Bivšem hrvatskom nogometnom reprezentativcu ponovno je, ovog puta nakon devet i pol godina, otkazao transplantirani bubreg, koji mu je donirao otac Ivan 2007. godine. Nakon što je ova tužna vijest prostrujila njemačkim i hrvatskim medijima krenula su medijska nagađanja, traže se razlozi zašto je tome tako, iako realno pravila nema. Ili možda ipak ima?
Tužna vijest iz Njemačke: Ivanu Klasniću otkazuje transplantirani bubreg!
Bitka života – oglasio se Ivan Klasnić: Bratu je gore nego meni jer mi…
Pravilo je da pravila nema
Naime, “ugledni neforolog” za Večernji list pokušao je objasniti razloge zašto je došlo do otkazivanja bubrega, koji prema nekim iskustvima traju duže ako se radi živom donoru. Konkretno, naravno, govorimo o bubregu koji je Ivan dobio od svog oca, dakle, nije riječ o kadeveričnom bubregu i transplantaciji sa stradale osobe. Svakako da bi podudarnost trebala biti veća unutar obitelji, međutim, pravilo je da nema pravila, jer u konačnici ni to ne mora presuditi.
Večernji list piše da je “pravilo u praksi da donirani bubreg sa žive osobe traje 14-15 godina”, Klasniću je bubreg radio devet i nešto godina, trenutno je ponovno na dijalizi, što je izuzetno agresivna metoda koja ne liječi nikoga već pacijenta održava na životu, bez obzira radi li se o hemodijalizi ili peritonalnoj dijalizi. Ova potonja se radi kod kuće, higijenski uvjeti moraju biti gotovo savršeni, i može na koncu dovesti do peritonitisa, odnosno upale potrbušnice. Ne treba posebno naglašavati koliko je to opasno. S druge strane hemodijaliza ne samo da iscrpljuje, da je dobrim dijelom bolna, ona može biti doslovce pravo mučenje ako nemate dobro razvijene krvne žile. Unatoč tome šanse Ivana Klasnića su vrlo dobre. Radi se o bivšem sportašu koji je u puno boljoj formi od “običnog čovjeka.”
Je li doista praksa da donirani bubreg sa živog donora traje 15-tak godina?
Naravno, ne mora biti. Puno toga ovisi o životnim navikama transplantirane osobe, dakle, načinu prehrane, ukratko, mnogo je uzroka koji mogu uništiti transplantirani organ. Transplantirana osoba podložna je infekcijama, zbog imunosupresiva (lijekovi koji održavaju transplantirani organ na životu) svaka prehlada, svaka upala puno je opasnija, obična gripa može biti kobna. Naravno, i ne mora. Čovjek s tim mora naučiti živjeti i skladu s time se ponašati. Spomenimo također da pacijent s transplantiranim organom nažalost ima puno veće šanse oboljeti od karcinoma.
Iako je prošlo devet godina treba reći da se Klasnić nakon transplantacije vratio profesionalnom nogometu, što vam niti jedan ozbiljan liječnik neće preporučiti, s obzirom da se, ako ni zbog čega drugoga, transplantirani buibreg smješta na sasvim drugo mjesto od onoga na kojem je bio stari bubreg, puno je izloženiji i jednim se dijelom “učvršćuje kopčama.” Udarac u to mjesto, čak i slabi udarac, može biti koban, a nije baš preporučljivo sve ono što inače na terenu radi profesionalni nogometaš. No, to je bio osobni izbor Ivana Klasnića. Vjerojatno s ovim što se sada dogodilo nema nikakve veze. Iako ima dosta transplantiranih ljudi koji su uglavnom doma, strogo se drže pravila i piju velike količine uvinog čaja, što, dakako, ne može odmoći, naprotiv. Poslije transplantacije bubrega uglavnom pijte uvin čaj, ne hladan, ne vruć, najbolje mlak, mnogi će liječnici upravo tako nešto preporučiti. Opće je poznato da bubreg bolje radi ako pijete puno tekućine.
Ne zaboravimo ono što je izuzetno važno, a što je naglasio nefrolog u Večernjem listu, svakim odbacivanjem organa povećava se broj antitijela u organizmu, drugim riječima, šanse da novi transplantirani bude dugovječan se smanjuju, ali ni to nije obavezno pravilo. Naravno, zbog stvorenih antitijela brat Josip ne može pomoći Ivanu i donirati mu bubreg, jedan od razloga je što su braća. I tu ulogu igraju antitijela. Naime, već je dobio bubreg od majke i oca. No, to ne znači da bubreg neće moći dobiti izvan obitelji, ovog puta će to vjerojatno biti bubreg osobe koja je stradala.
Dosta ljudi u Hrvatskoj postoji koji su dva ili tri puta transplantirani, a koji nakon neuspješne prve transplantacije drugi bubreg imaju i preko 15 godina. Uzmimo za primjer dvije osobe, a da ne imenujemo, koje su uspješno obavile operaciju u Grazu 1997. i 1998. godine. Prva je osoba izgubila nedavno bubreg ali ne zbog odbacivanja nego zbog karcinoma bubrega, druga, srećom, još uvijek ima taj bubreg i sve funkcionira. Vrlo je važno znati što je uzrokovalo propast vlastitog bubrega kod pacijenta, dakle, ne govorimo sada o doniranom organu. Naime, ponekad se može dogoditi da bolest koja je uništila vlastiti bubreg bolesnika uništi i onaj transplantirani, da se bolest vrati. Moramo navesti činjenicu da u Hrvatskoj imamo pacijenata s transplantiranim bubregom koji bubreg imaju preko 20 godina.
Bitka života Ivana Klasnića, ali još uvijek ne i bitka za život
Neki su mediji pisali kako se Klasnić, citiramo, “bori za život”, što, barem u ovom trenutku, nije istina. Naime, ponovimo Ivan Klasnić je u relativno dobro formi, mlad je čovjek, što je jako važno za proces dijalize, u Hrvatskoj smo ne tako davno imali ljude puno slabijeg ukupnog zdravstvenog stanja koji su i preko dva desetljeća išli na dijalizu. Danas se, srećom, toliko ipak ne čeka. Primjerice, u Hrvatskoj se danas na bubreg prosječno čeka godinu dana, a pravo da budu na nacionalnoj listi čekanja imaju svi hrvatski državljani, što znači da može i Ivan Klasnić koji ima hrvatsku putovnicu, što piše i Večernji list.
U Hrvatskoj se radi se i više od 100 transplantacija bubrega godišnje. Ilustracije radi devedesetih se obavljalo nekoliko transpalntacija kroz godinu, tijekom ratnih godina one su “zamrle.” Naravno, bio je rat, postojali su drugi prioriteti.
Hrvatska je danas član Eurotransplanta, što nije dobra vijest samo za Ivana Klasnića, nego i za ostale bolesnike kojima je jedina opcija transplantacija, dijaliza, ponovimo, nije dugotrajno riješenje, nije čak ni riješenje. U Njemačkoj se na bubreg čeka sedam godina, jako puno, s više rizika po pacijente. Naime, dijaliza iscrpi organizam, a za transplantaciju morate biti barem donekle spremni, da ne kažemo sposobni. Uostalom, rade se opsežni testovi, liječnički pregledi, prije nego dođete na listu čekanja.
U pravu su, naravno, oni koji tvrde da bi Klasniću bilo jako dobro da se u Hrvatskoj prijavi na listu čekanja. Međutim, tada ne bi mogao biti prijavljen u Njemačkoj.