Iako više nema trenerski angažman, najtrofejniji hrvatski trener Ante Kostelić ne miruje. U svojem domu na sljemenskim obroncima obrađuje statističke podatke iz Svjetskog kupa kojim su njegovi Janica i Ivica dominirali desetak godina.
Teško je pobrojati sve uspjehe, ali evo onih najvažnijih – pod vodstvom Ante Kostelića, Janica i Ivica osvojili su deset olimpijskih odličja, na svjetskim prvenstvima Janica je osvojila pet zlata, Ivica je skupio komplet medalja, piše HRT.
No, Anti Kosteliću najvrednija su ostvarenja u Svjetskom kupu. Janica je skupila deset globusa, od toga tri velika za ukupne pobjede. Ivica je pridodao jedan veliki i pet malih, dva slalomska i tri u kombinaciji.
Ante Kostelić nerado govori o sebi, svjestan je da bolje od njega to čine njegovi rezultati. Iz njegovih riječi izviru mudrost i iskustvo. Sljedeća sezona bit će mu prva bez pravog trenerskog angažmana.
Iako to formalno nije, kuća Kostelićevih je muzej. Njezin kustos Ante Kostelić uz svaki eksponat spreman je ispričati priču koja slušatelja čini ponosnim što je dobio priliku nešto doznati o ponajvećim uspjesima hrvatskog sporta iz prve ruke.
U nekoliko prostorija miješaju se skijaška oprema, foto uspomene iz rokerske mladosti, portreti pobjednika koje su radili i akademski slikari i zadivljeni anonimci. Sve je tu prožeto okusom pobjede, uspjeha i borbe.
Jeste li zadovoljni onim što ste napravili?
– Jesam li zadovoljan ili nisam? Zadovoljan sam. Mogao sam napraviti možda i malo više ili malo manje. Ali ja sam to radio da budem zadovoljan samo onda kad sam to radio. Danas me to toliko ne zanima jesam li zadovoljan ili nisam. To vam je slično kao i s pobjedama. Ja sam čovjek koji jako voli pobjede, ali samo onaj trenutak….
A trenutaka je bilo bezbroj. Posebno mjesto imaju pobjede u Kitzbühelu i Wengenu. Na Kosteliće ondje gledaju gotovo kao na polubožanstva. Sve je to plod upornosti i konstantnog treniranja.
– Nikad nismo izgubili iz vida ono čemu stremimo, niti smo se opuštali bilo kada. Ni kad smo pobjeđivali, niti kad smo bili dolje. Uvijek smo tjerali prema naprijed. Pobjede su bile potvrda i zadovoljstvo, ali jedina konstanta je bila rad,rad i rad, kaže Ivica Kostelić.
Ante Kostelić je borac. A borci se nikada ne prestaju boriti. Izazovi i protivnici se mijenjaju, a nužnost dokazivanja ne prestaje.
Bio je sjajan rukometaš, sa Zagrebom je osvojio prvenstvo Jugoslavije. Bio je vrhunski rukometni trener, s rukometašicama Osijeka osvajao je naslove. Nakon toga prebacio se na skijanje, s Janicom i Ivicom napravio čuda, posljednjih godina vodio je braću Kolega, a ovo mu je prva godina da nije u trenerskom angažmanu.
Ogorčen je degradacijom.
– U društvu koje ne može valorizirati ono što si radio, ili ne može slijediti i dati o tome određeno mišljenje i ocjenu, u takvom društvu je čovjek kao ja, ili netko drugi, izgubljen. Kako ja mogu biti zadovoljan, kad oni koji ocjenjuju nisu zadovoljni? Onaj tko je mene degradirao iz vrhunskog trenera u nekakvog drugog, znači da nije zadovoljan sa mnom. Zar tebi nije neugodno da čuješ da ću ja npr. imati penziju od dvije i pol tisuće kuna?, ogorčen je Kostelić.
– Sa sigurnošču mogu tvrditi da je bolji trener danas nego što je bio prije 20 godina. Kako je stario polako se mijenjao i odnos prema treningu. Bio je i ispred svog vremena i iza svog vremena, a njegov pristup treningu će uvijek biti aktualan, rekao je Ivica.
Mirovanja nema. Sređivanjem statistika Svjetskoga kupa, Ante Kostelić sređuje i svoje uspjehe. Sve nastoji precizno obraditi jer na taj način ponovno proživljava veličinu dostignuća koja je ostvario sa svojom djecom.
Tekst se nastavlja ispod oglasa