Davor Dijanović piše niz “Agresija Ruske Federacije na Ukrajinu: Povijesni, geopolitički i sigurnosni aspekti”. Prvi i drugi dio možete pročitati OVDJE.
> Dijanović: O stoljećima bremenite povijesti Ukrajine i kako je započela ruska agresija
U nastavku donosimo treći, četvrti, peti dio i šesti dio.
III. dio
Petoga rujna 2022. ruski predsjednik Vladimir Putin odobrio je novu rusku vanjskopolitičku doktrinu utemeljenu na konceptu „ruskoga svijeta“. Iz nje je sasvim jasno da Ruska Federacija svoj intervencionizam pa i onaj vojni u Ukrajini opravdava „zaštitom“ ruskoga stanovništva u susjednim zemljama koje, prema procjenama broji 25 milijuna. „Ruska Federacija pruža potporu svojim sunarodnjacima koji žive u inozemstvu u ostvarivanju njihovih prava, kako bi osigurala zaštitu njihovih interesa i očuvanje njihova ruskog kulturnog identiteta”, navodi se u dokumentu, piše Davor Dijanović u trećem dijelu niza “Agresija Ruske Federacije na Ukrajinu: Povijesni, geopolitički i sigurnosni aspekti” za HKV.
Rusija bez dileme i dalje smatra bivši sovjetski prostor, od Baltika do središnje Azije, svojom legitimnom sferom utjecaja. Ne čudi stoga što je Putin raspad Sovjetskog Saveza nazvao „najvećom geopolitičkom katastrofom 20. stoljeća“. SSSR je, naime, bio uz SAD glavni subjekt međunarodne sigurnosti, a to je ono što i Putin pokušava realizirati posljednjih petnaestak godina u kojima svjedočimo obnovi novoga hladnog rata.
Iako je tek sada postala formalno službenom doktrinom ruske vanjske politike, ideja ruskoga svijeta – koja područja privilegiranih ruskih interesa – prisutna je već godinama.
Agresija na Ukrajinu, koja je nakon 2014. godine izišla iz ruske sfere utjecaja direktna je posljedica ideje ruskoga svijeta. Sličan primjer imamo u susjednoj Republici Srbiji koja, kopirajući istočne uzore, također proteklih godina provodi ideju „srpskoga svijeta“, o čeme će biti više govora u sljedećim nastavcima ovoga serijala.
Tijekom travnja 2021., u sklopu vojne vježbe, na ruskim granicama s Ukrajinom došlo je do gomilanja vojske i vojne tehnike. Američke službe već su tada predviđale invazije na Ukrajinu, no do napada ipak nije došlo. Mnogi su predviđali da napada ne će doći niti u veljači 2022. Ne zato što Rusija ne bi htjela osvojiti ukrajinski teritorij i povratiti ga u područje „ruskoga svijeta“, nego zašto što je racionalna cost-benefit analiza govorila u prilog toga da se agresija na Ukrajini Rusiji ne bi nimalo isplatila. Naravno, u „magli rata“ i povišenih tenzija nitko nije u potpunosti isključivao mogućnost ratnoga sukoba.
Krivi obavještajni podatci?
U slučaju napada na Ukrajinu bilo je jasno da će doći do zaustavljanja Sjevernog toka 2, a poznata je ovisnost Rusije o izvozu energenata u Europu. Moglo se predvidjeti i to da će zapadne sankcije ovaj put, za razliku od 2014., biti mnogo snažnije i da će zapadne zemlje nastojati međunarodno izolirati Rusiju. Iako su mnogi zapadni analitičari previđali da bi Kijev mogao pasti u manje od tri dana, pisac ovih redaka predvidio je – na temelju povijesnog iskustva Zimskog rata – da će ukrajinski otpor biti vrlo snažan. Osim toga, u dane pred napada na granici je bilo oko 150.000 ruskih vojnika što je prema vojnoj doktrini nedostatno za invaziju na zemlju veličine Ukrajine. Omjer snaga kod osvajanja, naime, mora biti najmanje četiri puta veći. Navedeno je govorilo u prilog toga da je Vladimir Putin napadom na Ukrajinu poduzeo iracionalni potez.
Međutim, protekom vremena postaje jasno da se nije radilo o iracionalnom potezu, nego o tome da je vrh Ruske Federacije imao krive obavještajne podatke o situaciji u Ukrajini.
Ruska diplomacija i obavještajne službe Putinu su dale podatke koje je on želio čuti. Tako smo mogli doznati da je nekoliko tjedana nakon napada na Ukrajinu Putin naredio istragu protiv niza svojih bliskih savjetnika, a navodno je dao uhititi i mnoge čelne ljude Federalne službe sigurnosti. Jedan od ljudi pod istragom je i Putinov bivši vrlo bliski savjetnik Vladislav Surkov koji je do veljače 2020. predstavljao sivu eminenciju Kremlja. Surkov je slovio kao najvažniji Putinov politički tehnolog koji je imao prste u kreiranju većine „oporbenih“ stranaka, a imao je važnu ulogu i u ukrajinskim zbivanjima od 2014., tj. u proruskome djelovanju u toj zemlji.
U veljači 2020. Surkov je maknut s položaja glavnog Putinova savjetnika, a nekoliko mjeseci pred napad na Ukrajinu prema nekim je navodima rehabilitiran što je nedvojbeno pridonijelo napadu na tu zemlju. Rehabilitacija je bila kratkoga vijeka. On i još nekoliko suradnika (među njima i bivši premijer i strateg Jevgenij Primakov) optuženi su da ukrali 5 milijardi dolara namijenjenih za subverzivno djelovanje na istoku Ukrajine.
Cilj je bio na istoku Ukrajine kreirati prorusko raspoloženje, no većina novca je završila u privatnim džepovima.
Putinu bliski ljudi su uvjerili ruskoga čelnika u djelotvornost svoga djelovanja na istoku Ukrajine, ali i šire (čime su branili pet milijardi utrošenog novca), a tezu o proruskome raspoloženju, posebno na istoku Ukrajine, prihvatile su očito i ruske službe. Zato se od početka govorilo o „specijalnoj vojnoj operaciji“ kao vrsti blitzkriega unutar kojega je unutar nekoliko dana trebalo srušiti s vlasti ukrajinskog predsjednika Volodimira Zelenskog i u Kijevu instalirati prorusku vlast.
U Kremlju je postojalo uvjerenje o proruskom raspoloženju i o tome da će rusku vojsku dočekati cvijeće. Na kraju se ipak nije radilo o cvijeću, nego o protutenkovskom naoružanju. Nakon nekoliko dana početnog nesnalaženja (prvih tri tjedna ruski je prodor bio snažniji na što ukazuje činjenica da je oko 20 posto stanovništva Ukrajine napustilo svoje domove) ukrajinski otpor je postao vrlo snažan. Umjesto „specijalne operacije“ Rusija je dobila prvi pravi rat nakon 1945. Naime, i u Čečeniji i Abahaziji i Siriji radilo se o intervencijama ograničenog dosega. U slučaju Ukrajine prvi put se radilo o sukobu s organiziranom državnom vojskom, koja k tome protekom vremena dobiva sve kvalitetnije naoružanje od zapadnih zemalja, a posebno SAD-a.
Protuofenziva i moguća nova eskalacija sukoba
Od govora na sigurnosnoj konferenciji u Münchenu 2007. Putin nastoji Rusku Federaciju pozicionirati kao veliku silu uz bok SAD-a i Kine. Svaka velika sila svoju moć gradi na financijskoj, političkoj, ideološkoj i vojnoj moći. Nakon agresije na Ukrajinu Rusija je izgubila mnoge elemente moći. Njezina ekonomija ne može parirati ekonomiji SAD-a i Kine, a njezin politički i ideološki utjecaj u Europi nakon napada na Ukrajinu postao je vrlo ograničen. Rusiji preostaje preorijentacija na zemlje istoka, no to je dugoročan proces. Element moći koji Ruskoj Federaciji ostaje u percepciji moći velike sile je vojna moć. Neuspjeh u Ukrajini snažno bi narušio percepciju ruske vojne moći. Zato si Rusija u Ukrajini ne smije dopustiti poraz.
Naravno, takva je pozicija suprotstavljena prirodnoj težnji Ukrajine da oslobodi svoje okupirane teritorije, ali je suprotstavljena i geopolitičkim i geostrateškim pozicijama zapadne politike. Širenjem sukoba postojala je velika opasnost da dođe do sukoba Ruske Federacije i NATO saveza. Takav sukob, koji bi svijest gurnuo pred novi veliki rat, za sada je izbjegnut. Štoviše, stanje na terenu posljednjih dana (ovaj tekst je pisan 11. i 12. rujna 2022.) ukazuje na veliku ukrajinsku protuofenzivu u kojoj je ukrajinska vojska oslobodila značajan dio svoga teritorija. Ruska vojska u nekim je područjima u rasulu.
Kakav će biti odgovor Kremlja na ukrajinsku vojnu protuterorističku operaciju ostaje za vidjeti. Činjenica je da Rusija sa sadašnjim brojem vojnika ne može ostvariti zacrtane vojne ciljeve. Postavlja se pitanje hoće li doći do nove mobilizacije i formalnog proglašenja ratnog stanja i uvođenja ratne ekonomije? Osim toga, uvijek u zraku visi i opasnost od upotrebe nuklearnog oružja. Rusija je podcijenila Ukrajinu, no jednako tako bilo bi pogrješno podcijeniti i Rusiju.
Opasnost nuklearnog oružja
Vojno-sigurnosna doktrina Ruske Federacije dopušta mogućnost korištenja nuklearnog oružja u slučaju da bude ugrožen teritorijalni integritet Rusije. Ako još područje Donbasa i ne ulazi u ruskoj percepciji u područje suvereniteta Ruske Federacije Krim nedvojbeno ulazi. Raniji intervju ruskih generala ukazuju na to da bi Rusija u slučaju da bude dovedena u stanje poniženja mogla uporabiti taktičko nuklearno oružje. To je element koji nije postojao kad je Hrvatska u operaciji Oluja 1995. povratila suverenitet nad svojim teritorijem. Iako se treba veseliti uspjesima ukrajinske vojske, jer ova vraća svoj teritorij, nije isključeno da se baš sada nalazimo pred novom velikom eskalacijom rata.
Nepomirljiva stajališta
Na žalost, pregovori između Rusije i Ukrajine ukazali su na nepomirljive stavove.
Ukrajina ne može nikada pristati na to da dijelove svoga teritorija prepusti Rusiji. Putinov cilj „denacifikacije Ukrajine“ (koji se odnosio na cijelu Ukrajinu!) posve je iluzoran i neostvariv. Neutralnost Ukrajine je s druge strane pozicija na koju bi Ukrajina (barem se tako dalo iščitati iz stavova njezinih pregovarača pred nekoliko mjeseci), pod određenim uvjetima i uz određena jamstva, mogla pristati.
Napadom Ruske Federacije na Ukrajinu probijene su mnoge sigurnosne barijere i proširene granice mogućeg.
Kao primjer možemo navesti Tursku koja otvoreno prijeti ratom Grčkoj. Richard Haass tako primjećuje da je agresija preokrenula „mnoge pretpostavke koje su utjecale na razmišljanje o međunarodnim odnosima u razdoblju nakon hladnog rata. Završio je praznik iz povijesti u kojemu su ratovi među državama bili rijetkost. Izgubljena je norma protiv stjecanja teritorija zemalja silom. I pokazalo se da ekonomska međuovisnost nije bedem protiv prijetnji svjetskom poretku“.
Realizam se na velika vrata vratio u međunarodne odnose, a geopolitička promišljanja na globalnoj razini postaju sastavni dio vanjske politike. To znači i povratak na sukobe velikih sila, na jačanje vojnih proračuna, kao i borbu oko resursa i utjecaja. Osim SAD-a i Ruske Federacije tu je i Narodna Republika Kina koja, iako ovisna o zapadnim tržištima, gradi određeni oblik suradnje s Rusijom. U takvim okolnostima manje zemlje postaju mogući predmeti posredničkih ratova velikih sila što tjera na oprez i Republiku Hrvatsku, posebno s obzirom na njezino geopolitičko i sigurnosno okruženje, ali i nove sigurnosne realnosti na istoku Europe.
IV. dio
U listopadu 2018. godine Carigradska patrijaršija (Vaseljenski ili Ekumenski carigradski patrijarhat) priznala je neovisnost Ukrajinske pravoslavne crkve (UPC). Posve očekivano, u ukrajinskim političkim i medijskim krugovima ova je odluka bila pozdravljena s velikim odobravanjem. Isticalo se kako je nanesen „ozbiljan udarac“ utjecaju Moskve u zemlji i kako je nakon 332 godine prekinuto rusko vjersko tutorstvo u Moskvi, piše Davor Dijanović za HKV.
U Rusiji su priznanje autokefalnosti Ukrajinske pravoslavne crkve protumačili kao legalizaciju crkvenog raskola, tj. legalizaciju „otpadnika iz Kijeva“. Ruska pravoslavna crkva (RPC) upozorila je i na moguće nemire u Ukrajini jer su pojedini crkveni dužnosnici vjerni Moskvi pozvali vjernike da budu spremni braniti crkve i manastire. Za Ukrajince odluka o autokefalnosti UPC-a predstavlja akt osamostaljivanja od Moskve, dok Rusi carigradskog patrijarha optužuju za potpuno podčinjavanje NATO-u i interesima Zapada.
Carigradska patrijaršija najstarija je pravoslavna crkva, carigradski patrijarh prvi je po časti među pravoslavnim episkopima kao svepravoslavni biskup (primus inter pares) i na neki način ima ulogu glasnogovornika pravoslavlja. Međutim, Moskovska patrijaršija je najmoćnija i ima najveći broj vjernika.
Jasno je bilo već 2018. kako se radi o sukobu koji će duboko podijeliti pravoslavni svijet i imati ozbiljne vjersko-političke reperkusije.
Sinod Ruske pravoslavne crkve ubrzo je donio odluku o prekidu odnosa s Vaseljenskom patrijaršijom. Ruski svećenici, episkopi i vjernici, odluka je RPC-a, više se ne smiju pričešćivati u hramovima Carigradske patrijaršije, a to znači da ni na Svetoj gori više ne mogu služiti mise sa svećenstvom Carigradske patrijaršije, a vjernici se ne mogu pričešćivati u tamošnjim crkvama na Atosu. Sveta gora Atos administrativno pripada Vaseljenskoj patrijaršiji, a tamo se nalazi ruski pravoslavni manastir Sveti Pantelejmon, ali i druge svetinje koje posjećuju ruski vjernici.
Vjerske zajednice u Ukrajini
Vjerska situacija u Ukrajini za površne je promatrače prilično komplicirana. U Ukrajini sve do pred koju godinu mogli smo govoriti o sljedećim vjerskim zajednicama: 1. Ukrajinska Grkokatolička Crkva, 2. Rimokatolička Crkva (oko 1,5 mil. vjernika, a okuplja uglavnom ukrajinske Poljake), 3. Ukrajinska Pravoslavna Crkva – Kijevski Patrijarhat, 4. Ukrajinska autokefalna pravoslavna crkva, 5. Ukrajinska pravoslavna crkva – Moskovski patrijarhat, 6. vjerska organizacija muslimana, 7. Židovski nadrabinat sa Solomonovim sveučilištem i sjedištem u Kijevu, 8. protestanske zajednice.
Najveći broj vjernika u Ukrajini pripada pravoslavlju. Kijev je bez ikakve dvojbe kolijevka pravoslavlja među slavenskim narodima s obzirom na to da je ovdje još u 9. stoljeću formirana „Kijevska crkva“. Prostor današnje Ukrajine uvijek je bio mjesto sudara Istoka i Zapada. Nakon velikog raskola 1054. dio ukrajinske crkve ostaje vjeran Rimu, a njezini nadbiskupi sudjeluju na općim saborima Katoličke Crkve. Kijevska mitropolija je 1596. zatražila da papa postane poglavar katolika istočnog obreda, a taj je konkordat, kojim nastaje Ukrajinska Grkokatolička Crkva, kasnije nazvan Brestska crkvena unija. Ukrajinska Grkokatolička Crkva, koja uglavnom djeluje na zapadu zemlje, koja je odigrala veliku ulogu u očuvanju ukrajinskog jezika. Sovjetska vlada je 1948. Ukrajinsku Grkokatoličku Crkvu pripojila Ruskoj Pravoslavnoj Crkvi. Streljani su vladike, ali i svećenici koji su odbili jurisdikciju moskovskog patrijarha.
Iako je Kijev bio središta kršćanskog života, u okviru kasnijih ideja o „Moskvi kao trećem Rimu“ crkveno sjedište prenosi se iz Kijeva u Moskvu. Ukrajinski pravoslavni vjernici time gube samostalnost, n govori se više o „Kijevskoj crkvi“, nego o Ruskoj pravoslavnoj crkvi, a ukrajinski vjernici su podvrgnuti rusifikaciji.
Nakon svršetka Prvoga svjetskog rata Ukrajinci su pokušali obnoviti autokefalnost osnivanjem Ukrajinske pravoslavne crkve, no boljševici su nakon preuzimanja vlasti uništili ovu crkvu koja odlazi u ilegalu.
Godine 1990. kijevski mitropolit Ruske pravoslavne Crkve, vladika Filaret (kasniji patrijarh Ukrajinske pravoslavne crkve Kijevskog patrijarhata) uputio je poziv svim ukrajinskim vladikama, poglavarima samostana i svećenicima na skupštinu u gradu Harkivu. Tamo je predloženo osnivanje Ukrajinske pravoslavne crkve za vjernike ukrajinske nacionalnosti. Tadašnji patrijarh Ruske pravoslavne crkve odbio je ovaj prijedlog i zabranio vladikama sudjelovanje u formiranju Ukrajinske pravoslavne crkve, bez obzira što su Ukrajinci.
Kako bi zbunio javnost Aleksej se poslužio lukavošću pa je kijevsku metropoliju Ruske pravoslavne crkve preimenovao u „Ukrajinska pravoslavna crkva“ na čelu koje je mitropolit odan Moskvi. Podvala je uspjela pa većina vladika i svećenika nije pristupilo „nacionalnoj“ crkvi, a moskovski patrijarh uspio je od vlade prvog predsjednika Leonida Kravčuka za svoju crkvu osvojiti središta pravoslavlja u Ukrajini – Kijivsko-pečersku lauru (lavru) i Počajivsku lauru. Prva se nalazi u Kijevu, a druga duboko u prostoru grkokatoličke zapadne Ukrajine.
Dvije pravoslavne crkve
Tako su se, nakon osamostaljenja Ukrajine, pojavile dvije “Ukrajinske pravoslavne crkve”, jedna nacionalna, a druga proruska sastavljena mahom od Rusa i manje od proruskih Ukrajinaca. Kako bi se mogle razlikovati uvedeni su nazivi: Ukrajinska Pravoslavna Crkva – Kijevski patrijarhat i Ukrajinska pravoslavna Crkva – Moskovski patrijarhat.
Ukrajinska pravoslavna crkva Kijevske patrijaršije ima najveći broj vjernika, njih oko 14 milijuna. Ukrajinska pravoslavna crkva Moskovskog patrijarha ima oko 9 milijuna vjernika, no procjene govore da broj vjernika pada. Središte Ukrajinske pravoslavne crkve Kijevske patrijaršije nalazi se u Katedrali sv. Vladimira (Volodimira) u Kijevu. Od 1995. godine na čeku je bio već spomenuti patrijarh Filaret koji je 1997. ekskomuniciran iz Ruske pravoslavne crkve. Središte Ukrajinske pravoslavne crkve Moskovske patrijaršije nalazi se u Kijevo-pečerskoj lavri, u gradu Kijevu. Na njezinu je čelu od 1992. Mitropolit Volodimir, a nakon njegove smrti 2014. Onufrije.
Osim toga, tu je i Ukrajinska autokefalna pravoslavna Crkva. Već je spomenuto da je osnovana nakon Prvoga svjetskog rata (1921. u Kijevu), no nakon dolaska na vlast boljševika ova je crkva u Ukrajini uništena, a središte je premješteno u Sjevernu Ameriku i neke europske zemlje gdje je boravila ukrajinska emigracija. Središte Ukrajinske autokefalne pravoslavne crkve nalazi se u Kijevu u Crkvi Sv. Andrije. Na njezinu je čelu mitropolit Epifanij. Ukrajinska autokefalna pravoslavna crkva ističe argument da je 1686. godine Carigradska patrijaršija pod turskim okupacijskim pritiskom nelegalno prepustila svoju nadležnost nad Ukrajinskom crkvom u Kijevu mlađoj Moskovskoj patrijaršiji odnosno danas Ruskoj pravoslavnoj crkvi te zagovara jedinstvo tri Ukrajinske pravoslavne crkve pod njezinim vodstvom.
Patrijarh Filaret i patrijarh Ukrajinske autokefalne crkve Vladimir (povratnik iz emigracije) kroz godine rada uspjeli su dobiti svećenike, posvetiti vladike, otvoriti nove manastire i širiti utjecaj u puku.
Moskovski patrijarh kroz cijelo ih je vrijeme nazivao “rakoslnicima”, a sprečavao je i sazivanje Vaseljenskog Sabora na kojemu bi se kanonski utvrdila autokefalnost Ukrajinske pravoslavne crkve.
Ipak, kako je uvodno istaknuto, vaseljenski patrijarh Bartolomej je promijenio situaciju i nakon 30 godina neizvjesnosti, unatoč žestokom protivljenju Moskovskog patrijarhata, prekinuo vezu Ukrajinske crkve s Moskvom i dao joj autokefalnost mimo Vaseljenskog Sabora. Ukinuta je odluka iz 1686. prema kojoj je Kijevska mitropolija predana Moskovskoj patrijaršiji.
Sabor ujedinjenja izglasao je ujedinjenje svih postojećih ukrajinskih pravoslavnih glavnih jurisdikcija: Ukrajinske pravoslavne crkve – Kijevskog patrijarhata, Ukrajinske autokefalne pravoslavne crkve, ali i dijela Ukrajinske pravoslavne crkve Moskovskog patrijarhata.
Sabor ujedinjenja izabrao je Epifanija Dumenka – prethodnog mitropolita Perejaslav-Hmeljnickog i Bile Cerkve za svog poglavara, mitropolita Kijeva i cijele Ukrajine. Ukrajinska autokefalna pravoslavna crkva sada je autokefalna, ali bez vlastitog patrijarha, jer do daljnjega tu ulogu preuzima Vaseljenski patrijarh. Službeni naziv ujedinjene crkve je: Pravoslavna crkva u Ukrajini i ona je trenutno jedina legalna pravoslavna crkva na prostoru Ukrajine.
Dakako, odnos Pravoslavne crkve u Ukrajini i Ruske pravoslavne crkve na čelu s patrijarhom Kirilom posve je različit u odnosu na rusku agresiju na Ukrajinu. Patrijarh Kirl rat prikazuje kao legitiman otpor zapadnim vrijednostima i nacizmu. Tek manji dio svećenika Ruske pravoslavne crkve je osudio agresiju. Onufrije nije jasno osudio rusku agresiju.
Grkokatolička Crkva
Na kraju treba spomenuti i veliku važnost Grkokatoličke Crkve. Svećenik Ukrajinske grkokatoličke crkve i medijski djelatnik Orest Wilczynski u razgovoru za portal Bitno ističe da se Ukrajinska Grkokatolička Crkva smatra izravnom sljednicom srednjovjekovne crkve osnovane u Kijevskoj Rusi 988. godine. Pod izravnom je upravom Vatikana, gdje ima i svoj ured, a predsjeda joj nadbiskup Svjatoslav Ševčuk. Ukrajinska Grkokatolička Crkva broji u Ukrajini oko 6 milijuna vjernika, a izvan zemlje prema procjenama još oko tri milijuna.
Wilczynski u spomenutom razgovoru dodaje da su od početka nove ukrajinske revolucije koja se kolokvijalno naziva Majdan katolici bili njezin najaktivniji dio. Tu je jedan od razloga neprijateljstva Janukovičeva režima prema katolicima. I ranije, za vrijeme drugog predsjedničkog mandata Leonida Kučme katolici u Ukrajini su prešutno tretirani kao građani drugog reda. Nešto je bolja situacija bila za vrijeme Viktora Juščenka čija je žena deklarirana grkokatolkinja.
Odmah nakon dolaska Janukoviča na vlast, pripovijeda Wilczynski u razgovoru, buknuo je prvi skandal.
„Ukrajinska služba sigurnosti – SBU napravila je pokušaj vrbovanja vlč. Borysa Gudziaka rektora Katoličkog sveučilišta u Lavovu, vršeći na njega pritisak. U čitavu se situaciju uplela američka ambasada te je skandal podignut na međunarodnu razinu. Nakon toga su uslijedile razne neugodnosti. Katolicima se ometalo dobivanje zemljišta za izgradnju crkava, samostana, pastoralnih centara. Nastali su problemi s pastoralom vojnika. Zaustavljeno je vraćanje crkvi, koje je država otela tijekom komunističkih progona. Počeli su teroristički napadi na svećenike, crkve, samostane diljem istočne Ukrajine.
Kad su buknuli prosvjedi Janukovič je zatražio sastanak s nadbiskupom Ševčukom te ga je pokušao prisiliti da pozove ljude da se raziđu, što je mons. Ševčuk odbio učiniti. Naime prema mišljenju Janukoviča, protesti su mogli prestati da je Crkva pozvala na njihovo obustavljanje. Ali umjesto toga i Biskupska konferencija Ukrajine i Sinoda Grkokatoličke Crkve zajedno su oštro osudili državno nasilje. Janukovič je bio bijesan. On nije bio naviknut da mu crkvenjaci kažu ‘ne, ne možemo protiv svoje savjesti’. Onda je uslijedila državna prijetnja da će država staviti grkokatolike izvan zakona. Osim toga počeli su namješteni sudski procesi protiv svećenika”.
Situacija se za grkokatolike bitno popravila nakon Janukovičeve smjene.
Iz svega navedenog jasno je kako na političku situaciji u Ukrajini, ali i na odnose Kijeva i Moskve utječu i vjerski elementi, posebno s obzirom na prisutnost pravoslavlja u kojemu se često javlja etnofiletizam, tj. pomisao da je nacija iznad vjere. Dok Grkokatolička Crkva, ujedinjena Pravoslavna crkva u Ukrajini i druge manje zastupljene vjerske zajednice daju potporu ukrajinskoj samostalnosti i neovisnosti, Ruska pravoslavna crkva, koja u Ukrajini djeluje uz pomoć svoje filijale koja je ranije nazivana „Ukrajinska pravoslavna crkva – Moskovski patrijarhat”, na Ukrajinu gleda kao na teritorij koji državno-politički treba podvrgnuti Rusiji, a vjerski Ruskoj pravoslavnoj crkvi ne priznajući autokefalnost Pravoslavne crkve u Ukrajini. Utjecaj Ruske pravoslavne crkve u Ukrajini opada, no nema dileme da nas u godinama i desetljećima koja su ispred nas i dalje očekuju vjerski prijepori na relaciji Kijeva i Moskve.
V. dio
Kao mjesto sukoba regionalnih i velikih sila područje bivše Jugoslavije, koje se danas naziva „Zapadnim Balkanom“, nedvojbeno predstavlja potencijalnu sigurnosnu žarišnu točku na područje Europe. Francis Fukuyama nedavno je izjavio kako Zapadni Balkan i dalje ima dovoljno goriva za zapaliti veliki požar. Je li njegova konstatacija pretjerana? Nema nikakve dileme da se nove sigurnosne realnosti na istoku Europe reflektiraju i na Zapadni Balkan. Mnogi analitičari upozoravaju da bi Moskva mogla destabilizirati regiju jer ruski predsjednik Vladimir Putin traži prostor za protuudarac. Kao fragilno i nestabilno područje, slijedom navedenoga, Zapadni Balkan predstavlja idealnu priliku, piše Davor Dijanović za HKV.
Koliko se realno rat u Ukrajini može preliti na hrvatsko sigurnosno okruženje?
Za početak treba jasno apostrofirati kako su napadom na Ukrajinu granice mogućeg postale mnogo ekstenzivnije. Rusija ni povijesno ni danas nije imala sposobnosti i kapacitete za ovladavanje ovim područjem, ne postavlja se pitanje projiciranja utjecaja i destabilizacijskog djelovanja kao mogućeg asimetričnog odgovora protivnog zapadnim interesima. Ključna točka projiciranja ruskog utjecaja pritom je nedvojbeno Srbija. Rusija i Srbija imaju političke, povijesne i vjerske poveznice koje Srbiju čine ključnom potencijalnom točkom širenja ruskoga utjecaja na Zapadnom Balkanu. Srbijanski nacionalisti ponose se time što ih na Zapadu percipiraju kao „male Ruse“.
U članku o Putinovim saveznicima u Europi Deutsche Welle je u veljači ove godine upozorio: „Predsjednik Srbije Aleksandar Vučić također prima pomoć u izbornoj kampanji iz Moskve. Prema izvještajima medija, Moskva daje toj zemlji ogroman popust na cijene plina – do svibnja. To bi moglo utjecati i na izvanredne opće izbore 3. travnja. Vučić, kao i mnogi njegovi sunarodnjaci, Rusiju smatra ‘velikim bratom’. U znak solidarnosti, Srbija je 25. listopada 2019. postala prva europska zemlja koja je zaključila sporazum o slobodnoj trgovini s Euroazijskom gospodarskom unijom.
Unatoč političkim i kulturnim vezama s Moskvom, Beograd se kreće na dva kolosijeka.
Iako Vučić odbacuje sankcije uvedene Moskvi nakon ruske aneksije Krima 2014. godine, on sada izražava veću suzdržanost nakon ruskog priznanja ‘narodnih republika’. Govoreći za list Moscow Times Vučić je rekao da je ‘Srbija na europskom putu i da podržava teritorijalni integritet Ukrajine, iako je 85 posto stanovništva na strani Rusije’. Srbija je kandidatkinja za članstvo u EU-u, a tamošnja vlada želi također smanjiti gospodarsku ovisnost od Moskve. Zato planira izgradnju novog plinovoda koji će Srbiju povezati s grčkom plinskom mrežom”.
„Srpski svet“ podrazumijeva jedan državni prostor
Unatoč željama Berlina i drugih centara moći o tome kako će Srbija smanjiti ovisnost od Moskve, srbijanska politika proteklih godina sve snažnije poprima konture oživljene velikosrpske ideologije. Srbija se snažno naoružava, a nastoji svoj utjecaj širiti i na području bivše Jugoslavije. Srbijanski ministar unutarnjih poslova Aleksandar Vulin – koji često istupa kao svojevrsni megafon Aleksandra Vučića, bivšega radikala iz Šešeljeve Radikalne stranke – ne jednom je istaknuo kako „srpski svet“ podrazumijeva jedan državni prostor. A kako se pod „srpskim svetom“ vide i teritoriji Srbiji susjednih zemalja jasno je kako se radi o ekspanzionističkoj ideologiji koja danas služi kao eufemizam za raniji projekt „Velike Srbije“. Pritom treba jasno reći kako je pojam „srpski svet“ uzet iz Rusije. Rusija već godinama govori o „ruskome svijetu“, a pod njime podrazumijeva i prostor Ukrajine.
Srbijansko društvo, prema svim relevantnim istraživanjima javnoga mnijenja, većinski je proruski raspoloženo, no zapadni utjecaj je u Srbiji mnogo jači nego što bi to netko površno mogao zaključiti. Iako nije uvela sankcije Rusiji, Srbija je ipak nakon zapadnih pritisaka morala dati javnu potporu ukrajinskom suverenitetu.
Još od vremena predsjednika Vojislava Koštunice Srbija vodi multivektorsku vanjsku politiku koja se još zove i „politika četiri stuba“, a ti su stupovi: Rusija, Kina, SAD i EU. Politika sjedenja na dvije stolice dolazi u pitanje nakon ruske agresije na Ukrajinu.
Na Zapadu se sve više zaziva oštriji pristup prema Srbiji.
Suradnik američkog Istraživačkog instituta za vanjsku politiku Richard Kraemer tako je nakon agresije na Ukrajinu objavio članak „Srbija na ivici“ u kojemu ističe kako je došlo vrijeme da se Republika Srbija „otvoreno smatra za ono što jest: čvrsti ruski i kineski saveznik koji vodi poluautoritarna vlast koja proaktivno teži ideološki iredentističkom teritorijalnom širenju na Zapadnom Balkanu“.
Kraemer upozorava da je današnja Srbija prijetnja regionalnoj i euroatlantskoj sigurnosti.
„Pod Srpskom naprednom strankom (SNS) predsjednika Aleksandra Vučića, Vlada Srbije ubrzano gradi svoju vojsku, otvoreno podržavajući nacionalističke provokatore u susjednim državama, učvršćujući veze Beograda s Moskvom i konsolidirajući partnerstva s Narodnom Republikom Kinom (NR Kinom). Kao sastavni dio svojih napora da aktualizira ideologiju ‘Velike Srbije’, vrh Srpske i Ruske pravoslavne crkve blisko i u dogovoru surađuje sa svojim političkim kolegama. Bez značajnog pomicanja na Zapad u svojoj orijentaciji, Srbija će nastaviti autoritarnu putanju usklađenu s američkim protivnicima“, upozorio je Kraemer.
„Istinski demokratsku i euroatlantski orijentiranu Srbiju tražili su i Bruxelles i Washington. Ipak, desetljećima poslije nasilnog raspada Jugoslavije i intervencija Organizacije Sjevernoatlantskog pakta (NATO) 1990-ih, većina Srba odbacuje suradnju s NATO-om i ravnodušni su prema Europi. Shodno tome, SAD i njihovi demokratski saveznici u Europi su manje sposobni iskoristiti potencijalno članstvo kao ‘mrkvu’ za euroatlantske integracije. Odnose sa Srbijom dodatno usložnjava i otvoreni ‘zagrljaj’ Aleksandra Vučića i Pekinga i Moskve“, ocjenjuje Kraemer.
Kriza na Zapadnom Balkanu?
Kraemer upozorava se da se kriza ponovo nazire na Zapadnom Balkanu.
„U Bosni i Hercegovini, član Predsjedništva Milorad Dodik i Skupština Republike Srpske (RS) u Banjaluci surađuju u nastojanju bez presedana za odcjepljenje od BiH; u tijeku su pripreme za moguće nasilje. Također u susjedstvu, crnogorsko društvo je vjerojatno politički podjeljenije nego ikada prije u svojoj modernoj povijesti. Ako se podsjetimo pokušaja rušenja demokratski izabrane vlasti u Podgorici 2016. godine, postoji potencijal za međusobno političko nasilje. U susjednoj Sjevernoj Makedoniji, maglovita europska perspektiva oslabila je prozapadne socijaldemokrate, u odnosu na euroskeptične, proruske političke snage“, smatra Kraemer.
Prema njegovoj ocjeni, ključni izvori te nestabilnosti potiču iz Srbije i predsjednika Aleksandra Vučića. „Vlast njegove SNS politički, financijski i kulturno pomaže ultranacionalističke grupe aktivne u susjednim zemljama. Vlada SNS-a radi u tandemu sa Srpskom pravoslavnom crkvom (SPC), kontinuiranim protivnikom dubljih europskih i euroatlantskih integracija, društveno-vjerske tolerancije i priznavanja državnosti Kosova. Sastavni dio makinacija srpskih vlasti i crkve je svojevrsna ‘simbioza’ i potpora koju dobivaju od predsjednika Ruske Federacije Vladimira Putina.
Shodno tome, postoji trijumvirat Beograd-Moskva-SPC s njegovim zajedničkim i posebnim planovima. Zajedno, oni su desetljećima strateški poticali fanatične i iredentističke poruke preko lokalnih antizapadnih/proruskih ispostava i aktera.
Njihov utjecaj i propagandne kampanje uspjele su spriječiti širu potporu javnosti europskim integracijama, članstvu u NATO i liberalnoj demokraciji“, smatra autor.
„Dok je Miloševićeva autoritarna i ekspanzionistička politika bila smjela i neskrivena, Vučić koristi fini privid prozapadne retorike dok se na domaćem planu na autoritaran način bori za uspostavljanje totalne kontrole, a izvana se predstavlja kao pouzdan jamac regionalne sigurnosti. Pedantno balansirajući svoj diplomatski stav, Vučić izbjegava nacionalističku retoriku u svojim interakcijama sa službenicima EU-a, dok tiho održava i unaprjeđuje nacionalističke ciljeve. Taj prikriveni pristup – obavijen demokratskim pozlatama – odvlači pažnju Zapada, dopuštajući tako Beogradu da se koncentrira na svoj plan oživljavanja ‘Velike Srbije’. Bez obzira da li se radilo o Miloševiću, Vučiću ili nekom sljedećem, ova jedinstvena imperijalna ambicija opstaje kao vodeća inspiracija i katalizator za srpske populiste“, navodi se u tekstu.
Točke napada „srpskog sveta“: Kosovo, Crna Gora i BiH
Posebne aspiracije Srbija ima području Kosova i Metohije. Srbija ne priznaje samostalnost svoje bivše pokrajine, a nerijetko, posebno na sjeveru Kosova, dolazi do dizanja tenzija, postavljanja balvana i puškaranja jer Srbi na sjeveru države Kosovo ne žele implementirati kosovske automobilske tablice. Ipak, treba podsjetiti da je na Kosovu izgrađena jedna od najvećih američkih vojnih baza u Europi – Bondsteel. Bilo kakva srpska akcija bila bi sasječena u korijenu.
Srbijanske aspiracije jasno su izražene i u Crnoj Gori u kojoj živi oko 30 posto etničkih Srba. Srpski nacionalisti na Crnu Goru gledaju kao na srpsku pokrajinu – „so srpstva“ odnosno „srpsku Spartu“. 2016. godine u Crnoj Gori je došlo do pokušaja državnog udara u režiji Beograda i Moskve, no on nije uspio tako da je Crna Gora godinu nakon toga postala članica NATO-a. Ipak, u godinama nakon toga dolazi do snažnog djelovanja Srpske pravoslavne crkve u Crnoj Gori (tzv. litije), što na posljednjim parlamentarnim izborima rezultira pobjedom prosrpskog bloka stranaka. Ipak, za sada nema naznaka da bi Crna Gora mogla skrenuti prema Beogradu odnosno Moskvi.
Mnogo je opasnija situacija u Bosni i Hercegovini. Kraemer je ispravno upozorio kako član Predsjedništva Milorad Dodik i Skupština Republike Srpske (RS) u Banjaluci „surađuju u nastojanju bez presedana za odcjepljenje od BiH“. Dodik je već mnogo puta jasno poručio kako stanje u svijetu ide u prilog odvajanja Republike Srpske od BiH i kako samo čeka taj trenutak i da će odmah proglasiti neovisnost RS-a.
O kakvim to „pogodnim okolnostima“ govori Dodik?
Najbolje ćemo ih objasniti na primjeru Hrvatske koja je, unatoč porazu velikosrpske ideologije u Domovinskom ratu, i dalje u fokusu geopolitike „srpskoga sveta“.
Da velikosrpski krugovi nisu odustali od protuhrvatske politike i od hrvatskih zemalja jasno je ne samo iz Vulinove izjave da „srpski svet“ podrazumijeva jedan državni prostor, nego i iz cjelokupnoga odnosa prema Republici Hrvatskoj. Srbijanski političari kontinuirano preuveličavaju zločine iz Drugoga svjetskog rata (milijunske brojke o logoru Jasenovac), bl. Alojzija Stepinaca proglašavaju zločincem, legitimnu vojno-redarstvenu akciju Oluja proglašavaju genocidnom, a o tome se snimaju filmovi i serije. Svakodnevno se u režimskim medijima tipa Pink i Happy TV širi mržnja prema svim ne-srpskim narodima.
Srbijanske kulturne institucije svojataju dubrovačku književnost, a srbijanski jezikoslovci nedavno su „granice srpskoga jezika“ proširili na hrvatske teritorije. Jednako tako, i u deklaraciji o srpskom kulturnom prostoru jasno se svojataju hrvatski teritoriji. Predstavnik Hrvata u Republici Srbiji Tomislav Žigmanov stalno upozorava na projekt stvaranja „bunjevačke nacije“, a slično se uz autorstvo režima pokušava provesti u odnosu na Šokce. S druge strane, treba podsjetiti i da hrvatska Sigurnosno-obavještajna agencija (SOA) u svojim godišnjim izvješćima posljednjih godina redovito upozorava na jačanje četništva ne samo u Srbiji, nego i u Republici Hrvatskoj (za što se može navesti niz primjera).
Tajne akcije (covert action), koje su još nazivaju tajnim operacijama ili u ruskom sigurnosno-obavještajnom vokabularu „aktivne mjere“, podrazumijevaju pokušaje određene države da utječe na događaje u drugim državama ili teritorijima bez otkrivanja svoje umiješanosti. Broj takvih operacija mogao bi se povećati u godinama pred nama, a Hrvatska od njih nije bila pošteđena ni prethodnih godina u okviru provedbe nove velikosrpske strategije.
Žele prisvojiti hrvatske teritorije
Koji su ciljevi geopolitike i ideologije „srpskoga sveta“ u odnosu na Hrvatsku danas? Njih ponajbolje sažima dr. Milomir Stepić, predsjednik Instituta za političke studije i ključna figura srbijanske geopolitičke škole. Milomir Stepić dio je srbijanske „duboke države“ čiji stavovi reflektiraju dominantan stav srpske geopolitičke škole. Ono što on javno govori predstavlja strateške planove srpske geopolitike danas.
U okviru „rekonfiguracije postjugoslovenskog prostora“ (kako glasi naslov njegova članka koji je objavljen prošle godine na portalu Novi Standard) Dalmacija bi prema Stepićevu konceptu postala nova mala država kao latinsko „geopolitičko i geokulturno sidro“ na Balkanu s potencijalom transjadranskog posrednika za širenje utjecaja dublje u njegovu unutrašnjost.
Dalmatinska bi se država formirala na pseudoantičkim povijesnim temeljima i maritimnom talasokratskom identitetu. „Njen etnički sastav je sada kompaktan hrvatski, s izrazitim rimokatoličkim obilježjima i snažnom antisrpskom orijentacijom (naročito u zaleđu uslijed konvertitskog sindroma ‘bivših Srba’), ali s izgradnjom državnosti moguće je da se transformira u dalmatinski u smislu državne nacije“.
Stepić, kako vidimo, u skladu s velikosrpskom ideologijom Hrvate smatra „bivšim Srbima“, a Republiku Hrvatsku bi ovako raskomadao: „Dunavska tzv. Prirodna (fluvijalna) granica s Hrvatskom Federacijom definirala bi se u skladu sa pravilom razgraničenja na velikim, plovnim rijekama, tj. talvegom (sredinom plovnog puta), a ne prema dugogodišnjim pretenzijama Hrvatske prema Srbiji da granica slijedi napuštene meandre na lijevoj (bačkoj) strani rijeke.
Između Opatovca i Mohova na desnoj obali granica bi skretala s Dunava na jug, presijecala ‘vrat’ Iločkog panhandle-a (površine oko 120 km kvadratnih) tako da on pripadne Srpskoj Federaciji (naselja Mohovo, Bapska, Šarengrad i Ilok), i dalje nastavljala postojećom granicom Srbije i Hrvatske do rijeke Save.
Ta korekcija učinila bi se ne samo zato što je Ilok u prvom međurepubličkom razgraničenju sredinom 1945. godine zajedno sa Šidskim srezom pripao Srbiji, pa potom joj tendenciozno oduzet i dodijeljen Hrvatskoj, nego iz sigurnosnih (odsijecanja prijetećeg hrvatskog ‘klina’) i prometno-gravitacijskih razloga (pristup mostu kod Bačke Palanke sa srijemske strane). Granica uzvodno Savom također bi pratila talveg i s minimalnim izmjenama naslijedila bi sadašnju državnu granicu Hrvatske i BiH sve do sela Košutarice pred Jasenovcem. Kompleks nekadašnjeg ustaškog koncentracijskog logora smrti i samo naselje granica bi zaobilazila sa sjeverne strane (duž kanala Veliki Strug) tako da oni ostanu u sastavu Srpske Federacije, na njenu odgovornu brigu i njegovanje kulture sjećanja na srpsko genocidno stradanje u NDH.
Potom bi granica prelazila veliki savski meandar nizvodno od sela Višnjice na desnoj obali i ulazila u jugoistočni dio Sunjskog polja.
Dalje bi uglavnom pratila srpsko-hrvatski etno-prostorni kontakt i granicu nekadašnjeg zapadnog dijela Republike Srpske Krajine: produžila bi pravcem zapad-sjeverozapad na Kupu, zadržavajući Petrinju na srpskoj strani; od tog grada nastavljala bi jugoistočnim obodom Pokuplja do Cerovca Vukmanićkog nedaleko od Karlovca; djelomično bi uzvodno pratila Koranu i Mrežnicu, obilazila Plaški sa sjeverozapadne strane tako da ostane srpski, penjala se na Malu Kapelu i oštro skretala njenim grebenom prema jugoistoku; spuštala bi se u Gacko polje ostavljajući Otočac Hrvatskoj Federaciji, te opet zauzimala jugoistočni smjer kroz Krbavu.
Skrećući gotovo pod pravim uglom, poprečno bi presijecala Ličko polje i neznatno na hrvatsku štetu odstupala od etničke i nekadašnje krajiške granice, ostavljajući Hrvatskoj Federaciji Perušić i Veliki Žitnik, rodno selo Anta Starčevića, a u Srpsku Federaciju uključujući Gospić, Smiljan, rodno selo Nikole Tesle, i Jadovno na Velebitu, mjesto velikog srpskog stradanja od ustaša. Od prijevoja Baške Oštarije granica bi grebenom Velebita bila trasirana na jugoistok i na jadransku obalu se spuštala kod Barić Drage.
Prelazila bi Velebitski kanal i presijecala otok Pag tako da Srpskoj Federaciji pripadne njegov manji, jugoistočni dio, kako bi plovni put ispod Virskog i Paškog mosta omogućio nesmetan srpski plovni pristup kroz Masleničko ždrilo u Novigradsko i Karinsko more (zaljeve). Morska granica bi se povukla između ostva Silbe i Oliba, koji bi pripali Hrvatskoj Federaciji, te Premude i Škarde, koji bi pripali Srpskoj Federaciji, kako bi važan međunarodni plovni put Zadar-Ankona, koji prolazi između druga dva navedena ostrva, nesmetano funkcionirao“.
Računaju na rusku pomoć
Srpska Federacija bi prema Stepiću u geopolitičkom smislu predstavljala balkanskog eksponenta i simbol postameričkog poretka u kome će dominirati euroazijske sile, te ključni čimbenik prave, a ne lažne stabilizacije Balkana. „Također, njena uloga bit će da zadržava njemačke ekspanzionističke ambicije dalje prema jugoistoku, prodor neoosmanizma posredstvom balkanskih ‘pega’ islamiziranog stanovništva i prozelitske rimokatoličke ‘pipke’ s apeninske strane Jadrana. Istovremeno, trpjet će stalne pritiske i prijetnje s tih strana, kojima će, htjela ne htjela, imati zadatak i kapacitet da se suprotstavi samo u novom globalnom i euroazijskom geopolitičkom kontekstu, tj. uz konkretnu rusko-kinesku potporu“.
Agresija Ruske Federacija na Ukrajinu ohrabrila je Stepića. U intervjuu specijalnom dopisniku međunarodne redakcije Savezne novinske agencije, on je nedavno govorio – kako se ističe u uvodu intervjua – „o tome zašto su Rusiji potrebne sve srpske zemlje na Balkanu u jedinstvenoj državi, kako događaji u Ukrajini utječu na balkanske zemlje, zašto je zbog napredovanja Rusa na frontu na Balkanu cijela atlantistička struktura posrnula, o ciljevima srpskog naroda u 21. stoljeću, o mjestu Srbije u geopolitici neoeuroazijstva i o ‘NATO-pravoslavlju’“.
Iz razgovora je kristalno jasno kako vodeći ljude srpske geopolitičke škole nisu odustali od hrvatskih zemalja, da govore o povratku tzv. Republike Srpske Krajine i da sanjaju da će u sklopu jačanja ruskog utjecaja na Balkanu moći realizirati svoje ciljeve.
Stepić tako apostrofira da se zbog ruskog napredovanja na frontu čitava atlantistička arhitektura Balkana ljulja. „Pojavila se sumnja i razočarenje u NATO i EU, posebno u novoprimljenim članicama. Nesigurnost izaziva paniku. Postavlja se ključno pitanje: hoće li se Rusija zadovoljiti ograničenim dometima i djelomičnom uspjehom u dijelu ili cijeloj današnjoj Ukrajini, ili će nastaviti dalje, da suštinski mijenja unipolarni poredak koji je na izdisaju? Otvoreno se govori o ‘promjenama granica Ukrajine’ i o ‘novim granicama Rusije’“.
Ovdje Stepić vidi priliku pa dodaje da to „znači da i granice silom nametnute na štetu srpskih zemalja i srpskih interesa u postjugoslavenskom dijelu Balkana – nisu nedodirljive.
Kao što Ukrajina, pribaltičke, pa i neke druge republike bivšeg SSSR-a geopolitički i etno-civilizacijski funkcioniraju kao anti-Rusija, analogno je bivšim jugoslavenskim republikama namijenjena uloga anti-Srbije“.
Srbi se uzdaju, naglašava Stepić, u Rusiju da će tome učiniti kraj, a objašnjava i potporu ruskoj agresiji na Ukrajinu. „Otuda tako snažna i masovna srpska potpora Rusiji, što ne smije zanemariti ni politička nomenklatura u Beogradu. Ipak, Srbi strahuju da Rusi ne upadnu u istu zamku pristanka na besplodne pregovore i podlegnu taktici kreni – stani – povuci se. Bila bi to neoprostiva kratkovidost“.
Nadalje, Stepić „kratko i krajnje pojednostavljeno“ podvlači da su srpski ciljevi u nastavku 21. stoljeća „oslobođenje i ujedinjenje. Jer: velik dio srpskih zemalja je pod okupacijom Zapada (prvenstveno Kosovo i Metohija); nekadašnja Republika Srpska Krajina nasilno je zauzeta i stradala 1995. slično kao u vrijeme ustaškog genocida tijekom Drugoga svjetskog rata; Republika Srpska se silom drži u sastavu BiH, suočena sa muslimanskom/bošnjačkom hegemonijom i prijetnjom nestanka; Crnu Goru – povijesnu srpsku državu – Zapad nastoji instalirati kao ‘srpsku Ukrajinu’; o antisrpskom djelovanju titoističkih ‘instant-nacija’, kako ih je nazvao akademik Milorad Ekmečić, da i ne govorim. Srbi su svjesni da sve ove nagomilane izazove ne mogu riješiti sami, već samo ako se dogodi ‘povratak Rusije na Balkan’ i istiskivanje utjecaja nenaklonjenih SAD, Velike Britanije, EU i njenih pojedinačnih članica“.
> Dr. sc. Barić o ukrajinskim uspjesima: ‘Najteži ruski gubitak od završetka Hladnog rata’
Anticipirajući povratak realizma u međunarodne odnose Stepić ovako opisuje važnost Balkana: „Budući da je geopolitički značaj Balkana za europske i euroazijske, pa čak i za svjetske poslove neprolazan, a da će se, po svoj prilici, vratiti vrijeme (neo)klasičnih interesnih sfera, Rusija bi morala odrediti svoju zonu utjecaja. To će biti znak da ona ponovo postaje prava, kredibilna velika sila“.
Oslonac ruskog povratka na Balkan, tj. oslonac njenog balkanskog geopolitičkog vektora „može biti samo srpski čimbenik, ne samo zbog istovjetnog slavensko-pravoslavnog, već i zbog sličnog geopolitičkog identiteta i analognih interesa. Svi ostali su poslije rušenja Berlinskog zida pokazali prevrtljivost, nepouzdanost i otvorenu antirusku orijentaciju, dosljedno u praksi razvijajući tezu Zapada o ‘malignom ruskom utjecaju’ koji treba eliminirati pod svaku cijenu. Rumunjska i Bugarska, Rusiji tako važne zbog izlaska na Crno more, u tome prednjače, zanemarujući povijesni ruski doprinos njihovom nacionalnom oslobođenju, državnom konstituiranju i teritorijalnom proširenju“.
„Srbi se nadaju“ – nada se i Stepić – „da će Rusi sve to uzeti u obzir prilikom budućeg geopolitičkog preoblikovanja Balkana i da ne će ‘kupovati’ savezništvo drugih na štetu Srba, tj. da će u formiranju ‘novog balkanskog subporetka’ srpski čimbenik biti ‘favorit’, a ostali „žrtvena janjad“ (kako bi to rekao A. Dugin)“.
Stepić izražava nadanje da će ruski povratak na Balkan teritorijalno prošiti Srbiju: „Ako se složimo da joj je srpski čimbenik najpouzdaniji regionalni saveznik, onda bi Rusija trebala učiniti da on bude što snažniji i teritorijalno prostraniji. Oslanjanje samo na Srbiju u sadašnjim granicama, uključujući i Kosovo i Metohiju, kao i na sputanu Republiku Srpsku – nije dovoljno i geopolitički efikasno. Potrebno je ujedinjenje srpskih zemalja u integralnu srpsku državu i tek to će jamčiti miran, stabilan i neatlantistički, već neoeuroazijski Balkan“, zaključuje Stepić.
Jasno je iz svega navedenoga da ključnu potencijalnu točku širenja ruskoga utjecaja na Zapadnom Balkanu predstavlja Srbija. Srpski nacionalisti nadaju se slijedi pad američke moći i jačanje moći Rusije i Kine. U novim geopolitičkim realnostima Srbija bi, prema ideolozima geopolitike „srpskoga sveta“, uz pomoć Rusije trebala vratiti Kosovo, pripojiti Republiku Srpsku, ali i značajan dio hrvatskih teritorija.
Srbija danas nema političke, diplomatske, ekonomske i vojne potencijale za realizaciju gore spomenutih ciljeva, no uz poticaje izvana ima sposobnost za izazivanje destabilizacijskih akcija na širem području bivše Jugoslavije. Tu činjenicu treba uvažiti i Republika Hrvatska koja je i dalje predmet interesa velikosrpskih krugova u okviru geopolitike „srpskoga sveta“.
VI. dio
Izazovi integracije izbjeglica iz Ukrajine – primjer Hrvatske
akon što je Rusija izvršila agresiju na Ukrajinu 24. veljače 2022., do 23. kolovoza više od 11,5 milijuna izbjeglica napustilo je svoje domove u Ukrajini i krenulo prema drugim zemljama. U Europi je trenutačno više od 6,6 milijuna registriranih izbjeglica iz Ukrajine, najviše u Poljskoj, Rusiji i Njemačkoj, po podacima UN-ove agencije. Određeni dio izbjeglica je došao i u Hrvatsku.
Dolazak velikog broja ukrajinskih izbjeglica postavlja pitanje njihove svekolike integracije: jezične, kulturne, obrazovne itd. Osim toga, postavlja se i pitanje integracije na tržište rada. Prema pravilima EU-a izbjeglice mogu odmah početi raditi. Ono što usporava pristup, primjerice, njemačkom tržištu rada je postupak priznavanja stručnih kvalifikcija koji je nefleksibilan. Procedure priznavanja su skupe, dugotrajne i složene. Problem se javlja i kod integracije djece.
Stručnjaci naglašavaju da je važno da djeca izbjeglica ne uče odvojeno i da nauče jezik jer u slučaju nepoznavanja jezika dugoročno će im biti teže na tržištu rada.
S druge strane, Sieglinde Rosenberger sa Sveučilišta u Beču ističe da su ukrajinske izbjeglice uglavnom kvalificirane i da mogu odgovoriti na manjkove na tržištu rada. Ipak, javljaju se i problemi. Postavlja se pitanje kako kako istočnoeuropske zemlje, koje imaju manji BDP od zapadnih, mogu izdržati takav priljev izbjeglica. Zemlje u kojima velik broj izbjeglica ostane, poput Poljske, mogle bi postati preopterećene jer je među njima mnogo djece i starijih koji ne mogu raditi, upozorava dio stručnjaka.
Od prvog dana u zbrinjavanje ukrajinskih izbjeglica u RH uključeni su svi relevantni dionici: državne institucije, samo socijalni partneri, nevladine organizacije, ali I hrvatski građani koji pokazuju visoku dozu i razumijevanja i empatije za ukrajinske izbjeglice. Hrvatska od prvoga dana nedvosmisleno osuđuje agresiju Ruske Federacije i izražava dobrodošlicu spram izbjeglica, pa je tako odmah aktivira Odluka o uvođenju privremene zaštite u RH za raseljene osobe iz Ukrajine.
Od 25. veljače do 15. rujna 2022. u RH je ušlo ukupno 21.772 raseljenih osoba iz Ukrajine, od čega je žena 10.858 (49,9 %), muškaraca 3.642 (16,7 %) te djece 7.272 (33,4%).
U osnovne škole upisano je, prema podatcima do kraja svibnja, 1292 djece, u vrtiće 203, a u srednje škole 136. Pretpostavlja se da veći dio djece pohađa online nastavu iz Ukrajine. Prije upisa u školu djeca moraju proći pripremnu nastavu hrvatskog jezika u trajanju od 70 h i položiti test.
Hrvatsko-ukrajinski kontakti nisu novijeg datuma, a u Hrvatskoj bilježimo djelovanje Ukrajinske zajednice Republike Hrvatske, Ukrajinske zajednice Grada Zagreba, Hrvatsko-ukrajinskog društva te Katedre za ukrajinski jezik i književnost pri Filozofskom fakultetu u Zagrebu. To olakšava njihovu integraciju čiji su izazovi slični onima drugih zemalja.
Što se tiče zaposlenja, do 23. svibnja na HZZ-u je bilo evidentirano 980 nezaposlenih. Uglavnom se radi o ženama, a to je, kao što je istaknuo ministar unutarnjih poslova Davor Božinović, usko vezano sa zbrinjavanjem djece u školama i vrtićima.
Sindikalist Krešimir Sever ističe da sindikati podupiru zapošljavanje ukrajinskih izbjeglica, ali i upozorava da treba voditi računa da neki ne bi zloupotrijebili njihovu situaciju i ponudili im potplaćene poslove.
„Nedopustivo bi bilo iskorištavati i s moralne i s ekonomske strane većinski izbjegle žene s djecom. Nadajmo se da nitko ne vidi priliku s dolaskom Ukrajinaca za spuštanje plaća, od kojih se ionako teško živi u Hrvatskoj, jer bi to bilo pogubno i za domicilno stanovništvo koje bi i dalje odlazilo preko granice, a i za Ukrajince koji bi se ubrzo pokupili u zapadne zemlje gdje će ih bolje tretirati“, dodaje Sever.
Što se tiče smještaja, od 25. veljače 2022., Ravnateljstvo civilne zaštite mobiliziralo je 40 objekata za zbrinjavanje raseljenih osoba (3 prihvatna i 37 kolektivnih smještaja), jednu tvrtku za pripremu i dostavu hrane, jednu tvrtku za pranje rublja, te jednu tvrtku za prijevoz.
Ne bi trebalo biti problema s integracijom
Kod prihvata Ukrajinaca ne bi trebalo problema s integracijom jer dolaze iz istog kulturno-civilizacijskog kruga (sličnosti postoje i u geografiji), a hrvatski jezik im ne će predstavljati nepremostiv jaz. Kod zapošljavanje problem može nastati zbog toga što mnge osobe nemaju valjane dokumente o stečenom obrazovanju pa ih se vodi kao osobe s najnižom razinom obrazovanja. Ako su izbjeglice uspjele donijeti dokumente, pokreće se postupak priznavanja stječene svjedožbe, diplome ili završene osnovne škole, kaže Marija Halić iz zagrebačkog HZZ-a.
Halić ističe da su osobe bez diplome zaposlene najčešće na pomoćnim poslovima u sektoru ugostiteljstva i turizma, dok su osobe koje imaju stečena strukovna obrazovanja zaposlena u skladu s profesijom. Prostora za zapošljavanje ima jer su čak 432 hrvatska poslodavca izrazila želju za zapošljavanjem osoba iz Ukrajine. Kako bi se snašli, HZZ na svojim službenim stranicama ima prijevod i na ukrajinski jezik.
U odnosu na područje tržišta rada državljani Ukrajine izjednačeni su u pravima i dužnostima s hrvatskim državljanima te im je omogućeno sljedeće:
• prijava u evidenciju nezaposlenih osoba Hrvatskog zavoda za zapošljavanje;
• informiranje o tržištu rada u Republici Hrvatskoj;
• korištenje usluga Hrvatskog zavoda za zapošljavanje, posebice posredovanja pri zapošljavanju s ciljem pronalaska posla
• uključivanje u radionice za traženje posla, uključujući pisanje životopisa, predstavljanja poslodavcu na razgovoru za posao;
• uključivanje u mjere aktivne politike zapošljavanja, posebice mjere pripravništva i potpore za zapošljavanje;
• ostvarivanje prava na novčanu pomoć za vrijeme trajanja obrazovanja ili osposobljavanja na radnom mjestu uz naknadu putnih troškova;
• ostvarivanje prava na jednokratnu novčanu pomoć i naknadu putnih i selidbenih troškova u slučaju zaposlenja izvan mjesta boravišta;
• po prestanku zaposlenja, stjecanje prava na novčanu naknadu za vrijeme nezaposlenosti.
Direktiva Europske unije o privremenoj zaštiti izbjeglica iz Ukrajine podrazumijeva, među ostalim, i uključivanje u tržište rada pod istim uvjetima i za istu plaću koji važe i za građane zemlje u kojoj borave.
Izazovi
Martina Prokl Predragović ističe da ne bi trebali postojati veći problemi integracije Ukrajinaca u RH, ali da postoje dugoročni izazovi. “Ukrajinci su nama sličan narod, s čijim se ratnim patnjama lako poistovjećujemo, jezik i kultura, pa i geografska obilježja naših dvaju zemalja, kao i sve dosadašnje poveznice i susreti nose pokret solidarnosti i pretpostavljaju lakšu integraciju. Ipak, nakon prvog prihvata, slijedi nešto kompleksniji i sveobuhvatniji proces.
Prisilne migracije uvijek znače naglo i neželjeno otkidanje od korijena, gubitak sigurnih i poznatih znakova pomoću kojih se orijentiramo u svakodnevnim situacijama, uz realnu strepnju da povratak kući možda i neće biti moguć, barem ne u neko skorije vrijeme. Odlučili smo se za solidarnost, što je najispravniji mogući put, no on podrazumijeva i neke izazove, koji već polako ulaze u javnu raspravu. Rat u Ukrajini, nažalost, neće završiti sutra, dok će se na njega, što također nažalost dobro znamo, nadovezati i teško poraće. To znači da trebamo biti spremni u budućnosti prihvatiti i izbjeglice koje će doći pod teretom teške traume, manje mobilne i manje situirane. Kako bismo u tome bili uspješni, ne smijemo odlagati strateško i mudro promišljanje prihvata i integracije”.
Prokl Predragović ističe da je najbolji pristup – pod okriljem nacionalne strategije – decentralizirani i individualizirani model. Svaka lokalna zajednica najbolje zna prepoznaje svoje kapacitete, mogućnosti, potencijale i razvojne planove.
“Treba izbjegavati stihijske i nekoordinirane poteze, iako su i oni nerijetko plod dobre volje i želje za tzv. ‘brzom prvom pomoći’, ili pak nepromišljeno jednokratno popunjavanje sezonskih rupa na tržištu rada (nauštrb učenja jezika kao preduvjeta integracije ili pružanja nužne psihosocijalne podrške, primjerice)”.
“Takvi postupci” – dodaje Prokl Predragović – “zapravo usporavaju integraciju te nerijetko vode do pozicije trajne marginaliziranosti i nužnog prihvaćanja neke drugotne ili nametnute uloge. Ključna riječ je i ovdje održivost, uz to suradnja i dijalog. U konačnici, dobre strane uspješne integracije trebaju osjetiti i same izbjeglice i lokalna zajednica koja ih prima. Dakle, i jedne i druge je potrebno uključiti od prvog dana kao važne aktere i partnere u pronalasku rješenja i kreiranju zajedničke dobrobiti. Manje pretpostavljati, a više planirati, razgovarati i promišljeno djelovati. U tome nam mogu pomoći dosadašnja iskustva prihvata i integracije izbjeglica kao i brojni Ukrajinci koji već od ranije imaju iskustvo života i rada u Hrvatskoj”.
S obzirom na kulturno-civilizacijske bliskosti hrvatskog i ukrajinskog naroda, kvalifikacije izbjeglica, ali i hrvatska ratna iskustva sa zbrinjavanjem izbjeglica integracija ukrajinskih izbjeglica u hrvatsko društvo trebala bi proći uspješno.
Ipak, kao i kod svake integracije javljaju se i određni izazovi, a oni se prvenstveno odnose na integraciju na tržište rada. S nadom da će rat u Ukrajini čim prije završiti (iako realnost sada ne govore u prilog toga), i da će se izbjeglice moći vratiti na svoja ognjišta, svi akteri u hrvatskom društvu trebamo se koliko je moguće solidarizirati s ukrajinskim izbjeglicama i olakšati im bez dileme vrlo tratumatično životno razdoblje.
Davor Dijanović/HKV
O autoru:
* Davor Dijanović hrvatski je novinar, kolumnist, povijesni istraživač, geopolitički analitičar i publicist. Četrnaest godina iskustva u online i tiskanom novinarstvu te digitalnim platformama. U rodnom Bjelovaru završio je opću gimnaziju, a na Libertas međunarodnom sveučilištu u Zagrebu magistrirao međunarodne odnose i diplomaciju. Završio je Londonsku školu za odnose s javnošću, smjer Odnosi s javnošću i upravljanje reputacijom, a na Učilištu Petar Zrinski edukaciju za specijalista digitalnog marketinga.
Od 2008. do danas objavio oko 1500 novinskih i publicističkih priloga o temama iz područja politike, geopolitike, povijesti i kulture te nekoliko preglednih odnosno stručnih radova. Posebna područja njegova interesa su: suvremena povijest, geopolitika, odnosi velikih sila i međunarodna sigurnost. Autor je knjige “Hrvatska u žrvnju Jugosfere” (2015.) i voditelj podcasta Geopolitički objektiv. U sezoni 2021. – 2022. vodio emisiju „Argumenti“ na Hrvatskom katoličkom radiju. Oženjen, otac četvero djece.
* Mišljenja iznesena u komentarima osobna su mišljenja njihovih autora i ne odražavaju nužno stajališta uredništva portala Narod.hr.
