Može li se uopće u tako malu zemlju kao što je Sirija ugurati toliko velikih strategija? Ni nakon pomora gotovo 400.000 njezinih stanovnika i 10 milijuna raseljenih, čini se kako u njoj još uvijek nema dovoljno mjesta za sve geopolitičke interese regionalnih i globalnih aktera koji se na sirijskim prostorima prelamaju, piše geopolitika.news
Rat se očito mora nastaviti do potpunog istrebljenja života na tom prostoru, kako bi SAD i njegovi europski i arapski saveznici dovršili veliko prekrajanje Bliskog istoka, zamjenjujući granice iscrtane tajnim britansko-francuskim sporazumom Sykes-Picot i Versailleskim mirovnim poretkom nakon 1. svjetskog rata crtama vatrenog razgraničenja između sukobljenih etničkih, vjerskih i sektaških gospodara ratova. Rat se nastavlja i kako bi ruska politika mogla prodirati prema Sredozemlju i Bliskom istoku i učvrstiti se na sirijskom tlu, za što je preduvjet održanje na vlasti sirijskog predsjednika Bashara Al-Assada ili barem instaliranje nekoga jednako naklonjenog ruskim strateškim interesima na bliskoistočnim prostorima. Rat se nastavlja i kako bi Turska mogla ostvariti svoje vizije neoosmanizma i ispraviti nanesene joj nepravde mirovnim ugovorima u Sevresu 1920. godine i Lausanni 1923. godine, kojima su joj sile pobjednice 1. svj. rata oduzele ogromne prostore Bliskog istoka koji su, kao sastavni dijelovi Osmanskog carstva, bili pod turskom vlašću. Turski predsjednik Erdogan otvoreno govori kako te ugovore ne priznaje jer, iako potpisani od turskih izaslanika, nikada nisu ratificirani u turskom parlamentu, što, uostalom, i odgovara činjenicama. Rat se nastavlja i kako bi Katar u dogovoru s Europskom unijom izgradio i osigurao plinovode kojima bi njegov plin preko sirijskog teritorija bio dostavljan EU, kako bi se ona na taj način riješila plinske ovisnosti o neprijateljskoj Rusiji.
Jednako tako rat se mora nastaviti i dok Saudijska Arabija, u ime sunitskog bloka, ne osigura nadmoć nad šijitskim blokom – predvođenim Iranom i dok se nearapski, perzijski utjecaj nakon stoljetnog sukoba ne potisne s prostora arapskog svijeta.Samo kontrola nad Sirijom i Irakom to može jamčiti. Sirijsko ratovanje mora se nastaviti i dok Izrael, sukladno američkom i europskom planu stvaranja “Novog Bliskog istoka”, ne osigura potpunu fragmentaciju svih arapskih država koje bi ga mogle ugroziti, posebice Sirije, kojoj, ukoliko više ne bi postojala kao jedinstvena državna cjelina, ne bi ni morao vratiti Golansku visoravan, zauzetu ratom 1967. godine. Rat na sirijskom tlu sigurno se neće okončati dok Izrael ne procjeni kako je otklonio opasnost od Irana, njegova izvoza islamske revolucije, podrške šijitima u Libanonu i njihovoj vojnoj organzaciji “Hezbollah”, kao i sirijskim i iračkim šijitima i njihovim paravojnim postrojbama. A opasnost od Irana, onako kako je izraelska politika definira, objektivno gledano, može se potisnuti samo rušenjem vlasti sirijskog predsjednika Assada i slamanjem vojne strukture Assadova saveznika “Hezbollaha” koji je već ionako iscrpljen dugotrajnim ratovanjem u Iraku i Siriji.
Uistinu previše uvjeta bi se moralo ispuniti da bi se sirijski rat ugasio. Ukoliko globalni igrači nemaju nekakav, za sada nepoznati plan zatvaranja sirijskog ratnog poglavlja, za koji su trenutne eskalacije samo uvod, onda je sigurno kako će se rat nastaviti sve do prevage jedne od sukobljenih strana unutar sirijskog političkog korpusa i istodobne prevage nekog od regionalnih ratnih čimbenika i globalnih aktera. Ukoliko u skoroj budućnosti i dođe do nekakvog kompromisa sučeljenih strana, onda će to biti samo na jedan način- podjelom Sirije.
Ona se u ovakvom stanju na radost svih aktera, a možda i samog režima Bashara Al-Assada, nikada više neće moći obnoviti. Kako su je imperijalne sile na kraju Velikoga rata iscrtavanjem po kartama stvorile, tako će je na isti način i ukloniti sa zemljovida. Sirija je premala da bi mogla apsorbirati i pomiriti sve velike strategije koje se preko nje sučeljavaju i sasvim je sigurno da će svaka od njih svoje interese realizirati na nekom dijelu Sirije nad kojim ostvari prevlast.
Priča o zlu režimu, koji se uistinu već desetljećima sukobljava s raznim dijelovima vlastitog stanovništva, pritom je potpuno nebitna, jer slijedom iste logike hitno bi se moralo, makar i bez valjanog odobrenja UN-a, intervenirati i u Saudijskoj Arabiji, rasadniku radikalnog islama i srednjovjekovnoj despociji u kojoj su žene dehumanizirane i pretvorene u niža bića, u kojoj se nekakav bloger zbog svojih objava kažnjava dugogodišnjim zatvorom i tisuću udaraca bičem, a kao kazneno djelo u zakonu ponosno egzistira vještičarenje. Moralo bi se također odmah intervenirati u Bahreinu, u sjedištu pomorskih snaga američkog zapovjedništva za Bliski istok, Sjevernu Afriku i Srednju Aziju – CENTCOM, gdje tinjajući sukob između većinskih šijita, kojima dominira sunitska manjina, kao tempirana bomba prijeti eksplozijom nasilja u bilo kojem trenutku. Posljednja šijitska pobuna tijekom 2011. godine protiv vladavine sunitske obitelji Al-Halifa, koja čvrstom šakom vlada od 1783. godine i namjerava i dalje vladati, krvavo je ugušena intervencijom saudijskih trupa. Nikoga tada nisu uzbuđivali prizori poput onog, kada saudijski vojnik iz neposredne blizine njemačku jurišnu pušku G3 prazni u grudi nenaoružanog prosvjednika, koji se pred kamerama nasred ulice doslovno raspada. Bahrein jednostavno nije bio predviđen kao poprište zlosretnih revolucija “arapskog proljeća”, pa su saudijske trupe, u suradnji s režimskih paravojnim postrojbama i vjerskim milicijama, po Bahreinu radile što ih je volja.
Što se tiče sirijskog režima, on je odavno svoje rekao, ali je otvoreno pitanje, treba li zbog rušenja jednog Bashara al-Assada ili njegova održanja na prijestolju uistinu u 21. stoljeću istrijebiti stanovništvo države kojom je na ovaj ili onaj način vladao.
SAD i Zapad i Rusi više puta su u povijesti pokazali kako znaju mnogo suptilnije ukloniti onoga tko ometa njihove interese diljem svijeta, pa su tako, primjerice, Britanci i Amerikanci u kolovozu 1953. godine u režiji CIA-e i MI6 organizirali državni udar i svrgnuli s vlasti iranskog premijera Muhameda Mosadeka koji se usudio nacionalizirati iranske naftne izvore i oteti ih iz ruku „Anglo-perzijske naftne kompanije“, danas “British Petroleuma”. Uklanjanje Mosadeka izvršeno je kirurški precizno i ciljevi su ostvareni gotovo bez proljevanja krvi.
Današnji kreatori vlasti u tuđim državama najvjerojatnije s namjerom to rade organiziranjem općeg pokolja i uništavanjem cijelih država. Imali su dovoljno obavještajnih instrumenata da u Libiji elegantno uklone Muammara al-Gaddafia i zamjene ga, primjerice, njegovim šefom obavještajnih službi Musom Kusom koji je bio pod kontrolom američkih i britanskih obavještajnih službi. Isto su mogli učiniti i u slučaju Sirije. Ali ne, cilj nije bio rušenje samo pojedinih režima nego uništavanje cijelih država i njihovog stanovništva kako bi se na nastalim žarištima lakše presložio geopolitički krajolik Sjeverne Afrike i Bliskog istoka i državne strukture zamijenile paradržavnim entitetima međusobno sukobljenih etničkih, vjerskih, sektaških i plemenskih frakcija, što omogućava apsolutnu vlast nad prostorima nad kojima se takva strategija provodi.
Mala Sirija jednostavno ne može apsorbirati toliku količinu “velikih” strategija regionalnih sila i globalnih igrača i njezin raspad je neizbježan. Nakon svega, na prvi pogled izgledati će da konačni rezultat rata nema nikakve veze s onim što se zbivalo na njegovom početku, ali za one koji su ga kreirali i vodili rezultat će biti upravo onakav kakav je i planiran. Požar je namjerno i svjesno pokrenut već zaboravljenim revolucijama tzv. “arapskog proljeća” kao instrumenta američke strategije preslagivanja Bliskog istoka.
Cijeli tekst možete pročitati ovdje
Tekst se nastavlja ispod oglasa