Tragom vijesti da se Hrvatska neće kandidirati za organizatora nekih od utakmica Europskog prvenstva 2020. godine, jer Vlada Republike Hrvatske ne može jamčiti pomoć Hrvatskom nogometnom savezu, valja istaći da bi i u slučaju ozbiljne kandidature Hrvatska zacijelo ostala bez prvenstva.
Koliko god pretencizno zvučala ta tvrdnja, Uefini zahtjevi koji su postavljeni za organizaciju dijela prvenstva toliko su skupi i precizni da se Hrvatska u ovome trenutku krize s time uopće ne može suočiti. Štoviše, kada bi i dobila organizaciju jednog dijela europske nogometne smotre teško se ne prisjetiti u Hrvatskoj organizacije svjetskog rukometnog prvenstva. Zaostavština tog skupog natjecanja jesu brojne goleme dvorane od koje su neke završile u potpunom stečaju, dočim su sve ostale na rubu ili. Ispod ruba dohodovnosti i pale su na teret društvene zajednice. Gubici se ne daju ni zbrojiti…
Uefa je zamislila organizaciju Europskog nogometnog prvenstva 2020. godine u čak 13 različitih gradova i zemalja širom Starog kontinenta. S time da bi ih 12 ugostilo po tri utakmice u skupini i jednu utakmicu u završnoj fazi, a onaj zadnji, 13. objekt bio bi domaćin polufinala i finala.
Nadalje, Uefa inzistira na minimalnom kapacitetu posve uređenih stadiona od 50 tisuća sjedećih mjesta s kompletnom gradskom, hotelskom i inom infrastrukturom. Jedino u čemu bi Uefa možda odstupila jest to da bi dva stadiona od ovih 13 mogli imati kapacitet manji od 50 tisuća, no nikako ispod 30 tisuća stajaćih mjesta.
Hrvatskom nogometnom savezu koji je najprije iskazivao želju za sudjelovanjem u organizaciji ove priredbe kao kruh nasušni su trebale garancije Vlade. K tome, HNS je inzistirao da se u natječaj Uefe ide samo s kandidaturom Zagreba, no kako je i Split izrazio želju tu su se stvari zakomplicirale. Iako je hrvatska Vlada deklarativno bila na strani Splita bila je to samo neozbiljnost i nespretnost vladajuće garniture, jer nitko nije ni pomislio na garancije. Koje su za Uefu – imperativ.
Činjenica jest da je poljudski stadion u Splitu ipak u kud i kamo boljem stanju nego maksimirski u Zagrebu, no silno daleko od Uefinih kriterija. Savez je zapeo za Zagreb, Vlada za Split, no čini se da su svi u svojim željama bili s “figom u džepu”.
Siromašna kakva jest, u jecajima krize, velike nezaposlenosti i komplicirane političke situacije oko isticanja kandidatura hrvatskih gradova jedino što se moglo očekivati jest – odustajanje od kandidature.
Ruku na srce, dobijanje kandidature bila bi idealna prigoda da se u Hrvatskoj konačno otkloni pitanje nacionalnog stadiona, bio on u Zagrebu ili Splitu, posve svejedno. No, u zemlji gdje je problem postao izgraditi parking ili vrtić pitanje stadiona puku izgleda bespotrebno, čak i pretenciozno.
Stoga, naposljetku valja biti zadovoljan što se neće u skupi trošak. S druge strane, spoznaja da Hrvatska polako ali sigurno postaje europska provincija u organizaciji sportskih priredbi – boli.