Zdravko Mamić nakon presude u Hrvatskoj nalazi se u Međugorju.
“Nisam imao izbora. Mogao sam ostati u pritvoru ili pokušati sa slobode dokazati nevinost. Žalba je spremna, ali sam svjestan da je preda mnom dug proces koji može potrajati od šest mjeseci do pet godina. Ako pred hrvatskim institucijama ne dokažem nevinost, milijardu posto ću to dokazati na Europskom sudu za ljudska prava u Strasbourgu”, rekao je Mamić za srpske medije.
Zašto baš Međugorje?
“Mislim da me vodila ‘božja ruka’. Kao vjernik ne mogu drugačije objasniti da sam došao u ovako malo mjesto. Tu sam bliže Bogu, ovdje je sve Božje… Crkva mi je na 50 metara od hotela u kojem sam smješten, blizu sam i mjesta gdje se ukazala Gospa. Oko mene su vjerski objekti, hodočasnici, okružen sam fratrima, svećenicima, laicima. Dobar dio dana provodim u molitvama, a u tom obraćanju Bogu molim se i za svoje neprijatelje. U Međugorju sam pronašao neviđenu snagu jer kad bih spustio sve to što mi se dešava na razumijevanje ljudskog mozga, skrenuo bih s pameti. Vi biste sada razgovarali sa lešom”, smatra on.
“Iz predostrožnosti sada imam ljude koji brinu o mojoj sigurnosti. To je zaštitarska agencija koja je specijalizirana za čuvanje osoba. Neki od njih su došli sa mnom iz Zagreba, a neki su odavde, lokalni momci. Imaju dozvole za nošenje oružja, smiju upotrijebiti silu ako zatreba”, rekao je Mamić za Alo!
Zatim je rekao što misli o prijetjama.
“Na žalost, tako je… Što ja tu mogu promijeniti? Od kukanja nema ništa. Moram ići naprijed, moram biti pozitivan. Sto puta mi je glava bila u torbi. Prijetili su mi često nezadovoljni navijači, ali su mi prije godinu dana pucali u nogu, iz nogometnih razloga. Znam tko je bio naručitelj, znam sve – tko je naručio i tko je bio izvršitelj. Ali, nitko ne mora strahovati. Nisam osvetnik i niti jednog trenutka me nije uhvatio bijes zbog čega bih učinio suprotnoj strani nešto nažao”, kaže.
“Nisam član niti jedne stranke, ali sam simpatizirao HDZ. Naravno da sam bio jak, i kao simpatizer i kao donator. To su ovi s ljevice, iz SDP-a, znali. Drugi moj problem je frustracija polovice Hrvata, onih dva milijuna ljudi koji su okupljeni kao navijači splitskog Hajduka. Od navijača do premijera države, ministara, ljudi iz Sabora… Oni su dugo na koljenima i za to su optužili mene i Dinamo koji je 13 godina ozbiljan klub, barem u Istočnoj Europi. S Dinamom sam otišao na europsko tržište i na Maksimir donio 500 milijuna eura od transfera i igranja na međunarodnoj sceni. Za to vrijeme u Hajduku nisu tražili rješenje u vlastitim redovima već su vjerovali da im je neko drugi problem. Naravno, kako sam ja bio čelni čovjek Dinama i Hrvatskog nogometno saveza, oni su željeli srušiti i Dinamo i NSH, pa da preuzmu kontrolu nad te dvije institucije. Zbog takvih ljudi sam morao napustiti Dinamo, svoju kuću, svoju vjeru, svoju ljubav…”; ističe.
Tekst se nastavlja ispod oglasa