Bivši hrvatski rukometni izbornik Slavko Goluža govorio je za Sportnet.
Slavko, koliko pratite hrvatsku rukometnu scenu? I mi još čekamo odluku o nastavku ili prekidu sezone.
“Pratim sve, naravno. Kada god mogu, pogledam susrete Paket 24 Premijer lige. I jako mi je drago da vidim neke kvalitetne pomake u njoj. Gorica je al pari Dubravi koja je praktički bila neprikosnovena posljednjih sezona u prvom dijelu sezone, dok se ne bi priključili PPD Zagreb i Nexe. Veseli me dizanje Zameta, kojem je za dlaku izmaklo doigravanje za prvaka. Ugodno je iznenađenje Spačva Vinkovci, koja ne dopušta da rukomet nestane u Slavoniji. Ima tu vrlo zanimljivih mladih, talentiranih igrača. Uostalom mi i nemamo drugog rješenja, nego razvijati tu ligu i kroz nju tražiti nove potencijale za reprezentaciju.”
Kako gledate na reprezentaciju? Vidite li se jednog dana ponovno na njezinoj klupi?
“Najprije da kažem, da reprezentacija u ovom trenutku ima izbornika. Gospodin Lino Červar je bezbroj puta pokazao da je naš najbolji trener. I logično mi je da on, nakon razgovora sa Savezom nastavi voditi ekipu do Olimpijskih igara u Tokiju, neovisno o tome što su one pomaknute za godinu dana. Koga će HRS odabrati nakon toga, ja ne znam. Ali s obzirom na tri medalje u pet godina, koliko sam vodio reprezentaciju, imam pravo na nadu. Mi smo u to vrijeme igrali odličan rukomet, mislim da to nitko ne može osporiti. Naravno da bih volio još jedanput voditi reprezentaciju. Pogotovo sada nakon novih godina trenerskog iskustva u klubu. Ali nije na meni da se namećem. HRS dobro zna što i koliko ja mogu ponuditi.”
I za kraj Slavko, ovih dana smo se putem televizije mogli podsjetiti nekih od najslavnijih dana PPD Zagreba ili reprezentacije. Jeste li nešto gledali od toga, kako vam se sada to čini s odmakom od 20-tak godina?
“Naravno da sam gledao. A što drugo mogu raditi u izolaciji? I moram reći da sam jako sretan i ponosan na te dane. Prepun sam emocija. Igrali smo odličan rukomet i zbilja dominirali. Izgledali smo u nekim utakmicama kao naša reprezentacija na nedavnom Europskom prvenstvu. Gubili smo, ali se nismo predavali nikada. Dizali smo se iz minusa i okretali sve na svoju stranu. Ta crta borbenosti, zajedništva, energije bila je i ostala naše trajno obilježje. Na to sam posebno ponosan. S druge strane, mobitel mi je gotovo blokiran porukama i čestitkama. A to je lijepo. Ljudi i dan danas žive s tim utakmicama. Veće priznanje nismo mogli dobiti.”