Nakon ludog finala i dodjele medalja finalistkinja ženskog teniskog olimpijskog turnira Donna Vekić popričala je s Brunom Kovačevićem.
Donna je pet dana zaredom igrala vrhunski.
– Iznimno sam ponosna na cijeli tjedan, kakvu sam igru pokazala na podlozi koja mi najmanje odgovara. Poslije Wimbledona dvoumila sam se da li uopće ići u Pariz, imala sam toliko ozljeda, još sam se i razbolila, bilo je stvarno upitno hoću li doći. Onda nam je let bio otkazan, počela sam kašljati i na treningu nisam mogla spojiti dva udarca. Rekla sam treneru “Što mi uopće radimo ovdje, nema šanse da osvojim medalju, pogotovo ne u singlu”. Mislila sam da samo igram miks parove, a njih na kraju nisam ni odigrala, a osvojila sam srebro u singlu, stvarno nevjerojatan tjedan.
Kakav je bio plan za Kineskinju?
– Plan je bio da joj dubokim udarcima kroz sredinu probam oduzeti vrijeme. Igrala je stvarno nevjerojatno taj forhend spin, stvarno mi je visoko dolazio, a odlično je i servirala. Uz sve to imala sam šanse. Počela je jako dobro oba seta, ja sam bila nervozna, no brzo sam ušla u meč, nažalost malo prekasno za taj set. Na sve je imala odgovor, a i malo sreće, pogodila je valjda 15 crta.
Iza Donne su dva najbolja mjeseca karijere, polufinale Wimbledona i finale OI-ja.
– Defintivno dva najbolja mjeseca moje karijere, no to je samo motivacija za dalje. Idem odmah za Ameriku, kreće američka pa azijska turneja. Veselim se odmoru na kraju godine, ali ima još posla do toga.
Koliko joj treba truda da uđe u Top 10?
– Renking mi trenutno nije prioritet, cilj mi je odigrati što bolje na Grand Slam turnirima. Wimbledon mi je samo dao motivaciju za dalje, vidjela sam da mogu i da imam šanse. Renking će doći sam s rezultatima.
Svi govore o tvojoj mentalnoj snazi, kako bi objasnila taj napredak?
– Mislim da to dolazi s godinama, nema više 18, nisam toliko starija, ali imam 28, to dolazi s iskustvom. Sad sam nekako stabilna, imam neki kontinuitet. Bilo je trenutaka kad sam mislila da ne želim igrati tenis, sve sam dala tenisu, a rezultati nisu bili onakvi kakve sam očekivala, a oduvijek sam imala velika očekivanja od sebe. Sav rad se vraća malo pomalo i nadam se da nećemo tu stati.
Kad se sjetiš male Donne, kakve ti se vraćaju misli?
– Stvarno bez obitelji i podrške njihove ne bih bila tu gdje sam sad i oni znaju da sam im beskrajno zahvalna na tome, i ne samo obitelji, nego svim trenerima, fizioterapeutima, liječnicima, ova medalja je jednako njihova, koliko i moja.
Je li vrijeme da te češće gledamo u završnicama Grand Slamova?
– Iskreno se nadam. Nikad ne znaš što život nosi, ali osjećam se dobro, igram odličan tenis, nadam se da ću tako nastaviti o onda još jače sljedeće godine, zaključila je Donna.
Tekst se nastavlja ispod oglasa