Datum 24. travnja 1915. godine Armenci obilježavaju kao početak genocida. Na taj dan turska (mladoturska) vlada uhitila je 200 armenskih intelektualaca i članova njihovog odbora koji su bili pogubljeni. Armenci u otomanskoj vojsci bili su razoružani te ubijeni, a armensko vlasništvo bilo je zaplijenjeno. Ubojstva i progoni trajali su čak do 1923.
U isto vrijeme, na istom geografskom području, sa jednakim metodama odvijao se i genocid nad Asircima. Oba genocida imali su za cilj osiguravanje kompaktnog turskog etničkog područja i sprječavanje da Rusija sa područja Kavkaza iziđe na obale Mediterana, preko područja današnje istočne Turske koje su u to doba u velikom dijelu naseljavali kršćanski Armenci i Asirci.
Time je zapravo započeo genocid nad Armencima, u kojem ih je bilo ubijeno više od 1.5 milijuna, a u tu svrhu bio je i formiran specijalni ured (Teskilati Mahsusa), kojem su se na čelu nalazili mladoturski vojni zapovjednici, a kojem je glavna zadaća bila organizacija i istrebljenje Armenaca. Tijekom deportacija, Armenci su bili izloženi nezamislivim mukama; veliki ih je broj umro od gladi i žeđi, a onima koji su uspjeli preživjeti na tom putu samo je produljena agonija, jer ih je u konclogorima čekala sigurna smrt. “Originalnost” ovog zločina i mladoturskog plana genocida bila je upravo sadržana u ideji deportacije, kojoj je cilj nije bio etničko preseljenje, nego etničko uništenje Armenaca. Time je ovaj zločin genocida postao paradigmom svih nacističkih i staljinističkih zločina, koji su uslijed tehnološkog i “civilizacijskog” napretka postali još krvaviji i učinkovitiji.
Pokolj se događao u dvije faze. Prva faza je započela masovnim ubojstvima radno sposobnih odraslih Armenaca, a ubojstva su se vršila prisilnim radom i sveopćim masakrima. Nakon toga u drugoj fazi Turci su počeli deportirati žene, djecu, starije i nemoćne, a odradili su to tako što su ih poslali na marševe smrti u Sirijsku pustinju.
Većinom su to bili Armenci, ali Turci su također ubijali brojne sirijske kršćane, Grke i ostale nacionalne manjine.
Ubojstva su se odvijala pred očima međunarodne javnosti, uključujući i misionare – dramatična svjedočanstva o tome da je stotine ljudi ubijeno, neki i živi zapaljeni, pojavila su se u zapadnom tisku. Fotografije su prikazivale i cijele doline pune ljudskih lubanja. Armenski povjesničari danas tvrde da je smrtno stradalo 1,5 milijuna ljudi, bilo da su ubijeni ili da su umrli od gladi u sirijskim pustinjama.
Kad su kasnije upitali guvernera pokrajine Diyarbakir Mehmeda Reshida, koji je bio među dužnosnicima koji su obećali napadačima na Armence da ih neće kažnjavati, kako kao liječnik može opravdati svoje postupke, rekao je: “Moj turski identitet pobijedio je moju profesiju. Mislio sam da ih treba uništiti prije nego oni unište nas. Ako me pitate kako sam kao liječnik mogao počiniti ubojstvo, moj odgovor je jednostavan: Armenci su postali opasni mikrobi u tijelu ove zemlje. A liječnikova je dužnost da istrijebi bakterije”.
Mladoturci – revolucionari, prosvjetitelji, masoni ili…
O ulozi mladoturaka u ovom genocidu napisane su brojne knjige. Ta organizacija osnovana je 1889. kao tajno političko društvo pod nazivom Osmansko jedinstvo i često je se spominjalo da je povezana sa masonima (kao i ostale „mlade“ nacionalne revolucionarne organizacije diljem Europe). Zanimljivo, osnovana je to točno 100 godina nakon francuske revolucije, a jedna od osnivača pokreta Ahmed Riza-bej došao je u Pariz na proslavu istog događaja i tu je promijenjeno ime organizacije u Jedinstvo i napredak. Mladoturci su razvili brojne tajne ćelije diljem Osmanskog carstva: u Bugarskoj, Albaniji, Rumunjskoj, Makedoniji. Došli su na vlast u Turskoj 1908. tzv. mladoturskom revolucijom, a nadahnuće su imali u sličnim prevratničkim i revolucionarnim organizacijama u Europi u Italiji, Španjolskoj, Mađarskoj, Bosni (Mlada Bosna – Gavrilo Princip) i dr. Sve ih je odlikovao ih žestoki antiklerikalizam bilo kojeg tipa i mržnja prema religiji. Osobitu mržnju gajili su prema kršćanstvu pa je to bio još jedan od motiva ovog strašnog genocida nad kršćanskim Armencima i Asircima.
Pod utjecajem ruske revolucije 1905. i u Turskoj raste revolucionarno raspoloženje ne samo u vojnim garnizonima na rubu Carstva, već i među civilnim stanovništvom. Centar tih zbivanja je Solun, najeuropskiji među osmanskim gradovima, s najbrojnijom građanskom klasom. U tom su gradu mladoturci prije revolucije najbolje mogli djelovati prikrivajući svoje postojanje i organizaciju radeći, uglavnom, unutar masonskih loža ovog grada.
U Solun se iz Damaska preselio i čuveni Mustafa Kemal, kasnije nazvan Ataturk, koji je također pripadao dvjema ložama, talijanskoj Macedonia resorta, francuskoj loži Veritas, te je iz tog grada krenula liberalna revolucija vojnog krila mladoturaka isticanjem zahtjeva za povrat ustava. Tu je bio intelektualni centar gibanja koja su se proširila na cijelo tursko carstvo, a koje su postale stožer svih kasnijih događanja na tom teritoriju, pa tako i strašnog genocida koji je počeo na današnji dan.
Tekst se nastavlja ispod oglasa
