modernog doba. Starodrevna Olimpija postaje privlačnom mnogobrojnim turistima i prijateljima sporta diljem svijeta.
Obnova olimpizma
U drugoj polovici 19. stoljeća Grci su pokušali, ali nisu uspjeli, obnoviti starodrevne igre. Veliki pristaša tjelesnog odgoja, pedagog, povjesničar i diplomat Pierre de Coubertin (1863.-1937.) počinje provoditi tu zamisao.
Francuski barun, rođeni Parižanin, počeo je 1888. pripremati plan za obnovu olimpijskih igara. Nakon što je dobio potporu prijatelja, za putovanja u Engleskoj i Americi, o svojim je idejama prvi put potkraj 1892. izvijestio predstavnike francuskih sportskih klubova u Parizu. Njegov olimpijski san tada je primljen suzdržano, ali se Coubertin nije predavao. Napokon je, u lipnju 1894., u pariškoj Sorbonni održan međunarodni Kongres sportskih djelatnika gdje je, poslije mnogih rasprava i konzultacija osmoga dana zasjedanja, 23. lipnja 1894., jednoglasno odlučeno da se osnuju moderne olimpijske igre. Dogovoreno je da se prva velika predstava povjeri Grčkoj i Ateni godine 1896., a nakon toga igre će se održavati prema starodrevnima svake četiri godine u drugome mjestu i drugoj državi.
Tom povijesnom kongresu bilo je nazočno više od 2000 ljubitelja sporta, među kojima i 79 službenih izaslanika iz desetak zemalja Europe i Amerike, a pismena potpora stigla je i iz Australije. U Izvršni odbor Međunarodnog olimpijskog odbora (MOO) izabrano je 14 uglednika. Prvi je predsjednik bio grčki književnik Demetrius Vikelas (1835. – 1908.), a tajnik barun Pierre de Coubertin. Geslo igara postala je čuvena izreka “Citius, altius, fortius” (Brže, više, snažnije), a mogli su nastupiti samo amateri. Odlukom Osnivačkog kongresa 1894. nije bilo predviđeno sudjelovanje žena. Ipak, već 1900. sportašice nastupaju na II. olimpijskim igrama u Parizu (tenis i golf).
Olimpijski poket u nas
Moderni olimpijski pokret prvi je u nas počeo promicati dr. Franjo Bučar. U kolovozu 1894., samo dva mjeseca nakon osnutka Međunarodnog olimpijskog odbora (MOO), Franjo Bučar je u časopisu “Gimnastika” (br.8) obavijestio hrvatsku sportsku javnost da je “Union des Societes francais de sports athletiques” od 16. do 23. lipnja u Parizu priredio veliki međunarodni sastanak sportaša radi oživljavanja olimpijskih igara.
Na početku 1896. godine F. Bučar u “Gimnastici” među ostalim piše:
“Za olimpijske igre ne zanimaju se mnogo (u europskim zemljama) usprkos živahnoj agitaciji”. Dodaje da im posebice nisu sklona tadašnja gimnastička društva i njihovi savezi. Primjećuju da će u Ateni “nadvladati šport”, što se kosi s njihovim načelima. Belgijanci, Švicarci i Nizozemci najavljuju da zbog toga neće doći u Grčku. Talijanska gimnastička federacija “ne može primiti poziv” jer je potrošila novac, a Norvežanima koji simpatiziraju igre Atena je predaleko. U Austro-Ugarskoj (u čijem je sastavu i Hrvatska) za nastup u Ateni osobito su bili zainteresirani Mađari. U Beču je “ustrojen odbor za sudjelovanje” iako se tome protivio austrijski Sokolski savez. Procjenjivalo se da će sudjelovanje na Igrama biti slabije zato što su iz njih isključeni profesionalci.
Od utemeljenja MOO-a Franjo Bučar zauzimao se za uključivanje Hrvatske u međunarodni olimpijski pokret. Dok je studirao na Kraljevskome središnjem gimnastičkom institutu u Stockholmu (1892.-94.) i na mnogim putovanjima po Europi, upoznao je Šveđanina Viktora Balcka, Čeha Jiřija Gutha-Jarkovskog i Rusa Alekseja Butovskog – članove MOO-a. Budući da su Česi osnovali svoj nacionalni olimpijski pododbor 1896., a bili su u sličnome državno-pravnom položaju u Austro-Ugarskoj Monarhiji kao Hrvati, Franjo Bučar nastojao je iskoristiti njihova iskustva za članstvo Hrvatske u MOO-u. Jiři Guth-Jarkovsky postigao je da Franju Bučara pozovu na sjednicu MOO-a 1897. u Le Havreu. Spriječen osobnim obvezama, nije otputovao na sjednicu i tako je vjerojatno propustio povijesnu priliku da postane članom te najuglednije svjetske sportske organizacije. Međunarodni olimpijski odbor, tada još u razdoblju afirmacije, tražio je potporu što više država. Nakon iznimno uspjelih I. olimpijskih igara u Ateni 1896., II. olimpijske igre u Parizu 1900. i III. u Saint Louisu 1904. bile su loše organizirane, tako da je svijet počeo sumnjati ima li uopće smisla dalje ih održavati.
Slabost olimpijskog pokreta nakon II. i III. olimpijskih igara iskoristili su Grci, koji su se zanosili idejom da olimpijske igre treba uvijek priređivati u njihovoj domovini. U povodu desete obljetnice I. olimpijskih igara, 1906., u Ateni su organizirali tzv. Međuigre ili Jubilarne olimpijske igre. U želji da na njima sudjeluju i hrvatski sportaši, Bučar je Organizacijskom odboru u Ateni poslao preliminarnu prijavu za nastup gimnastičara Hrvatskoga sokola. Zatražio je i novčanu pomoć, što je bilo uobičajeno. Grci su prvi put pozitivno odgovorili, a zatim su, na zahtjev Mađara, poslali Bučara Mađarskom olimpijskom odboru, kojemu su već dodijelili novac za nastup u Ateni. Budući da je Hrvatska u to doba bila u uniji s Mađarskom, Bučar je predložio Mađarskom olimpijskom odboru da Hrvati osnuju svoj olimpijski odbor i da hrvatki sportaši također sudjeluju na Međuigrama u Ateni. Mađari su zahtijevali da se Hrvati pridruže njihovu olimpijskom odboru, u koji bi mogli predložti jednog potpredsjednika, a hrvatski sportaši, ako žele nastupiti u Ateni, moraju izboriti pravo nastupa u izlučnim natjecanjima s Mađarima i pod njihovom zastavom. Hrvati nisu pristali na te uvjete. Na Međuigre u Atenu iz Hrvatske su otputovali nastavnici tjelesnog odgoja Franjo Bučar, Ivan Trstenjak i Josip Prikril. Put je platila Zemaljska vlada Hrvatske, Slavonije i Dalmacije.
Prigodom proslave 35. obljetnice Francuskoga gimnastičkog saveza, 1908., Bučar je boravio u Parizu kao član izaslanstva Hrvatskoga sokolskog saveza. Tom prigodom razgovarao je s Pierreom de Coubertinom o primanju Hrvatske u MOO. Predsjednik MOO-a predložio je da tada najveća hrvatska tjelovježbena udruga, Hrvatski sokolski savez, pošalje molbu za prijam u MOO. Molba je poslana 23. svibnja 1909., ali – unatoč Coubertinovu obećanju – nije uvrštena u dnevni red sjednice MOO-a pa hrvatski sportaši nisu nastupili ni na V. olimpijskim igrama u Stockholmu godine 1912. Franjo Bučar na tim je igrama bio gost švedskog Olimpijskog odbora, a na trošak Zemaljske vlade. Na Igre su otputovali nastavnici tjelesnog odgoja Ferdo Krizmanić, Josip Prikril i Ivan Trstenjak sa zadaćom da prouče ustroj priredbe te goleme međunarodne sportske svečanosti. Tom se prigodom Bučar sastao s Coubertinom, s kojim je ponovno razgovarao o samostalnom sudjelovanju Hrvata na olimpijskim igrama.
Hrvatski sportski savez
U Zagrebu je 5. listopada 1909. utemeljen Hrvatski športski savez u sklopu kojega su osnovane sekcije za devet sportskih grana. U Prvome svjetskom ratu zabranjen je rad Savezu, a osnovan je Odbor za priređivanje sportskih priredbi u korist Crvenoga križa pod predsjedanjem Franje Bučara.
Nakon rata, godine 1918., ponovno je dopušten rad Hrvatskome sportskom savezu. Zaslugom Saveza, u poslijeratnom Zagrebu nastaju brojne skupine poduzetnih i sposobnih sportskih djelatnika, koje su inicirale osnivanje gotovo svih sportskih saveza u novoj državi – Kraljevini Srba, Hrvata i Slovenaca.
Potkraj studenoga 1919. Hrvatski sportski savez pozvao je sportske udruge i Sokolski savez Kraljevine SHS da pošalju po dva izaslanika u nedjelju, 14. prosinca 1919. u tri sata poslijepodne u Gundulićevu ulicu 29 – prizemno. Na toj je sjednici Hrvatski sportski savez preimenovan u Jugoslavenski olimpijski odbor, a Franjo Bučar izabran je za njegova prvog predsjednika. Tu je dužnost Bučar obnašao do 20. siječnja 1927., kada je sjedište JOO-a zbog političkih razloga iz Zagreba premješteno u Beograd. Zbog neaktivnosti, JOO je 1932. ponovno vraćen u Zagreb, a za predsjednika je izabran Stevan Hadži.
Bučar u MOO-u
Godine 1920. Franjo Bučar je primljen u članstvo MOO-a, a te su godine hrvatski sportaši pod jugoslavenskom zastavom prvi put nastupili na VII. olimpijskim igrama u Antwerpenu (Anversu).
U Drugome svjetskom ratu sjednice MOO-a nisu održavane, ali nije zamrznute sve svoje aktivnosti. Predsjednik Siegfrid Edström uređivao je i članovima MOO-a slao tzv. cirkularna pisma s novostima. Tako se u “Lettre circulaire” od 15. kolovoza 1944. navodi i Nezavisna Država Hrvatska kao posebna članica MOO-a i Bučar kao njezin predstavnik.
Sluteći propast NDH, Bučar nije želio da ga kraj rata zatekne kao predstavnika MOO-a u NDH, pa je početkom 1945., dostavljajući svoj pristanak za imenovanje Averyja Brundagea drugim potpredsjednikom MOO-a, ponudio ostavku na članstvo u MOO-u zbog starosti i bolesti.
Nakon rata, predsjednik MOO-a Sigfried Edström predložio je Bučaru da obnovi Olimpijski odbor u socijalističkoj Jugoslaviji. Bučar je radi toga poslao pismo Fiskulturnom odboru Hrvatske, ali je 25, prosinca 1946. umro ne dočekavši odgovor.
Slijedeći politiku SSSR-a, jugoslavensko vodstvo nije željelo pristupiti međunarodnom olimpijskom pokretu, ali se njegovo stajalište nakon Rezolucije Informbiroa godine 1948. naglo mijenja pa se obnavlja rad JOO-a, a sportaši nastupaju na XIV. olimpijskim igrama u Londonu.
Tekst se nastavlja ispod oglasa