Damir Mikec, rođeni Splićanin i srpski olimpijac u streljaštvu, osigurao je novu olimpijsku medalju u mješovitim parovima u disciplini zračni pištolj na deset metara. Partnerica mu je Zorana Arunović. Inače, Mikec je rođen 1984. godine u Splitu, otac mu je bio slovenskog porijekla i vojno lice JNA, a obitelj mu je devedesetih protjerana pa se preselila najprije u Herceg Novi, a zatim u Beograd.
“Jednostavno se dogodilo, tada je Zvezda osvojila sve što se može osvojiti. Odmah sam osjećao ljubav prema Zvezdi. Rođen sam 1984. godine u Splitu i, naravno, tamo je Hajduk glavni, svi za njega navijaju, osim mene. Kod kuće sam navijao za Zvezdu, a na ulici sam morao govoriti da navijam za Hajduk. Poslije Splita smo otišli u Herceg Novi, zna se da je to grad s puno navijača Zvezde, a zatim u Beograd”, objasnio je Mikec.
“Kad je počeo rat, morali smo otići. Zadnjim grčkim brodom otišli smo iz Splita za Herceg Novi koji nam je pružio puno toga. Ja sam praktički cijelo svoje djetinjstvo, do 15. godine, bio na moru. Iz Splita se sjećam rata, aviona koji nadlijeću grad i brodova koji su s mora pucali na grad, čulo se bum-bum-bum.
Kao klinac sam volio skateboard. Imali smo u Splitu jedne stepenice po kojima smo se spuštali. Sjećam se padova i roditelja koji su se tome protivili. Živcirali smo jednog susjeda koji nas je polijevao vodom iz lavora, bili smo skroz mokri. Bilo je to lijepo djetinjstvo”, rekao je.
U Split se prvi put vratio 2003. godine što je, kaže, bilo jako emotivno iskustvo.
“Svega sam se sjećao iako sam otišao kad sam završio prvi razred. Bio sam kod jednog prijatelja i iz centra grada sam otišao do mojeg Mertojaka. Sjetio sam se školskih dana, čak i nekih scena iz vrtića poput slikanja s Djedom Mrazom. Imao sam jako veliku želju da se vratim. Otišao sam do moje osnovne škole, bili su praznici.
Na ulaznim vratima bio je popis prvašića i sjetio sam se svojih prvih koraka, kako nas raspoređuju u vrstu kad smo ulazili u školu. Pogledao sam nazad u moju zgradu i krenule su suze… Sjeo sam na klupu i plakao kao kiša. Tu sam se ispraznio, bilo je jako emotivno, baš kao kad mi je majka preminula. Sve mi se skupilo. Ipak je to bio dio našeg života i tamo više nemamo nikoga”, rekao je Mikec.