Najveća opasnost s kojom se Sjedinjene Države suočavaju u 21. stoljeću, osim izravnog nuklearnog napada, je rat na dva fronta s najjačim američkim vojnim protivnicima – Kinom i Rusijom, piše ugledni vanjskopolitički stručnjak Aaron Mitchell za američki analitički medij The National Interest. U trenutačnoj proračunskoj situaciji najvjerojatniji ishod može biti najgori od najgorih.
Aaron Mitchell bivši je pomoćnik državnog tajnika za europska i euroazijska pitanja, a sada je na čelu think tanka The Marathon Initiative, koji istražuje rivalstvo velikih sila. Kako bismo potkrijepili značaj ovog teksta, naglašavamo kako se on oslanja na dokumente iz izvješća koje je Mitchell pripremio u jesen 2020. za analitički odjel Pentagona, piše Zoran Meter, glavni urednik i analitičar za geopolitika.news kolumni za taj portal.
Čini se da Bidenova administracija ili jednostavno ne želi vidjeti opasne posljedice koje po SAD može imati rusko-kinesko približavanje i formiranje klasičnog savezništva, u koje ih upravo one guraju svojom nepromišljenom politikom.
Takav sukob zahtijevat će ogroman nacionalni napor, koji zemlja ne poznaje već nekoliko generacija. Zapravo, Amerika će biti prisiljena boriti se s vojskama koje koriste resurse polovice Euroazije. Takav će rat pretjerano povećati snage američke vojske, pa ih možda čak i potpuno iscrpiti. To će zahtijevati ogromne žrtve američkog naroda i imat će dalekosežne posljedice na utjecaj SAD-a, saveze i prosperitet. A ako takav sukob eskalira u nuklearni sukob, samo postojanje Sjedinjenih Država bit će ugroženo.
Budući da su ulozi visoki, jedan od glavnih ciljeva trenutne velike strategije Sjedinjenih Država trebao bi biti izbjegavanje rata na dva fronta s Kinom i Rusijom.
Međutim, Sjedinjene Države vrlo sporo shvaćaju ovu opasnost, a još manje njezine implikacije na američku politiku. Washington, s obzirom na problem “istodobnosti” (tako se naziva u krugovima Pentagona), svoje napore koncentrira uglavnom na svoju vojnu stranu. Strategija nacionalne obrane, donesena 2018., zamijenila je koncept dva rata. Sada je sva pozornost usmjerena na vođenje jednog velikog rata protiv najsposobnijeg američkog protivnika, Kine. No ubrzo je intelektualna elita vojne zajednice počela raspravu o tome kako postupiti u slučaju rata na dva fronta.
Evo, uostalom, najznačajnijih izvadaka iz teksta Aarona Mitchella:
U usporedbi s ovom raspravom, mnogo se manje raspravlja o tome kako bi se američka diplomacija trebala ponašati da bi spriječila rat na dva fronta i izbjegla teret strateške “istodobnosti”. Trumpova je administracija, s punim pravom, imala sukobljiviji pristup Kini. No to nije bilo popraćeno preustrojem diplomatskih prioriteta i preraspodjelom sredstava u drugim regijama kako bi se na neki način kompenziralo opravdano usredotočenje obrambene strategije na Indo-pacifičku regiju. Bidenova administracija također ne razmišlja o preraspodjeli strateške pozornosti i resursa između regija. Ova neravnoteža u ciljevima američke vojske i diplomacije pogrešna je i ispunjena velikim problemima. Kako bi smanjila teret “istodobnosti”, Amerika će morati ograničiti svoje vojno sudjelovanje u aktivnim sukobima i povećati učinkovitost postojećih saveza, ili značajno povećati svoj vojni proračun. Postoji još jedna mogućnost: pronalaženje nekakve kombinacije ove tri radnje.
U trenutnoj proračunskoj situaciji najvjerojatniji ishod mogao bi biti najgori od najgorih.
Amerika će i dalje nastojati ulijevati strahopoštovanje svojim prijetnjama, a da ih pritom ne podupire poboljšanjem kvalitete svojih saveza, istovremeno smanjujući izdatke za obranu. Zbog takvog stava utjecaj SAD-a će oslabiti, a sposobnost Washingtona da pronađe političku ravnotežu među regijama bit će ograničena. To će stvoriti idealne uvjete za ujedinjenu Rusiju i Kinu da neprestano iskušavaju snagu američke odlučnosti u svom geografskom okruženju, a kad za to sazriju svi uvjeti, istodobno zauzimaju, recimo, Tajvan i neku baltičku državu.
Izbjegavanje takvog scenarija nije samo i nije toliko zadatak za američku vojsku. Ovo je također izazov za američku diplomaciju. Zapravo, diplomacija u svom najvišem obliku odavno se koristi upravo u tu svrhu. Ovo je alat za preraspodjelu snaga u prostoru i vremenu, tako da se ne morate boriti s više neprijatelja u isto vrijeme. Takav rad na stvaranju slijeda sukobljavanja trebao bi danas postati prioritet američke diplomacije. …
To neće biti lak zadatak, ali Covid-19 bi mogao, sasvim neočekivano, pružiti priliku za to. Povećanjem neravnoteže moći između Kine i Rusije, pandemija je povećala ekonomsku ovisnost Rusije o Kini, koja joj služi kao tržište, izvor kapitala i međunarodne političke podrške. Paradoksalno, već sama činjenica takvog povećanja ovisnosti može uplašiti Rusiju koja se boji postati žrtvom kineskih ambicija te u tom smislu dobiva nove poticaje za preusmjeravanje vanjske politike.
Ovaj paradoks daje Sjedinjenim Državama dobre šanse. Cilj američke diplomacije i bit naše strategije sprječavanja rata na dva fronta trebao bi biti pogoršanje ove dileme za Rusiju i učiniti ovu zemlju manje opasnom za nas, i brže nego što će Kina moći ostvariti svoj moćni vojni potencijal kao velika moć. Umjesto da se udvaramo Rusiji zalažući se za pomirljiviji stav, moramo joj pokazati kombinaciju nepremostivih prepreka njenom širenju prema zapadu (i, ako je potrebno, nanijeti joj ozbiljniji poraz nego što se suočava u Ukrajini). U isto vrijeme moramo joj pokazati nove mogućnosti suradnje, ulaganja i razvoja na istoku zemlje.
Sjedinjene Države imaju malo iskustva u rivalstvu s nekoliko neprijateljskih zemalja u mirnodopsko vrijeme. Ključ uspjeha SAD -a protiv velikih protivnika u 20. stoljeću uvijek je bila američka sposobnost da ih nadmaši u smislu proizvodnje, vojne moći i dometa svojih vojnih snaga.
S usponom Kine, Sjedinjene Američke Države stekle su najmoćnijeg protivnika u cijeloj svojoj povijesti kao svjetska sila. Prognoze pokazuju da će do 2030. kinesko gospodarstvo biti jedan i pol do dva puta veće od američkog, a stanovništvo Kine bit će četiri puta veće od stanovništva Sjedinjenih Država. Do 2049. Peking namjerava stvoriti vojsku koja će biti jača od američke. Prema nekim procjenama, već je dostigao paritet s Amerikom u brojnim važnim kategorijama.
Jačanje Kine popraćeno je i drugim nepovoljnim promjenama u međunarodnom sustavu. Glavni među njima je transformacija Rusije u vojno moćnog i politički motiviranog protivnika. Rusija je često potcijenjena zbog svoje relativne demografske i ekonomske slabosti. Ali ostaje velika sila zbog svoje veličine, broja stanovnika i jednog od dva najveća svjetska nuklearna arsenala. Rusko vodstvo, više od vodstva bilo koje druge velike sile, definira interese svoje zemlje na takav način da su u suprotnosti s interesima Sjedinjenih Država. Kako pokazuju neprijateljske akcije Rusije, čiji se popis stalno povećava, Moskva već vodi svojevrsni rat protiv Amerike.
Postoji još jedan način na koji diplomacija može premostiti nesklad između vojnih resursa i prijetnji. Da bi to učinila, mora učiniti jednog od većih protivnika manje opasnim.
Opcija 1. Privući slabijeg na svoju stranu. Ovo je možda najčešći oblik vremenskog širenja prijetnji. Izazov je koordinirati svoje akcije sa slabijim od dva protivnika i usredotočiti svoje napore i resurse na jačeg. Ovu metodu koristila je Britanija kada je na svoju stranu namamila carsku Rusiju, s kojom se desetljećima borila u hladnom ratu u Srednjoj Aziji – ništa manje intenzivnom od prošlog hladnog rata. London je nagovorio Rusiju da se pridruži savezu protiv carske Njemačke.
Ova je opcija Amerikancima najpoznatija iz jedine epizode u našoj povijesti, kada smo namamili neprijatelje na svoju stranu. Atraktivnost ovog načina djelovanja je očita. Kao najveći i najmoćniji kopneni susjed Kine, prijateljska (prema nama), pa čak i neutralna Rusija prisilit će Kinu da svoju pozornost preusmjeri sa svojih obala (i s rivalstva sa Sjedinjenim Državama) na kopnene granice.
Problem ovakvog pristupa je što Rusiji to ne treba. Kad je Henry Kissinger uspostavljao kontakte s Kinom, Pekingu je takvo približavanje bilo potrebno mnogo više nego Sjedinjenim Državama, jer se bojao napada SSSR -a. Slično, kada je Britanija sklopila ugovor s Rusijom 1907. godine, to je bilo neposredno nakon strašnog poraza Rusa od Japana. Rusiji je trebao predah kako bi se smanjilo opterećenje vojske, proračuna i normalizirala unutarnjopolitička situacija. Britanija i Rusija imale su jednu zajedničku i vrlo ozbiljnu prijetnju u obliku carske Njemačke. A kako bi zaključili ovaj posao, imali su vrlo opipljiva sredstva za pregovaranje (Perzija, Afganistan, Tibet).
Opcija 2. Odgodite rivalstvo s jačim. Druga strategija za širenje prijetnji na vrijeme je odgoditi suparništvo s jačim od dva protivnika kako bi se odlučno i neopozivo obračunali sa slabijim. Mletačka Republika sredinom 16. stoljeća koristila je ovu strategiju kako bi oslabila prijetnju jačanja Osmanskog Carstva i obračunala se sa svojim najbližim suparnikom Milanom. Sličnu logiku koristila je Britanija, koja je 1930 -ih uzalud pokušavala smiriti Njemačku kako bi dobila vremena za ponovno naoružavanje Europe i uporabu svojih pomorskih snaga na Dalekom istoku.
U trenutnoj klimi strategija odgađanja zahtijevat će od Amerike da riješi sporove s Kinom kako bi izbjegla izravni vojni sukob s tom zemljom, tako da se pritisak na Rusiju može povećati, a kasnije usredotočiti na Peking. Ako se slijedi ova logika, Sjedinjene Države će morati preispitati svoju obrambenu strategiju, koja Kini pridaje pretjeranu pozornost. Povijesno gledano, Amerika će možda čak morati privremeno i taktički iskoristiti kineskog “odgovornog igrača” kako bi izolirala ratoborniju Rusiju.
Očigledan problem ovog načina djelovanja je taj što se prozor mogućnosti povezivanja Kine već zatvorio. Idealno vrijeme za takav pristup moglo je biti prethodno desetljeće, kada je Rusija već krenula svojim agresivnim putem, Kina je i dalje bila nominalno konstruktivan partner, a odnos snaga bio je u korist Sjedinjenih Država. No, tada su se odnosi SAD-a i Kine pogoršali do te mjere da je teško zamisliti dulje razdoblje smirenosti u ovom odnosu.
Ono što je najvažnije, pogoršanje odnosa uzrokovano je odlukom Pekinga da napusti svoju politiku čekanja i približi se Moskvi, čime je ojačala svoju poziciju u odnosu na Zapad.
Opcija 3. Kooptirajte oba protivnika. Treće rješenje je najteže, ali možda i najelegantnije. Sastoji se u potpunom uklanjanju problema istodobnosti. Njegove posljedice mogu se ukloniti uspostavljanjem suradnje s oba protivnika, stvaranjem strukture koja će pomoći u sprječavanju ili smanjenju sukoba. Ovu metodu je u 19. stoljeću upotrijebio austrijski državnik Clemens von Metternich, koji je uključio protivnike Austrije, Francuske i Rusije, u koncert velikih sila, koji je gotovo stoljeće osiguravao mir u Europi.
Suvremeni ekvivalent Metternichove strategije bile bi akcije Amerike da iskoristi međunarodne institucije kako bi angažirala Kinu i Rusiju u potrazi za zajedničkim globalnim problemima. Čini se da je to ono što Bidenova administracija ima na umu kada pokušava pronaći zajednički jezik s Pekingom i Moskvom oko “transnacionalnih” pitanja poput klimatskih promjena.
Kao rezultat toga, niti jedna od klasičnih strategija za širenje prijetnji tijekom vremena, koje su u prošlosti koristile velike sile, nije u potpunosti prilagođena američkim uvjetima. Rusija je previše neprijateljska da bi je pridobila na svoju stranu. Kina je otišla predaleko u napretku da bi bila obuzdana. A zahtjevi obiju sila preveliki su i neizvedivi da bi se mogli učinkovito kooptirati.
* Mišljenja iznesena u komentarima osobna su mišljenja njihovih autora i ne odražavaju nužno stajališta uredništva portala Narod.hr.
Tekst se nastavlja ispod oglasa