Hrvatski se narod s ponosom, ali i sa sjetom danas 18. studenog sjeća grada heroja Vukovara, iako je grad pao u ruke agresora, četnika i JNA, nikad nije pokoren, vida rane i nastavlja živjeti dalje. Nažalost, sport u Vukovar nije baš na visokim granama u borbu za golu egzistenciju o sportu se malo ili ništa govori.
Portal Goal.com razgovarao je s nekoliko istaknutih nogometaša porijeklom iz Vukovara jedan od njih je i Damir Kreilach, vezni igrač njemačkog drugoligaša Union Berlina, koji je za mnoge jedan od najboljih nogometaša u povijesti Vukovara. U Vukovaru danas ne djeluje niti jedan prvoligaški klub tek je kratko u sezoni 1999./2000. NK Vukovar ’91 igrao u prvoj Hrvatskoj nogometnoj ligi, nakon čega nogomet u herojskom gradu na Dunavu životari, uostalom kao i Vukovar sam u koji političari dođu jednom godišnje ili najviše dva puta ako su neki izbori u pitanju, obećaju i odu raditi koaliciju s Miloradom Pupovcem.
“U prvom planu danas svima mora biti ta 25. obljetnica Vukovara. Baš svatko, ma svaki Hrvat na to mora biti jako ponosan. Vukovar je naš nepokoreni grad, naravno da je u svima nama velika žal za onime što se u tom gradu sve dogodilo. No, svi moramo biti ponosni, Vukovar se digao na noge, lijep je osjećaj što toliko ljudi svake godine dolazi u naš grad. Odaje takvo dostojanstvo i emociju prema gradu koji je toliko toga dao za Hrvatsku“,rekao je za portal Goal.com Damir Kreilach, koji kratko živio u Vukovaru, tek do svoje druge godine, nakon čega je njegova obitelj morala pobjeći u Vrpolje kod Đakova, nakon toga i u Rijeku.
“Sjećam se jako malo tih teških trenutaka, ma možda je to dobro. I bolje da se ne sjećam tih nekih jako ružnih trenutaka. No, jako sam ponosan što sam Vukovarac, što je to moj grad. Na to ću uvijek biti ponosan”, poručio je Kreilach, koji i danas ima rodbine u Vukovaru, naime, u herojskom gradu na obalama Dunava živu mu tetka te djed i baka u s mamine strane.
“Volim doći u Vukovar, u Vukovaru sam bio i ovoga ljeta s roditeljima i suprugom. Ma rado odem u Vukovar kada mi god to nogometne obveze dopuste. Uvijek se lijepo vratiti u rodni grad, vidjeti kako Vukovar cvjeta i raste, kako moj grad ponosno staje na noge.”
Kreilach je rekako kako mu je velika želja doći na obljetnicu u Vukovar, međutim, obveze ga zasad u tome sprečavaju. “No, budite sigurni da ću, kada jednom završim karijeru, sigurno biti tamo. Želim biti dio tog spektakla, dio tog velikog ponosa. Pa uz sto tisuća ljudi odati počast žrtvama koji su dali svoje živote za Vukovar i Hrvatsku” završio je Damir Kreilach.
Priča Ante Miše
Pomoćni trener Vatrenih, uz Josipa Šimunića najbliži suradnik izbornika Ante Čačića, Ante Miše, također je rođeni Vukovarac.
“Ja sam se rodio u Vukovaru, meni su se pokojni otac i majka tamo upoznali. U Vukovaru sam živio od 1967. sve do 1984. godine kada sam otišao u Hajduk. Meni je matični klub Borovo. Tamo sam napravio prve nogometne korake, tamo prvi put počeo naganjati loptu”, kazao je za Goal Miše, koji tvrdi da se u mladim danima intenzivno družio s još jednim rođenim Vukovarcem – Sinišom Mihajlovićem, inače bivšim reprezentativcem Srbije i bivšim izbornikom Srbije koji je podržavao velikosrpsku agresiju na Hrvatsku
“On je dvije godine mlađi od mene, ali smo išli u istu osnovnu školu. Za koju smo se zajedno najecali baš u svim sportovima. Ma mi smo zajedno nastupali u pionirskim danima za Borovo, a onda sam ja kao stariji počeo igrati za juniore. Dapače, već sam sa 15,5 godina počeo nastupati za prvu momčad.”
Miše je nastavio svoju priču svom poznanstvu i prijateljstvu u djetinjstvu s Mihajlovićem, ali i o kasnijem prekidu prijateljstva:
“Mi smo doista kao djeca živjeli u istoj ulici. Ma znam što se pisalo, mi smo se vidjeli i sedam dana nakon tog finala Kupa. Crvena zvezda je u međuvremenu postala europski prvak, a mi smo s Hajdukom nakon toga gostovali kod njih na Marakani. Tamo smo se normalno pozdravili, ipak smo se znali cijeli život. No, nakon toga dana nikad se više nismo niti vidjeli niti čuli.”
Inače, Miše Vukovar posjećuje kad god stigne, no, ne stigne često: “Moj brat ipak puno češće odlazi u Vukovar. Evo, on je i sada otišao na godišnjicu pada Vukovara. On je bio u ratu, tamo je ranjen, teško mi se i prisjećati tih dana. Ali, te stvari nikada ne možete zaboraviti. Opet, tamo su mi pokopani roditelji, ne mogu ne doći u Vukovar. Moj brat je ranjen 15. rujna 1991. godine, bio je u komi, a onda je s drugim ranjenicima stigao u Zagreb. Gdje je čak četiri mjeseca proveo na Rebru. Bili smo u kontaktu svakodnevno, nije lako pričati o tim vremenima. Sjećam se, brat mi je pričao kako ih stalno bombardiraju, a vi mu ne možete nikako pomoći. Nisam mogao na ratište, ja sam bio u 4. brigadi, u Splitu sam kao sportaš svaku treću večer čuvao stražu na stadionu”, izjavio je pomoćni trener Vatrenih, koji je ostao bez brojnih prijatelja iz djetinjstva: “Puno mojih prijatelja iz razreda je poginulo u Vukovaru, pa i moj bivši suigrač Nikola Živković. To su bila dva brata, obojica su poginula. A išli su u školu sa mnom, trenirali sa mnom, družili smo se kao djeca. Ima stvarno puno poveznica, sa mnom je u razred išao i rođak Blage Zadre koji je također poginuo u Vukovaru. Nije se ugodno sjetiti tih trenutaka. Ma ja sam do 17. godine imao djetinjstvo koje svako dijete može samo poželjeti, no onda je došao taj rat…” Hm, “taj rat”, ili veliksrpska agresija?
Inače, rodna kuća Ante Miše spaljena je do temelja, no, kasnije je obnovljena iako u njoj nitko ne živi. “Jedan od naših tadašnjih susjeda je u vrijeme rata granatirao našu rodnu kuću, to su bila takva vremena“, zaključio je Miše.
