Foto: fah

Kontroverzni splitski novinar, književnik, Ante Tomić, nažalost nije uspio izdržati, napravio je upravo ono što se očekivalo od njega i na što su građani ove zemlje već duže vrijeme uvjetno rečeno osuđeni jer su također uvjetno rečeno osuđeni na njegovu mržnju, blago rečeno netoleranciju prema neistomišljenicma.

Ante vjeruje, samo u što?

Ovog puta Ante ne razumije, iskreno govoreći i ne želi razumjeti, što znači 3. mjesto na Olimpijskim igrama i što znači kad se netko odrekne višegodišnjeg truda, prolivenog znoja, kako bi se svega toga odrekao kako bi poklonio sve to, i puno više, za i u ono što vjeruje. Tomić, nažalost, ni u što ne vjeruje, osim možda honorare od HAVC-a, i to, je, naravno, njegovo pravo, i to je ono u što vjeruju gotovo uvijek.

Ponekad se zbog svojih ispada, pomiješanih mržnjom i netolerancijom, pa i neistinama, ispričavao, kao u slučaju Marka Perkovića Thompsona kada se na sudu ispričao, ponekad niste mogli od njega dobiti ispriku, niste čak ni pristojnu riječ mogli dobiti u onoj mjeri u kojoj bi to bio civilizacijski doseg, ili u onoj mjeri u kojoj je Ante dobivao od HAVC-a Hrvoje Hribara, a svi oni što izravno, što neizravno iz džepova hrvatskih građana. Malo ste toga od Ante Tomića mogli dobiti, zbog čega  se barem niste morali umarati traženjem, ali je zato on jako puno tražio od drugih, nažalost i dobivao, pa i od građana.

Mogli bismo, naposljetku, parafrazirati retoričko pitanje koje postavlja Ante Tomiić u svojoj kolumni kada pita “Što će Bogu olimpijska bronca u skoku u vis? Da je htio, mogao je valjda uzeti zlato.” Primjerice, što će Hribaru, Tomiću, HAVC-u, i ne samo njima, novac iz državne blagajne, da su građani htjeli odnijeli bi svoj novac u Tomićev najdraži kafić u Splitu? Zar ne?

Ministar Hasanbegović ima još dosta posla

Naravno, ovakva oštra komunikacija s Tomićem ne bi imala smisla, on se hrani sukobima, od sukoba živi te samo ponekad od novaca koji “kapne” sa strane, iz HAVC-a već spomenutog Hrvoje Hribara.

Primijetili ste da smo u više navrata, možda malo i previše, spomenuli HAVC? Naravno, tek kako bismo naglasili koliko još ministar kulture dr. Zlatko Hasanbegović ima posla, pod uvjetom da o kadrovskoj križaljci ne bude odlučivao profesor Milorad Pupovac.

Naime, u kolumni, članku, kako god takvu vrstu neukusnog kvazi novinarstva nazvali, a možemo ga nazvati svakako, osim satirom, Tomić je zapravo izvrgnuo ruglu brončanu medalju hrvatske sportske heroine Blanke Vlašić, koja je unatoč teškim bolovima osvojila odličje na Olimpijskim igrama u Riju.  I to je bit svega i razlog svih napada.

Drugim riječima, Blanka je u ovom trenutku treća u svojoj sportskoj disciplini na svijetu. Ante Tomić nije treći čak ni u “regiji”, za koju su inače i napisani “satirični” komentari poput ovog kojim se zapravo u celofan satire nastoji sakriti mržnja i netrpeljivost, ne po prvi puta. Blanka će, dakako, preživjeti i to, ni prvi, ni, zadnji puta.

Ante da je Bog htio…

Što će Bogu olimpijska bronca u skoku u vis? Da je htio, mogao je valjda uzeti zlato”, naslov je Tomićeve “kolumne” u Slobodnoj Dalmaciji. Retoričko pitanje koje je postavio Ante Tomić zapravo pokazuje dva do tri aspekta Tomićeve inferiornosti, blaže rečeno, Tomićevog nedostatka zdravorazumskog refleska.

Naime, što ako Gospodin nije želio medalju osvojenu s pola snage, s manje znoja, s manje bolova, što ako je On zaključio da mu je draži poklon onaj koji se od srca daje i koji se posljednjim atomima snage osvaja, što ako je Bog Bog koji je i prije Blankinog rođenja znao da će ona osvojiti tu broncu? Što ako je znao da će ona broncu darovati ne Njemu nego svima onima koji su u ovom nesebičnom svijetu zaboravili na moć ljubavi, solidarnosti, moć darivanja? Što ako je Bogu milije da je čovjek u pravom smislu to a ne tvornica zlata? Što naposljetku ako je Bog još jednom želio pokazati koliko voli čovjeka, kao što se oduvijek znalo da ga voli?  Što ako je Bog pravi Bog koji je znao koliko je lakše pobijediti nespremnu, ozlijeđenu Blanku, nego kad je ona potpuno spremna? I na kraju ono najvažnije, što ako je Bog čovjeku dao ono što će čak i Ante Tomić teško shvatiti – slobodnu volju?

Ljubomora…

Nažalost, Ante Tomić ljubomoran je na Splićanku Blanku Vlašić, ne samo zato što je ona iz Splita, a on ipak u pravom smislu nije, iako je to posve nevažno, nije Ante ljubomoran samo zato što je za Blanku čulo pola svijeta, a za njega tek nekoliko tisuća ljudi od Morave do Sutjeske, nego dobrim dijelom, kako smo već i dali naslutiti, zato što je Blanka treća na svijetu u svojoj disciplini, a on, iako nesumnjivo talentiran, što su više puta potvrdili u Hribarovom HAVC-u, nije treći čak ni na sajmu knjiga u Mrčajevcima. Kad Ante pokazuje ljubomoru on zbog toga ne ruši Blankinu sreću, njena sreća, nažalost, očito je njegova velika nesreća.

Joško Vlašić reagirao kako je trebalo reagirati

Otac Blanke Vlašić, Joško, reagirao je na kolumnu Ante Tomića objavljen u Slobodnoj Dalmaciji, a njegov odgovor na “kolumnu” pod naslovom “Ante Tomić: Što će Bogu olimpijska bronca u skoku u vis? Da je htio, mogao je valjda uzeti zlato”, prenosimo u cijelosti iz Slobodne Dalmacije:

“Vidim g. Tomić, pokušavate pojednostaviti Blankin odnos s Bogom i raskrinkati ga pred ljudima. Vaša tvrdnja da Ga ona moli za svoj rezultat ili da ostale natjecateljice budu neuspješne ne odgovara istini.

Pokušavate uvjeriti javnost da je moja kćerka tako površna? Zašto je vaša želja ovaj put nadvladala vašu intuiciju?

Razvijanje daljnje teze u vašem tekstu je, iako apsolutno prihvatljivo, zbog kako rekoh krive hipoteze naprosto beskorisno.

Talenti su nam dani, bez naše zasluge, ja ću kazati od Boga, a vi kako hoćete… Što ćemo dalje s njima ovisi o svakom od nas. Svi naši trudi i okolnosti dovode nas do nekakvog rezultata koje najčešće mjerimo po ljudskim standardima.

Zašto neuspjeh po našim standardima ne bi bio blagoslov? Zašto nas to ne bi doveo u situaciju da budemo bolji; prema sebi, drugima…

Ne opredjeljuje nas zemaljski cilj koji dosežemo, već put koji prolazimo. Mada on nije pod svjetlima reflektora, ne znači da je manje važan, dapače.

Svega je ovoga moja kćerka svjesna. Boreći se iz dana u dan da bude bolji čovjek, ma što god to značilo u centimetrima.

Nedavno je napisala: Stres koji se nakupljao mjesecima, a usudila bih se reći i godinama, počevši od 2011. i prvih simptoma ozljede na lijevoj peti, ipak ne nestaje jednom odlukom, niti u jednom danu. Svakodnevno sam ga poklanjala Bogu, kao i sve sumnje i strahove.

Ništa drugo vrijedno darivanja nisam imala. A On, znam, najviše voli kad je prvi kojem se obraćam. Nije me pitao koliko je drugima teže nego meni, On se brine za svaku ovčicu, jer svatko od nas ima svoje poslanje u Njegovom mozaiku.

Mi svojim ograničenim pogledom ne možemo dokučiti Božju logiku, ali ona postoji neovisno o našem shvaćanju. Tako sam i ja pronašla svoje mjesto uz Jedinog koji do kraja razumije. I baš kao ja, tako i svi imamo pravo prići Mu sa svim što nas muči i tišti.

Neće nas taj potez osiromašiti za druge, već učiniti boljim ljudima. Zašto bi to ikome bio trn u oku?

Izvor: narod.hr