Analiza: Gdje je nestala Kina?

Tormod Sandtorv/flickr, fah, snimka zaslona, montaža narod.hr

Novonastala situacija u SAD-u kao da je nakon mjeseci razgovora o Kini, fokus prebacila na najjaču svjetsku supersilu koja, uz to, u studenom ima predsjedničke izbore. Bez obzira na to što je korona kriza iza nas, i već sada najavljuje potpuno različiti koncept borbe s nekim novim valovima COVID-a, ekonomske, ali i političke, sociološke i druge posljedice pandemije pratit će nas još jako dugo. A netko će za te posljedice trebati preuzeti odgovornost.

Činjenica da u su gotovo koordinirano u zadnjim tjednima iz obavještajnih zajednice zapadnih zemalja krenule curiti konkretne informacije o razmjerima skandalozne netransparentnosti Kine (https://www.dailytelegraph.com.au/coronavirus/bombshell-dossier-lays-out-case-against-chinese-bat-virus-program/news-story/55add857058731c9c71c0e96ad17da60 i https://www.neweurope.eu/article/german-intelligence-says-chinas-xi-pressured-who-to-delay-global-warnings-about-covid-19-in-january/), mogući je ohrabrujući znak promjene paradigme kada je u pitanju Kina i u drugim zemljama, a ne više samo u SAD-u. Paralelno dok je radila pritisak na WHO da odgodi proglašenje pandemije Kina je ulagala ozbiljne napore u povlačenje medicinske opreme natrag u Kinu te je time za naivne izvrsno oslikala o kakvom se režimu i geopolitičkom protivniku zaista radi. Dok se nepoznati virus koji odnosi živote i potencijalno predstavlja neviđenu biološku opasnost za svijet nezaustavljivo širi po čitavoj kugli zemaljskoj, Kina je radila na tome da u novonastaloj situaciji bude ona koja ima zalihe zaštitne i medicinske opreme povećavajući svoj utjecaj na druge države. . Zataškavanje i skrivanje informacija koje je počelo na lokalnoj razini u Wuhanu i nakon što su liječnici upozorili na opasnost situacije s koronavirusom, nadopunjeno je sličnim djelovanjem i na visokoj razini. Pritom, ne treba zaboraviti kako manipulacije i netransparentnost u kriznim situacijama nisu novina kada je u pitanju Kina. Već se nešto slično dogodilo i 2003. kada je umirovljeni vojni liječnik Jiang Yanyong razotkrio prave razmjere izbijanja virusa SARS-a u Kini. Jiang Yanyong se još uvijek nalazi u kućnom pritvoru.

Dio oprema, čijem se nabavljanju Kina posvetila u tajnosti dok je lagala i skrivala prave informacije o naravi i širenju (a potencijalno i izvoru) novog virusa, sada se velikodušno kao pomoć daje zemljama diljem svijeta (https://www.reuters.com/article/us-health-coronavirus-poland-china/poland-to-receive-protective-gear-tests-from-china-to-fight-coronavirus-idUSKBN21512J i https://www.reuters.com/article/us-health-coronavirus-jack-ma/jack-ma-donates-two-million-masks-for-coronavirus-crisis-in-europe-idUSKBN2110KA ). Pritom, poslovna shema koja stoji iza novootkrivenog altruizma komunističke Kine je poprilično prozirna. Dok Zaklada kineskog milijardera Jack Maa, člana Komunističke Partije Kine, donira dio opreme, ostatak se kupuje od kineskih kompanija. Tako je samo RH iz Kine do kraja travnja naručila opreme u visini od 380.000.000 kn, izravno surađujući s firmama China Meheco i Sinopharm Chongqing Medical Device koje su, pogađate, u većinskom vlasništvu NR Kine (tportal). Sinopharm je tako pod direktnom kontrolom SASAC-a (http://www.sinopharm.com/en/1398.html ), Komisije Državnog vijeća za nadziranje i upravljanje dobrima u državnom vlasništvu, a većinski vlasnik Meheco-a je China General Technology (Group) Holding Co., Ltd., koncern u većinskom državnom vlasništvu (http://www.meheco.com/ab_profile-en).

Pritom, samorazumljivo je kako Hrvatska nikako nije trebala, kada su u pitanju odnosi s NR Kinom, solirati i samostalno ulaziti u diplomatske, medijske i druge ‘ratove’, i da od našeg političkog vodstva nikako ne bi bilo razborito u trenucima najveće ranjivosti države te ionako krhkog gospodarstva u kojem se neki kapitalni projekti realiziraju upravo u suradnji s Kinom (Pelješki most!), ući u otvoreni sukob s drugom najjačom svjetskom supersilom, ali isto tako ne treba bježati od činjenice da je Kina danas kao jedan od ključnih igrača svjetske politike, ono što su u vrijednosnom smislu sovjetska Rusija i Hitlerova Njemačka bile u dvadesetom stoljeću. Radikalne, zločinačke tvorevine, bez ikakvog respekta za na kakvim-takvim pravilima utemeljeni svjetski poredak, za koje je samo bilo pitanja vremena kada će se okrutnost kojoj su godinama direktno i bespridržajno izlagali vlastito pučanstvo preliti i na druge nacije. Pandemija koronavirusa u kojoj se uloga Kine pokazuje skandaloznom, gdje su Komunističke vlasti prema svemu sudeći bile vođene logikom, ‘Ako mi padamo, cilj nam je sa sobom povući što veći broj zemalja i ljudi’, trebamo promatrati kao uvod u ono što od Kine možemo očekivati u konkretnijoj i direktnijoj formi u budućnosti.

Teror komunističke partije Kine nad vlastitim građanima ima mnogo lica, ali jedno od najplastičnijih je svakako dugogodišnja politika jednog djeteta. O tome je 2019. snimljen nagrađivani dokumentarac mlade Kineskinje, danas američke imigrantice, Nanfu Wang, dostupan na Amazonovoj Prime Videos platformi. Politika jednog djeteta, koja je bila jedan od glavnih prioriteta državne politike i propagandne mašinerije implementirana je u trajanju od preko trideset pet godina, od 1979.-2015. Film donosi priču o tome kako su se za to vrijeme masovne prisilne sterilizacije i prisilni pobačaji u visokim stupnjevima trudnoće, kao i čedomorstvo upravo rođene djece provodili kao dio službene državne politike. Nakon prvog desetljeća brutalnog i nasilnog zadiranja u privatnost i živote svojih građana i njihove djeca, NR Kina je prešla u novu fazu. Naime, kazne (rušenje kuće, konfiskacija imovine) i stigmatizacija svih onih koji su imali više od jednog djeteta, dovodila je do masovnog napuštanja novorođenčadi. Siročad koju je generirala politika jednog djeteta preko programa međunarodnog usvajanja bila je davana strancima, kandidatima za usvajanje. Pritom bi prosječna cijena za proces usvajanja jednog djeteta iznosila od minimalno 10.000 dolara pa sve do 25.000 dolara.

Procjenjuje se da je od 1992. godina do danas udomljeno preko 130.000 djece od strane inozemnih obitelji. Ako pomnožimo taj broj s ranije navedenom minimalnom cijenom od 10.000 dolara dolazimo do konzervativnog predviđanja o zarađenih preko 1.300.000.000 dolara, a broj je vjerojatno mnogo veći. Uključivanje kineskih domova u međunarodnu program usvajanja kineska država iskoristila je kako bi zaradila na plasiranju novorođenčadi stranim obiteljima.

Pritom bi jedan dio te novorođenčadi bio doslovno oduzet obiteljima koje su kršile politiku jednog djeteta. Novinar Jiaoming Pang koji je o tome istraživao, morao je napustiti Kinu, a njegovo otkriće o obitelji iz jednog od najsiromašnijih kineskih okruga Longhui u provinciji Hunan, kojoj je država oduzela jednu od dvije kćeri blizanke i stavila ju u program usvajanja (pritom lagavši američkoj obitelji koja je usvojila stariju blizanku da je djevojčica siroče) pretočeno je 2014. u knjigu.

Vlast koja provodi teror takvih razmjera nad svojim vlastitim narodom, za političke, ekonomske i kulturološke rivale nije spremila ništa bolje. Kina, kao totalitarna, merkantilistička država nema puno sluha za dijalog utemeljen na bilo čemu osim na sili i prijetnji i ne preže od toga da sankcionira bilo kakvu kritiku vlastitog državnopravnog uređenja. To ni ne treba čuditi, Westfalski međunarodni poredak koji priznaje suverenost i jednakost država bez obzira na vojnu silu, teritorijalnu površinu ili brojnost pučanstva, pokazao se izazovnim i za Zapad koji ga je proizveo. Za Kinu ta ideja duboko je nekonzistentna s njezinom vlastitom, povijesnom slikom o njoj samoj. Kina je naime, čak i u situacijama političke inferiornosti, sebe promatrala kao posebnu i jedinu zaista legitimnu vlast na planeti pa čak i svemiru (Henry Kissinger, Svjetski poredak, Školska knjiga, 2015., str. 187., str. 192.). Nazor Kine o svijetu nije nazor ravnopravnog partnerstva različitih, ali jednako legitimnih strana, nego Kine kao superiorne, a drugih zemalja kao podređenih, tributarnih država.

Stoga ne treba čuditi da je Kina 2010. privremeno blokirala uvoz proizvoda iz Norveške nakon što je kineski disident Liu Xiaobo nagrađen Nobelovom nagradom za mir, nadalje Mercedes-Benz je nakon što je na svom Instagram profilu objavio citat Dalaj Lame u kineskim državnim novinama bio prozvan “neprijateljem naroda” te je pod pritiskom slika maknuta (G. Sitaraman, Too Big to Prevail – The National Security Case for Breaking Up Big Tech, Foreign Affairs, Volume 99, No 2). Drugotni nemaju pravo kritizirati vrhovnu vlast kojoj imaju zahvaliti i na to malo prava i sloboda koje su im podijeljene ili im se toleriraju, logično, zar ne?

Kina se, dakle, ne libi koristiti najrazličitija sredstva, pritom ne razlikujući privatno od državnog, kako bi otklonila bilo kakvu kritiku vlastitog načina funkcioniranja, ne samo unutrašnju kritiku, nego i onu vanjsku te tako zadire u temeljne slobode tisućama kilometara daleko od vlastitih granica. Takva Kinu, koja sankcijama odgovara na postojanje i najmanjeg razmimoilaženja u pogledu njezinih političkih prilika, ne smije biti tretirana kao samo još jedna od zemalja s kojom Zapad surađuje. U tom svijetlu treba i sagledavati moguću digitalizaciju hrvatske uprave u suradnji s Huaweijem koja je bila najavljena (https://www.tportal.hr/biznis/clanak/potpisan-memorandum-o-suradnji-hrvatske-i-huaweija-u-digitalizaciji-foto-20190410). Cijena koja je do sada plaćena za naivni pristup spram Kine, koliko god bila velika i brojala stotine tisuća života, mogla bi se pokazati malom naspram one koju bismo mogli platiti u budućnosti ako kod nositelja visoke politike zapadnih zemalja (kojima i Hrvatska pripada) ne dođe do skidanja ružičastih naočala. Pritom je bitno promisliti o tome gdje su korijeni tih ružičastih naočala – u korupciji, podobrazovanosti ili ideologiji?

* Mišljenja iznesena u komentarima osobna su mišljenja njihovih autora i ne odražavaju nužno stajališta uredništva portala Narod.hr.

Podržite nas! Kako bismo Vas mogli nastaviti informirati o najvažnijim događajima i temama koje se ne mogu čitati u drugim medijima, potrebna nam je Vaša pomoć. Molimo Vas podržite Narod.hr s 50, 100, 200 ili više kuna. Svaka Vaša pomoć nam je značajna! Hvala Vam! Upute kako to možete učiniti možete pronaći OVDJE

Izvor: narod.hr